Proces protiv šestorice navodnih ubojica bivšeg federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara polako se ali sigurno bliži svom kraju. Praktično je više nemoguće od javnosti skriti potpuni debakl tužiteljstva, ali i krugova unutar Federalnog MUP-a (Žilić, Lušija) koji su zapravo omogućili kreiranje ovakve opružnice protiv Andabaka, Ilijaševića, Bajkuše, Bašića, Ćosića i Milićevića. Zahvaljujući naporima tima obrane, ali i istraživačkom radu novinara, prije svega "Hrvatske riječi" i "Slobodne Bosne" koji su (za razliku od sramnog pristupa većine svojih kolega) osvjetlali obraz žurnalističke profesije u našoj zemlji - istina izlazi na vidjelo.
Čeka se još samo i formalni odlazak iz BiH Jacquesa Paula Kleina, najodgovornijeg međunarodnog službenika za ovu pravosudnu blamažu, pa da optuženi i konačno budu oslobođeni zbog nedostatka bilo kakvih dokaza u optužnici koja je kreirana na temelju lažnog svjedočenja jednog bolesnog uma - poznatog kriminalca i psihopate Merima Galijatovića.
Bit će, doduše, zanimljivo vidjeti kako će završiti proces s odštetnim zahtjevom kojeg će, kako se najavljuje, četvorka optuženih koji se sada nalaze u zatvoru najvjerojatnije pokrenuti protiv države. Interesantno je i to hoće li se, primjerice bivši ministar unutarnjih poslova Mehmed Žilić i njegov pomoćnik Faik Lušija naći iza rešetaka zbog svoje uloge u ovom slučaju.
Kuda vode tragovi? No, paralelno s skorim završetkom sarajevske sudske farse, postavlja se i jedno drugo, vrlo značajno pitanje. Ako to nisu (a nisu) učinili Andabak, Ilijašević, Bašić, Bajkuša, Ćosić i Milićević, tko je onda ubio bivšeg federalnog doministra unutarnjih poslova Jozu Leutara?
Naš list već mjesecima skuplja informacije i prati niz tragova o ovom slučaju. Nakon što smo se uvjerili u neistinitost navoda iz optužnice te o glavnim točkama koje je obaraju izvijestili javnost, fokusirali smo se na one tragove koji bi mogli voditi do potencijalnih stvarnih izvršitelja atentata.
Već smo pisali o sličnosti korištenog eksploziva s bombama kojima su ubijani hrvatski povratnici i policajci u središnjoj Bosni te sličnosti s napravom koja je bila namijenjena za atentat na Papu prilikom njegovog posjeta Sarajevu 12. ožujka 1997. godine. O točnosti navoda našeg lista mogao se uvjeriti i županijski tužitelj Mustafa Bisić koji je nedavno boravio na Otoku. Javnosti je naime manje poznato da glavni dio forenzičkog posla vezanog za istragu Leutarovog ubojstva nije obavio američki FBI, već Scotland Jard, za kojeg se smatra da ima najbolju službu ove vrste na svijetu.
Osim toga, upozorili smo i na nestanak jednog od ključnih dokaza napravljenog na "licu mjesta", neposredno nakon atentata. Bivši ministar sarajevske policije Ismet Dahić odgovoran je za uništavanje filma kojeg je snimio službenik koji je radio na osiguranju Američke ambasade u Sarajevu.
No, "Hrvatska riječ" od svojih izvora upozorena je i na neke druge pojedinosti i propuste u istrazi, koji su mogli indicirati stvarne motive i uputiti na moguće Leutarove ubojice. O njima nismo pisali, jer se po našoj procjeni činilo da nemaju logične veze s počinjenim zločinom.
Tako smo dobili informaciju da su na sam dan atentata, 16. ožujka 1999. godine pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova priveli, pod utemeljenom sumnjom za povezanost s tim događajem, Mirsada Ćatića - Čuperka, našoj javnosti uglavnom poznatom zbog optužbi da je kao časnik JNA bombardirao Zadar. Navodno, na intervenciju Faika Lušije i Hasana Čengića on je pušten bez provedene kriminalističke obrade, odnosno Lušija i Čengić spriječili su Ćatićevu poligrafsku provjeru, odnosno njegovo ispitivanje na tzv. "detektoru laži".
Jašarevićevo svjedočenje: Iako bi se od Faike Lušije moglo očekivati svašta, ovu informaciju procijenili smo nedovoljno provjerenom za objavljivanje, jer se nije mogao pronaći motiv zbog kojeg bi se Hasan Čengić upetljavao u ovaj osjetljiv slučaj. Slično se moglo reći za eventualnu Čuperkevu ulogu u atentatu.
Druga pojedinost na koju smo upozoreni bilo je jedno svjedočenje dano u istrazi (slučaj Jašarević, objavljeno u "Slobodnoj Bosni") a koje je upućivalo na moguću umiješanost kruga najbližih Izetbegovićevih suradnika u atentat na Leutara.
