Teror u ugostiteljskoj školi provodi Pero Pervan - Perkan. Pervan je sklon nasilju, brzo pada u vatru, fizički napada učenike i profesore. Policija je intervenirala u više navrata. Ovaj jugonostalgičar sanja propast Aluminija i trijumf svoga mentora Milivoja Gagre. Još opasniji je Jure Filipović koga karakterizira emocionalna hladnoća i proračunatost. Ovaj bivši magaciner koji se predstavlja kao profesor prisiljava učenice da mu pokažu imaju li menstruaciju. Vjerojatno se radi o duševnom bolesniku. On tjera učenike da čitaju Dnevni avaz, tvrdeći da će Zlatko Lagumdžija uskoro zabraniti Slobodnu Dalmaciju, Jutarnji list i Večernjak. Učenici i roditelji su u strahu. Ovom suludom dvojcu se suprotstavio profesor tjelovježbe Miro Milićević-Raga i stao na stranu prestrašenih učenika.
Gornji redovi siže su na prvi pogled nevjerojatne priče koju nam je povjerio roditelj jednog od učenika ove škole. Tragom njegovih navoda, razgovarali smo s profesorom Milićevićem, koji u šokantnoj ispovijedi za "Hrvatsku riječ" govori o razlozima zbog kojih se sukobio sa svojim radnim kolegama.
- Srednja Turističko-ugostiteljska škola doista funkcionira tako da je progon djece sasvim normalna stvar, učenici se pozivaju na "informativne" razgovore, prisiljavaju se na ponižavajuće radnje. S dolaskom u ovu školu uvjerio sam se da je stvarnost u Andrićevoj "Prokletoj avliji" daleko ljepša i ružičastija nego u ovoj školi. Kakvi "kadrovi" rade u ovoj školi znaju najbolje oni koje su oni nagazili. Oni progone ljude zbog političkih uvjerenja. Ja svoja politička uvjerenja ne krijem nikada, nemam mržnje nimalo prema Bošnjacima, Srbima, Židovima, Japancima ili bilo kojem drugom narodu. Ali moj je stav, pravaški, bio i ostao da mi Hrvati budemo ravnopravni s drugim narodima u BiH. Moramo imati svoje institucije a da to ne proizvede štetu za Srbe i Bošnjake. Nažalost, takvi moji stavovi naišli su na zgražanje nekih koji misle drugačije. Imaju pravo misliti drugačije, ali nemaju pravo zbog toga nikoga progoniti, započeo je svoju priču profesor Milićević.
Hrvatska riječ: Tko je glavni krivac za stanje u školi koje opisujete tako lošim?
Milićević: Čovjek koji vlada ovom školom je Pero Pervan koji sam sebe naziva Perkan. Njegov teror nad učenicima, a i osobljem je takav da upotrebljava fizičku silu. On je više puta bio prijavljivan na policiju zbog uporabe sile a tužen je i sudu. On je toliko siguran da će njegov mentor Milivoj Gagro "ući" u Aluminij pa se i sam već vidi tamo. Otvoreno se time hvali jer ja inače to ne bih znao, da je on bio "šef kabineta" Milivoja Gagre u vrijeme kada je ovaj potpisao ulazak jugo-vojske u Kruševo. Pervan je navodno prije rata bio konobar u hotelu "Ruža". Sjećam se jednog razgovora na HTV Mostar koji je vođen sa Dedom Mišićem, koji je govoreći o svom sinu, legendarnom hrvatskom vitezu i mom prijatelju, Tihomiru Mišiću, rekao da je Tiho prije rata mogao raditi kao konobar samo u lošim kavanama zbog toga što je bio označen kao nacionalista. Dedo Mišić je tada rekao da su u hotelu "Ruža" mogli pretežno raditi samo probrani i podobni kadrovi jer tu dolaze razni političari pa ne bi bilo zgodno da tu radi jedan nacionalista kakav je Tiho.
