15. siječnja 1992. – bilo je to vrijeme unutarnjeg jedinstva i vanjskih napetosti

Datum je to koji građane podsjeća na zbivanja iz 1991./’92 kada se raspadala Jugoslavija i kada su nastajale nove državne zajednice na prostoru Balkana. Toga dana Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije. Sve to izravno je utjecalo i na događanja u BiH

Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik

Republika Hrvatska je 15. siječnja obilježila 20 godina svoje suverenosti i neovisnosti. Datum je to koji građane podsjeća na zbivanja iz 1991./’92 kada se raspadala Jugoslavija i kada su nastajale nove državne zajednice na prostoru Balkana. Toga dana Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, a to su učinili i: Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Dakako, tko se u tom kontekstu neće sjetiti uloge Vatikana i Njemačke… Samo oni koji još tada nisu bili rođeni ne znaju tko je “daidža Genscher”.

Bilo je to vrijeme unutarnjeg jedinstva i vanjskih napetosti koje su rezultirale krvavim ratom. Sve to izravno je utjecalo i na događanja u BiH i u cijeloj regiji. No, bez obzira na mnoštvo toga što se može podvesti pod pojam “tragično” bilo je i nebrojeno mnogo očitovanja ljudskosti, solidarnosti i međusobne ljubavi.

Što je više “ogoljena” njegova egzistencija, izgleda da čovjek tim više biva čovjek. Nestaje “kompliciranosti” uvjetovane onim “imati”, a prostor preuzima “jednostavnost” čovjekovoga “biti”. Impulsi o tomu stižu nam i iz daleke prošlosti kojoj nerijetko pridajemo pogrdno značenje.

U tom hodu kroz vrijeme prva postaja je pojava jezika čije je interpretativno sredstvo govor. Vrijeme kada se to točno dogodilo nitko sa sigurnošću ne može navesti. Ipak, znanstvenici se slažu da je to moglo biti oko 50.000 godina prije Krista. To je trenutak kada se čovjek odvaja od animalnoga svijeta i daje “dokaz” posjedovanja razuma.

Ovo razdoblje sve do pojave pisma (prije oko 6.000) neki – kao američki etnolog i sociolog Lewis Henry Morgan – nazivaju predcivilizacija. Iako se većina neće složiti s takvim nominiranjem, iskustvo nam pokazuje da ga i mi tako označavamo – svjesno ili nesvjesno – kada za različita plemena koja u današnjici žive usmenu kulturu (primjerice u Oceaniji ili Africi) kažemo da su “divljaci” ili “primitivni narodi”.

Pojava jezika kao novog načina komunikacije doprinijela je razvoju čovječanstva i pokrenula proces formiranje većih zajednica. Iščitavajući znakove oslikane u kamenu ili tumačeći različita oruđa i oružja moguće je donekle dosegnuti misao čovjeka u miljeu društva usmene predaje.

Budući da pismo još nije bilo poznato, središnja oznaka “predcivilizacije” bilo je pamćenje, učenje napamet, odnosno prenošenje “s koljena na koljeno”. Taj proces ukazuje na duhovni kontinuitet zajednice, uspijevajući “konzervirati prošlost” i preoblikovati ju prema zahtjevima novih generacija.

Zbog toga je pripovijedanje i slušanje njegova središnja odlika koja se nije ostvarivala putem posrednika nego izravno “s usta na usta”.

Iako povijesno i prostorno nama danas daleka, društva usmene kulture upozoravaju nas na elemente koje je čovječanstvo u svom ovozemnom hodu izgubilo. Jedan od najznačajnijih suvremenih medijskih teoretičara Marshall McLuhan ukazujući na ovu činjenicu navodi da “seoski Afrikanci” kao paradigma čovjeka usmene kulture “žive uglavnom u svijetu zvuka – svijetu punom neposrednog osobnog značenja za slušatelja – dok Europljanin znatno više živi u vizualnom svijetu, prema kojemu je, ukupno uzevši, ravnodušan.”

Zbog toga zaključuje: “Pošto je svijet uha vreo hiperestetički svijet, a svijet oka srezmjerno hladan, neutralan svijet, Zapadnjak ljudima iz kulture zasnovane na uhu stvarno izgleda kao pravo mrtvo puhalo.”

Posluživši se njegovom mišlju možemo reći da je čovjek, razvivši “produžetke” za praktički sve ono što je nekoć obavljao svojim tijelom, iščupao svoje korijenje iz prirode postavši svjestan samo onoga što prima “odozgor”, preko posrednika, od Velikog brata. Zbog toga se čovjek udaljio od čovjeka. Treba li, onda, još što dodati da bismo konstatirali da se udaljio i od Boga?…

Razmišljanje o impulsima predcivilizacije nije samo predmet prošlosti nego i zahtjev sadašnjosti ako želimo opovrgnuti tvrdnju da je povijest učiteljica ljudi od koje čovjek nije naučio ništa.

Tehnički napredak ne možemo zaustaviti, ne možemo se “istrgnuti” iz ovoga svijeta i zakonitosti suvremene kulture. Međutim, možemo nastojati učiti iz povijesti uvažavajući svu “primitivnost” društava usmene predaje.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*