"Vidjet ćeš. Olako se prešlo preko onoga što je govorio Jašarević. Njega su navodno uhvatili u laži jer nije znao pokazati gdje je kafić "Estrada" u Sarajevu, a gdje se po njegovom svjedočenju održao važan sastanak na kojem je isplaniran atentat. No, to zapravo ništa ne govori. Da mene sad odvedu u Tuzlu, i da kažu da trebam pronaći neki kafić gdje sam samo jednom bio, teško da bih to mogao", kazivao nam je izvor.
Ove riječi postat će jasnije tek mjesecima kasnije, kada "Hrvatska riječ" dobije možda i ključnu informaciju vezano za motiv Leutarovog ubojstva.
Telefonski poziv u redakciju i glas s druge strane žice: "Provjerite slučaj Narodne banke BiH. Platili smo i ptica je progovorila. Leutar je ubijen zbog Narodne banke i istrage o poslovima s Dedićem!" (Ibrahim Dedić, ubijeni vlasnik propale zagrebačke Promdei banke, op. aut.)
Veza Lušije i Čengića: I ova nam se informacija učinila krajnje nevjerodostojnom. Zašto bi netko ubio Leutara zbog istrage o Narodnoj banci, čijim se bivšim čelnicima sada sudi uglavnom zbog nesavjesnog poslovanja. Riječ je o slučaju o kojem se u javnosti već dosta govorilo, glavni elementi su poznati i teško je pronaći čak i jedan razlog zbog kojeg bi, vezano za spomenuti slučaj, Leutar bio ubijen.
Ipak, pokazalo se da priča itekako ima osnova. Zapravo, nedostajao je samo još jedan sitniji detalj da bi se cijela priča oko Leutarovog ubojstva i "nevjerodostojnih" informacija s kojima smo ranije raspolagali sklopila u nevjerojatno savršen mozaik. Niz tragova, skupljenih iz različitih izvora, naoko nepovezanih i bez ikakve uzročno-posljedične veze, odjednom su se sklopili u kristalno jasnu sliku.
Trebalo je, dakle, znati da je istraga o poslovanju Narodne banke BiH i kasnije proces njezine likvidacije otkrila jedan broj tragova o utrošku milijardi maraka za potrebe obrane BiH tijekom rata. Nikad se nije doznalo kako je potrošen taj novac kojim je raspolagao krug Izetbegoviću najodanijih ljudi, uključujući Halida i Hasana Čengića. Znalo se tek da je samo "čačkanje" po ovome stvar zbog koje - leti glava! Na gore spomenutu činjenicu su nas diskretno upozoravali naši izvori. Sama informacija zapravo i nije nova, o tim "škakljivim" dijelovima istrage vezano za Narodnu banku već je pisao sarajevski tisak. No, veza s Leutarovim ubojstvom i nije bila tako jasna...
No, vrlo je vjerojatno da je nesretni doministar stradao upravo zbog toga. Naime, po saznanjima našeg lista, što nam je potvrdilo više obavještajnih izvora, Leutar bio je na tragu sumnjivih poslova vezanih za poslovanje nekadašnje Narodne banke Bosne i Hercegovine. Najvjerojatnije sasvim slučajno, ušao je u trag sumnjivih financijskih transakcija bošnjačkog ratnog vodstva, i zapravo je zbog toga svoje intimuse upozoravo da mu je život u opasnosti.
A tek kada se ima u vidu informacija o mogućem motivu za Leutarovo ubojstvo (ometanje istrage o ratnim novčanim transakcijama) postaje jasno kakve je veza Faika Lušije i Hasana Ćengića u događajima od 16. ožujka 1999. godine, zašto Jašarevićevo svjedočenje, ipak, ima i te kakvog smisla te zbog čega je tako sumnjiva Čuperkova uloga u svemu (njegovo angažiranje u ratnoj bh. diplomacije, upravo vezano za poslove prikupljanja novca za obranu zemlje).
Milijuni i milijarde: Dakle, kakve su veze Narodne banke BiH, ubijenog bankara Dedića, najbližih Izetbegovićevih suradnika i Joze Leutara?
Sarajevski tjednik "Dani" prije izvjesnog vremena došao je u posjed skandaloznog dokumenta tadašnjeg Ministarstva financija Republike/Federacije BiH kojom je izvjesna Ramiza Kadić ovlaštena da za potrebe Generalštaba Armije RBiH podigne gotovinu u iznosu od 22 i pol milijuna njemačkih maraka!? Nalog Ministarstva financija, pod brojem 06-482-21/96, izdan je 13. svibnja 1996. godine.
