Politička povijest Europe je povijest stvaranja nacija-država. Od Westfalskog mira do kasnog dvadesetog stoljeća formirale su se nacije-države. Nacija-država je politička tvorba koja se temelji na nekom jedinstvenom teritoriju, autoritetu središnje vlasti s izradom i regulacijom pravila, suverenitetom, kulturnom integracijom posredovanom jezikom. Ernst Gellner upravo uzima kulturu kao bitan građevni element nacije, putem koje se uspostavlja integracija onih koji rabe isti sustav komuniciranja i koji se medusobno priznaju kao pripadnici iste zajednice. "Ljudi žele biti politički ujedinjeni sa svima onima, i samo s onima, koji dijele njihovu kulturu. Političke zajednice tada žele proširiti svoje granice do granica svojih kultura te zaštititi i nametnuti svoju kulturu u granicama svoje moći", piše Gellner. No, državne granice ne moraju se uvijek poklapati s etničkim.
O izgradnji nacija u Europi: Izgradnja nacija-država u Europi nije tekla po nekom jedinstvenom obrascu. Različite društvene prilike utjecale su na formiranje pravodobnih i zakašnjelih nacija. Društvena i politička konstelacija, tradicija, politička kultura, zatim osvajački ratovi i nacionalizmi država-nacija utjecali su i na oblikovanje i veličinu tih, suvremenih, pojedinačnih europskih nacija-država. Ratovi koji su se vodili radi proširivanja državnog teritorija mijenjali su geopolitički zemljovid Europe. Obično su se nakon ratova dijelovi naroda našli izvan okrilja matične nacije-države. Tako su se, s vremenom, diljem Europe oblikovale etničke manjine.
Prema jednoj definiciji, pod etničkom manjinom podrazumijeva se "skupina manja od ostatka stanovništva države u kojoj živi, a posjeduje osebujna kulturna, fizička ili povijesna obilježja (tradicija, svijest o podrijetlu) u odnosu prema ostalima (većinski narod, druge skupine); (...) u drugim prilikama značenje raspoznavanja između manjina čiji matični narodi imaju vlastitu državu i onih čiji to narod nema i najvjerojatnije neće nikad ostvariti (Romi, Vlasi i sl.) ..."
Postoje i one etničke manjine koje se ne bi mogle podvesti pod klasični pojam etničkih manjina, jer je riječ o starim narodima i kulturama, čije su političke elite tijekom povijesti "ostale kratkih hlača" u pokušaju osnivanja nacije-države. Primjerice, riječ je o Škotima, Velšanima, Baskima, za koje se ne bi moglo reći da su manjina u političkim sustavima Velike Britanije i Španjolske. U ovim slučajevima može se govoriti o nacionalizmima naroda bez država.
Mnoštvo starih naroda u zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi, kao i dijelovi velikih naroda, tijekom 20. stoljeća našlo se s druge strane granice. U tom stoljeću raspalo se nekoliko carstava, vodila su se dva svjetska rata, uspostavljene su dvije totalitarne diktature. Raspala se Austro-Ugarska Monarhija, zbog neriješenog nacionalnog pitanja, zatim Osmansko Carstvo i Rusko Carstvo. Raspad carstava uzrokovao je osnivanje novih etničkih kompozicija. Konkretno, to je značilo stvaranje Austrije, zatim Mađarske, Čehoslovačke, Kraljevine SHS.
Prvi svjetski rat, pad Ruskog Carstva i utemeljenje Sovjetskog Saveza uvelike su izmijenili političku i etničku kartu Europe. Osnivanjem Sovjetskog Saveza uspostavljena je lijeva totalitarna diktatura, koja nije bila senzibilizirana na pitanje i problematiku etničkih manjina. Na prostoru Sovjetskog Saveza sve do pada Berlinskoga zida, živjelo je mnoštvo povijesnih naroda i manjina, koji jednostavno nisu bile priznate. Lijeva totalitarna diktatura ih je sovjetizirala, bolje rečeno rusizirala u multietničko i multikulturno sovjetsko društvo. Ruski politički i kulturni nacionalizam bio je dominantan, dok su ostale nacije i nacionalizmi bili prigušivani i kontrolirani.