Pero Pervan je u ovu školu primljen na posao uz osobitu volju direktora Slave Bage, bez natječaja jer ovoj školi takvi kadrovi i ne trebaju i samo uzimaju plaću bez rada. Ova škola ima nastavnika konobarske struke pa je drugi nepotreban. Pero Pervan ima samo osam sati nastave (navodno je završio Pravo) a prima veću plaću od mene koji imam punu normu od 20 sati. Od prvog dana kada sam primljen - kao tobože njegovom voljom - on me stalno poziva na "informativne" razgovore i napominje mi da je on stvarni šef u školi a ne pijanica kao što je Slavo Bago, Pero Pervan po hodnicima vrijeđa učenike prijeteći da će im slomiti obje noge, što je njegova omiljena poštapalica. On je lani gurnuo niz stepenice učenika Josipa Cvitkovića i kasnije ga istjerao iz škole. On samovoljno dovodi u školu Juru Filipovića, smiješna čovjeka, koji također ima samo osam sati nastave i predaje Njemački jezik a nema nikakvih potvrda da bi to mogao obavljati. Na moje pitanje kako može čovjek koji nema nikakve kvalifikacije predavati Njemački jezik, Pervan je odgovorio da je Jure u Njemačkoj malo radio na baušteli pa da je naučio malo Njemački jezik. Inače, mi imamo profesora Njemačkog jezika, uvaženu profesoricu Jasminku Milović. Pervan je Juru Filipovića samovoljno postavio i za tajnika škole iako ovaj nema nikakvih spoznaja o računalstvu i tipkanju.
Meni, koji radim skoro pet mjeseci nije htio ovjeriti zdravstvenu knjižice, iako mu je to posao. Na moje pitanje zašto mi ne želi ovjeriti knjižicu on kaže da mi neće trebali jer će me Pervan svakako izbaciti na ulicu. Ovaj Jure Filipović, karikaturalan čovjek je navodno izbačen iz hotela "Mostar" i sa ulice ga uzima Pero Pervan i sam ga imenuje za nešto za što nije kvalificiran. Jure Filipović strašno pati da ga učenici oslovljavaju sa "profesore" iako to nije. To bi isto bilo da ja natjeram učenike da me zovu "doktore". Ova dvojica po svemu nekompetentnih ljudi zajedno imaju 16 sati a uzimaju plaću kao da su stvarni profesori a ne dojučerašnji kelneri i magacineri. Najveća farsa je kada Jure Filipović tjera učenike da čitaju Dnevni avaz tvrdeći da će Zlatko Lagumdžija uskoro ukinuti Slobodnu Dalamciju i Jutarnji list kao i Večernjak jer su novine iz druge države.
Hrvatska riječ: Spomenuli ste direktora škole. Ako su Vaši navodi točni, zar je moguće da on šutke prelazi preko svega?
Milićević: Posebno poglavlje u ovoj školi je formalni ravnatelj Slavo Bago. Ovaj čovjek koji je nekada slovio za vrsnog poznavatelja ugostiteljstva spao je na niske grane. On samo provodi odluke Pervana i Filipovića, dvojice ljudi koji nemaju nikakvu stvarnu funkciju u školi. Slavo Bago svaki dan do podne popije u školi skoro jedan litar konjaka ili rakije, samo je sada promijenio taktiku pa pije iz šolje od čaja. To dobro znam jer sam i ja, nakon što sam primljen na posao, morao s njim zaliti iz te šolje. Kada Pervan zakazuje sjednicu, on Bagu nagovori da samo sjedne u zbornicu kako bi formalno sjednica mogla počet, a inače Bago ništa ne odlučuje.
Slavo Bago je u tolikoj mjeri ogrezao u alkoholu da bi trebao po naputku Ministarstva odmah na liječenje ili u mirovinu. Koliko je alkohol obuzeo ovoga čovjeka govori sljedeći primjer. Nakon što sam se zaposlio u školi, ja sam za dvadesetak dana došao kod Bage u ured a on mi kaže: "Mladiću, otkud ja Vas poznajem?". Bio je toliko pijan da nije prepoznao profesora tjelesnog nego me zove "mladiću". Ja bih ujutro, dok je Slavo Bago trijezan pokušao utjecati na njega da ne pije u školi jer Pervan i Filipović vode školu u propast, ponašaju se kao uličari, prave intrige i tračeve. Bago mi je nekoliko puta obećao da više neće piti u školi. Međutim, kada se napio on je sve ispričao Pervanu i tu nastaju moji problemi. Pervan se otvoreno hvali da će on biti ravnatelj kada ode Bago, kao da je to nasljedna funkcija.
Hrvatska riječ: Razgovarali smo s učenicima, i oni o vama imaju dobro mišljenje. No, u školi su se dogodili i naki incidenti?