Ovo otkriće dovedeno je u svezu s milijardama dolara koje su tijekom rata stizale na ime pomoći Bosni i Hercegovini, a o čijoj je sudbini, mimo bilo kakvog institucionalnog nadzora, odlučivao i trošio ih uzak krug najpovjerljivijih članova Izetbegovićevog obiteljskog, zatvorskog, mladomuslimanskog i stranačkog kruga - od Bakira Izetbegovića, preko Hasana i Halida Čengića, Senada Ćahinpašića Ćaje, do Omera Behmena, Džemaludina Latića, Bakira Alispahića, Nedžiba Ćaćirbegovića (pa i Harisa Silajdžića do poznatog slučaja "raskola") - osiguravajući na taj način za sebe stvarnu političku moć.
Ilegalno financiranje nastavilo se i nakon rata, no međunarodni su službenici brzo shvatili koliki problem predstavlja ovakvo kruženje novca. Zbog toga su željeli što prije ostvariti punu transparentnost budžetskih prihoda i rashoda, a za to je bilo neophodno eliminiranje Narodne banke BiH. A kada je u banku ušao likvidator William Dudley ustanovio je da u njezinoj bilanci nedostaje 45,8 milijuna njemačkih maraka. Radilo se o potraživanjima od približno 32 milijuna DEM koje su ranije posuđene Vladi RBiH te oko 13 milijuna bankarski nespornih potraživanja od Promdei banke (zbog tih novaca sudi se bivšim čelnicima Banke).
Kasnije će kantoni i javna poduzeća na području s bošnjačkom većinom nadoknaditi ovaj manjak (38,8 milijuna + zgrada), no najzanimljivije je kako je napravljen dug. Sva pozornost javnosti (da bi se maskirale prave pljačke, rekao je jedan ugledni bankar) skrenuta je na Dedića i Promdei banku, a "zaboravilo" se na dug koji je napravljen u ime Vlade, a čiji najznačajniji dio predstavlja ovlaštenje gospođi Kadić, čije su postojanje otkrili "Dani".
Dskost s kojem je ova operacija izvedena (davanje ovlaštenja za isplatu "na ruke" tako velikog iznosa u gotovini, nevješto i na brzinu napisana potvrda) očito upućuje da su ovakve i slične akcije bile uobičajene i rađene relativno često. Nesretni Leutar mogao je doći u posjed informacija koje bi vodile rasvjetljavanju cijelog lanca. No, mrtva usta ne govore. Dug otkriven u procesu likvidacije Narodne banke je vraćen. Učinila je to Izetbegovićeva SDA administracija. Nitko više ne spominje Narodnu banku, sve su rjeđa i pitanja o tome kako je potrošen novac za obranu. Jacques Paul Klein otići će iz BiH skupa sa svojim obećanjima o pronalaženju Leutarovih ubojica. A kako jednom reče Alija Izetbegović, neki atentati zauvijek ostanu nerazjašnjeni. Ubojstvo Olafa Palmea, primjerice.

Što je rekao Arman Jašarević: Leutarovo ubojstvo je naručio Bakir Izetbegović! Arman Jašarević se kao dragovoljni svjedok prijavio IPTF-u. Tijekom petodnevnog ispitivanja u UN-ovoj bazi Rajlovac, Jašarević je kazao da se 3. ožujka 1999. godine, dva tjedna uoči Leutarova ubojstva, u društvu Ismeta Bajramovića osobno zatekao u kafiću "Estrada", kada je nazvao Bakir Izetbegović. Osim samog Jašarevića još četvorica nazočnih čuli su kako Izetbegovićev sin nudi 100.000 DEM za Leutarovu likvidaciju, jer se razgovor odvijao preko speakerphonea. Prema Jašarevićevoj izjavi, Bajramović je bio suradnik AID-a, koji je zajedno s Izetbegovićevim sinom i nekim bivšim ministrima unutarnjih poslova BiH (Alispahić?) kontrolirao trgovinu drogom. Pritom je Bajramović funkcionirao i kao glavna veza prema hercegovačkim partnerima iz hrvatskog podzemlja (klanovi Jelavića i Prlića?). Dakle, Bajramović je po Izetbegovićevu nalogu uklonio Leutara kako bi spriječio objavljivanje istine o svojim kriminalnim poslovima i ilegalnim transferima novca u ratu. Zato je i bivši ministar policije Mehmed Žilić skretao istragu prema hrvatskim kriminalnim krugovima. Jašarevića izjava je odbačena kao neutemeljena i njom se istraga nije bavila. No, neka nova otkrića (Milićevićevo svjedočenje, podatci o Narodnoj banci) upućuju da je to možda učinjeno suviše olako. Previše je, naime, koincidencija. Čak i ako je Jašarević neke pojedinosti i izmislio da bi izgledao uvjerljiviji i zaradio milijun dolara, očito je da je barem nešto "načuo" u krugovima podzemlja gdje se kretao. A naš narod kaže, gdje ima dima, ima i vatre...