Ljeve i desne diktature: Prvi i Drugi svjetski rat pomakli su iz matičnih nacija-država milijunsko mnoštvo. Pod utjecajem Hitlerovih osvajanja najveće pomicanje bilo je u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Dvadeseto stoljeće obilježile su lijeve i desne diktature, u pravilu usmjerene protiv manjina, posebice etničkih manjina. Ali, 20. stoljeće, kako kaže američki politolog Samuel P. Huntington, bilo je obilježeno i valovima demokratizacije. Ukoliko je demokracija između dva svjetska rata u Europi bila ugrožena, zahvaljujući dvjema totalitarnim diktaturama, utoliko se poslije Drugoga svjetskog rata može govoriti o nekoliko valova demokratizacije. Najprije je u znatnom dijelu Zapadne Europe bila obnovljena demokracija. U južnoj Europi, posebice Španjolskoj, Portugalu, zatim u Grčkoj, taj je proces kasnio, pa se drugi veliki val demokratizacije zgodio sedamdesetih godina. I napokon, treći veliki val demokratizacije započeo je padom Berlinskoga zida 1989. godine, kada je počeo proces tranzicije u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe. Stoga se može reći daje razdoblje od 1945. do kraja 20. stoljeća bilo razdoblje uspostavljanja demokracije, kao dominantnog oblika vladavine.
Za demokraciju kao oblik vladavine relevantan je odnos između većine i manjine. U etničkom, nacionalnom smislu to je odnos između etničke većine i etničke manjine. Demokratske države ili demokratski politički sustavi taj odnos reguliraju zakonima, premda je to uređivanje u nekim slučajevima nedostatno, jer regulacija po sebi ne jamči automatsku zaštitu etničkih manjina ili naroda bez država u sastavu etničkih heterogenih ili multietničkih i multikulturnih političkih sustava. Ti sustavi često su centralizirani i unitarizirani poput britanskoga, talijanskoga i španjolskoga političkog sustava.
Europske integracije pod utjecajem procesa globalizacije mijenjaju sliku Europe. Etničke manjine i narodi bez država u zemljama Europske unije dobivaju nove prilike i možebitne statuse, baš zbog rekonstrukcije tradicionalnih nacija-država. Etničke manjine i narodi bez država u eurointegracijama vide mogućnost rješavanja svojih statusa u strogo unitarnim i centraliziranim državama zbog mogućnosti regionalizacije Europe i decentralizacije. S druge strane, etničke manjine brisanjem granica sve više se približavaju matičnim nacijama-državama.
Zemljama u tranziciji Europska unija postavila je mjerila koja te zemlje moraju ispuniti kao uvjet za ulazak u punopravno članstvo. Jedan od tih bitnih uvjeta je, prema Agendi 2000., poštivanje i pravna regulacija etničkih manjina. U tomu smislu etničko manjinska prava razmatraju se u širem kontekstu ljudskih prava, pa se u Agendi kaže: "U mnogim od zemalja kandidata postoji manjinsko pučanstvo čija je uspješna integracija u društvo preduvjet demokratske stabilnosti."
Pitanje manjinskih jezika: U Prijedlogu dodatnog protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1992. godine, države-članice Vijeća Europe, pozivajući se na raznolikost kultura i europskih naroda kao "bitnih izvora bogatstva i vitalnosti europske civilizacije". Pitanjem manjinskih jezika bavi se Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima usvojena u Strasbourgu 5. studenoga 1992. Ta Povelja promiče shvaćanje da je "zaštita i unapređenje manjinskih jezika u različitim zemljama i regijama Europe važan doprinos u izgradnji Europe.
U Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1993. kaže se: "Mi, šefovi država i vlada članica Vijeća Europe, u pogledu zaštite nacionalnih manjina dogovorili smo sljedeće: Nacionalne manjine, koje su povijesna previranja stvorila u Europi, trebalo bi štititi i poštivati kako bi mogle pridonijeti stabilnosti i miru. U ovoj Europi koju želimo izgraditi, moramo odgovoriti sljedećem izazovu: osigurati zaštitu prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama u okvirima vladavine prava, poštujući teritorijalnu cjelovitost i nacionalni suverenitet država. Pod ovim uvjetima, manjine će pružiti vrijedan doprinos ukupnom životu naših društava."
(Svršetak)