Milićević: Dugo godina radim s ljudima, posebno volim djecu, i zato sam u mojoj školi omiljeni profesor, iako ima onih koji to neće reći, ali su oni u manjini. Učenici i učenice ove škole u vrlo velikoj mjeri su disciplinirani, ali kao i svaka mladost imaju svojih hirova. Čovjek mora poznavati mladost, mora biti pedagog, psiholog, metodičar i didaktičar, a ovi koji vode ovu školu to nisu jer to nisu nikada polagali.
Učenici konobarske i kuharske struke iako imaju naporne programe, nastave i prakse, veoma dobro to podnose i po mojoj stručnoj ocjeni. a ona je relevantna, su i dobrog vladanja. Posebno su me se dojmili učenici koji se obrazuju za profil Hotelijersko-turistički tehničari. To su A odjeljenja, tu ima učenika koji su takve intelektualne razine da će sigurno završiti dobre fakultete. Među tim učenicima disciplina je savršena. Meni je osobno drago da ih mogu uspoređivati sa učenicima koji polaze klasične gimnazije. I upravo su ova djeca najveća meta Pervana i Filipovića koji po svojim "stručnim" znanjima zapravo ne bi smjeli ni obraćati tim učenicima.
Iživljavanja koja Jure Filipović provodi nad tim učenicima su upravo nevjerojatna pa bi se dalo zaključiti kad se promatra sa strane da je on duševni bolesnik. On "prati" nastavu tjelesnog odgoja trećeg A odjeljenja, jednu je učenicu "zadužio" da otkrije koje učenice ne rade tjelesni odgoj i zašto ih ja pošteđujem nastave da bi on i Pervan mene optužili za tobožnje loše izvođenje nastave. Njegovo ludilo je toliko da prati kada djevojke imaju menstruaciju i zašto ih puštam. Da je on bilo kakav intelektualac znao bi da je moje neotuđivo pravo da poštedim djevojke sa mjesečnicom bez provjeravanja. S obzirom da naša škola nema dvoranu, nastavu izvodimo na vanjskim terenima, a on prati dalekozorom sa vrha škole moje tobožnje "greške" kao da mi je on mentor a ne preko veze primljeni "tajnik". Djevojke plaču, ne smiju reći roditeljima jer se boje osvete ovoga "stručnog dvojca".
Na zadnjoj sjednici Nastavničkog vijeća koju je sazvao sam Pervan, na velikom odmoru dogodila se takva blamaža koja je bez presedana u povijesti školstva. Na zaprepaštenje mnogih, Pervan diktatorskim tonom naređuje da se iz škole izbaci Ana Radoš. Tada sam se zakleo da u ovoj školi više od polugodišta nije moguće raditi i da trebam zbrisati kao i moj prethodnik profesor tjelesnog Josip Šapina. Onda sam u sebi pomislio da se treba boriti protiv ovih ljudi jer bih u protivnom ostavio učenike na cjedilu. Ana Radoš, učenica četvrtog A, odlikašica i najbolja sportašica škole čiji su roditelji intelektualci, je malo preponosna, svjesna svoje superiornosti, pa je zbog toga možda mnogi ne simpatiziraju, ali je rijetko inteligentna.
Razlog koji je naveo Pervan i zbog kojeg je želi izbaciti iz škole su njezini izostanci sa nastave i neadekvatno opravdanje. On nju optužuje da joj je pečat na pravdanju okrenut naopako i da se ona povrh svega ponaša prepotentno i da je zbog toga treba izbaciti. Ovi morbidni razlozi su začudili mnoge nastavnike a neki su bili i preplašeni, izuzev "vjernog" Jure Filipovića koji je odmah digao ruku da se ova djevojka izbaci. U tom momentu profesor Drago Pandža koji jako dobro poznaje Anu Radoš konstatira da se radi o vrijednoj, pametnoj i dobroj učenici pa se čudi prijedlogu o izbacivanju koji je došao kao grom iz vedra neba. Nisam se ni nadao drugačijoj reakciji ovoga karakternog čovjeka, koji je prošle godine izabran za naj-profesora godine od strane svih učenika, a učenici su najbolji suci. Na njegove riječi se nadovezala i profesorica dipl. ecc. Jadranka Čalija koja se složila sa kolegom Pandžom i ova stroga ali pravedna i omiljena profesorica je završila riječima da ona smatra da se protiv Ane Radoš ne treba voditi nikakav postupak.
Naravno ja sam se bezrezervno stavio na stranu ove uzorite djevojke jer sam osjetio animozitet i mržnju od strane Pervana prema njoj. Ova sjednica i moja odluka da ne dozvolim ponižavanje te djevojke bila je znak za uzbunu kod Pervana i Filipovića pa su odlučili da me pokušaju izbaciti iz škole. Počeli su me pratiti (Filipović sa dalekozorom), podgovarati učenike, pitati ih za moje neke slabosti i druge gluposti poznate još iz komunističkog doba kada želite nekoga da okrivite. Ja sam se uljudno obratio Pervanu i tražio da to prestane a on me pred dvadesetak učenika i par profesora uz povike "Jebem ti dijete i mater, slomit ću ti obje noge", pokušao gurnuti niz stepenice karate udarcem. Da nisam brzo reagirao mogao sam i poginuti. Došao sam poslije sa policijskom ophodnjom koja ga je upozorila u školi da mu ovo nije prvi put da se ponaša kao nasilnik i uličar. Ujutro me ravnatelj Bago koji je bio trijezan molio kao brata da ne tužim Pervana, a ako to učinim da će on, Pervan i Filipović meni namjestiti igru da me izbace iz škole. Poslijepodne je Bago u pijanom stanju zvao telefonom moju majku i plakao rekavši da ga Pervan drži u šahu.
Poslije je dogovorom Bage, Filipovića i Pervana nastalo priopćenje tzv. Školskog odbora koji se nije ni sastao nego su oni to uradili na svoju ruku, pa su zaključili da bih ja morao dostaviti nekakvo liječničko uvjerenje koje nisam predao kada sam se zaposlio. Ako ne predam to uvjerenje, tvrde da će me izbaciti iz škole za 10 dana. Priopćenje Školskog odbora je ništavno jer ga nije htio potpisati predsjednik Odbora pa ga je potpisao Bago u pijanom stanju a podmetnuli su mu ga "pedagozi" Pervan i Filipović.
Prošle godine sam radio u osnovnoj školi u Neumu i predavao tjelesni odgoj. U Mostar je moja ravnateljica Ljilja Bender, poslala usmene preporuke da sam izvanredan i predan nastavnik koga vole i poštuju djeca. Zašto je to učinila? Zato jer Ljilja Bender kao ravnateljica štiti učenike i nastavnike, ne dozovljava podmetanja a moj rad je ocijenila kao briljantan.
Mnogi su me pitali zašto sam se suprotstavio i nisam brinuo svoje brige. Ja nisam takav, uvijek ću biti na strani učenika ako su u pravu. Uostalom oni nisu čitali roman "Kome zvono zvoni", jer da su čitali ne bi ni pitali, nastavlja svoju ispovijest Milićević, koji je u komunističkom sustavu bio žrtva političkih progona.
Kao student prve godine morao sam sudjelovati na vojnoj vježbi u Nevesinju. Na tim vojnim vježbama za studentima su stizali i njihove obiteljske karakteristike, a u mojim je pisalo da je moj blagopokojni djed Ivan Milićević, hrvatski domoljub, pripadao pokretu NDH pod vodstvom Jure Francetića čiji je stožer bio u Sarajevu. Godine 1945. komunistički zlikovci su ga ubili i ostala je moja baba Cvija rođ. Dragoje sa sedmero malodobne djece od kojih je najstariji bio moj otac Mile s 14 godina. Spomenik komunističkom zločinu je Zadružni dom u Jasenici koji je napravljen na zemlji moga djeda.
Provokacije jugo-oficira su bile stalne, mene a i druge studente su vrijeđali na razne načine. Nakon više sukoba sa jugo-oficirima a i gaženja jugoslavenske zastave prebačen sam u zatvor gdje su mi krvnici slomili sedam rebara, zatvorili oba oka i slomili lijevu nogu. Odmah sam izbačen sa fakulteta kao hrvatski nacionalista i lišen sam svih građanskih prava, a sve je to potpisao prof. dr. Kasim Trnka. Suđenje mi je trajalo dvije godine, osuđen sam 1981. godine na ne visoku zatvorsku kaznu jer je jedan jugo-oficir, major Budimir Damjanović pošteno svjedočio da je bilo "grešaka" i na njihovoj strani. Godine koje su dolazile su bile godine teškog i napornog rada. Jedno kratko vrijeme sam predavao Hrvatski jezik i književnost u osnovnoj školi, ali me nisu htjeli primiti na stalni posao jer sam nacionalista. Radio sam kao konobar, kuhar, bavio se poljoprivredom i bio sam poslije samostalni ugostitelj. Oženio sam se mlad, po izlasku iz zatvora Dubrovkinjom Ankicom Radić koja je bila spremna trpjeti sve moje progone kao i ja. Do 1989. godine, suđen sam još četiri puta, jednom prigodom na montiranom suđenju meni je pomogla sutkinja Adila Pervan, časna djevojka koja je prepoznala namještaljku. Ovom prigodom joj se zahvaljujem.
Hrvatska riječ: Je li točna informacija da ste zbog spomenutih progona prekinuli sportsku karijeu?
Milićević: Da. Mene je jedan uvaženi novinar proglasio ako ne za najvećeg a ono za jednog od najvećih košarkaških talenata Mostara. No, morao sam prestati igrati u 21. godini zbog odlaska u zatvor ali i zbog bolesti. Ljubav za košarkom nitko mi nije mogao oduzeti, u Zagrebu sam završio Višu trenersku školu - smjer košarka sa najvišim ocjenama. Trenirao sam mnoge klubove, u mnogim gradovima. Radio sam u Sisku, Zagrebu, Čitluku, Dubrovniku i Mostaru. Svugdje sam imao dosta uspjeha. Lani sam bio prvak države sa kadetima KK "Lokomotiva". Sa seniorima KK "Mostar Iskra" sam u prvoj ligi Bosne i Hercegovine, dok sam ih vodio, ostvario 75 posto pobjeda što je najbolji skor u povijesti kluba dugoj 40 godina. Danas sam jedan od dopredsjednika Udruge košarkaških trenera BiH, objavljujem stručne i znanstvene radove u kineziološkim časopisima, a uskoro iz tiska izlazi moja knjiga "Osnove metodike treninga mlađih dobnih kategorija u košarci", čiji su recenzenti trojica doktora znanosti. Promocija bi trebala biti na FFK Sarajevo.
Hrvatska riječ: Zbog čega ste se odlučili za rad u školi?
Milićević: Nažalost, rad u sportu je veoma složen. Zakon o športu nije donesen, pa je nemoguće riješiti financiranje i regulirati radni staž. Stoga je meni bilo logično da se zaposlim u školi, svejedno da li radio u osnovnoj ili srednjoj školi i da li bih predavao tjelovježbu ili književnost. No, tek tada, kako sam kazao, počinju prave muke, javljaju se aveti prošlosti, komunistički kameleomi koji mrze sve i svakoga, sve što je dobro i napredno, bez obzira od koga dolazilo, a naročito mrze sve što je hrvatsko.
Nisu mi dali posao u Petoj osnovnoj školi gdje su na moje mjesto nastavnika tjelovježbe primili nastavnika matematike iz Bugojna, nisu me primili u Prvoj osnovnoj školi gdje je umjesto mene tjelesno predavao nastavnik hrvatskog (koje li ironije), i nastavnik biologije koji je došao iz Cazina. Odbijali su me i na svim drugim mjestima jer su ljudi primani bez ikakvih "papira" i vjerojatno uz dobru lovu.
Najviše me je razočarala Marica Bukvić, žena koja je sa mojom majkom zajedno završila u prvoj generaciji 1955. srednju Ugostiteljsku školu. Ona je obmanjivala i moju suprugu koja je također nastavnica razredne nastave i predškolskog odgoja. Krug onih koji su povezani u cilju da se ja ne zaposlim je stalno rastao ali ga je presjekao časni čovjek Josip Merdžo. On je osobno agitirao za mene kod ministrice Mirjane Dujmović. Ministrica Dujmović je dolaskom na čelo ministarstva riješila mnoge stvari, između ostalih omogućila je braći Bakija, Ibrici i Arifu, profesorima tjelovježbe da dobiju posao dostojan čovjeka jer se radi o provjerenim i stručnim kadrovima. Ona se osobno obratila ravnatelju srednje Turističke-ugostiteljske škole Slavi Bagi i naložila mu da me primi u radni odnos.