Alexander Dubček – tragični idealist u raskoraku s vremenom

Česi i Slovaci 7. studenog su se prisjetili jednog od najvažnijih i najpopularnijih političara bivše Čehoslovačke, vođe Praškog proljeća Alexandera Dubčeka koji je tog dana prije 20 godina preminuo od posljedica prometne nesreće

Piše: Marijan LIPOVAC

Slovak Dubček jednako je bio omiljen i među svojim sunarodnjacima i među Česima, ali i jednako osporavan, tako da ga se danas možda više cijeni u inozemstvu, gdje ga se prije svega percipira kao idealista koji je usred Hladnog rata želio mijenjati komunistički sustav u svojoj zemlji i dati mu ljudski lik. Greške koje je pritom činio padaju u drugi plan i tek upotpunjuju sliku Dubčeka kao tragičara koji je doživio da mu se vizije i planovi izjalove, a ideali iznevjere, što se može iščitati i iz njegovog blagog, melankoličnog smješka i tužnog pogleda.

Dubček je vjerovao u ideje socijalne pravde i slobode, u pozitivne vrijednosti za koje su se komunisti barem deklarativno zalagali i zbog kojih su mnogi i prigrlili komunističku ideologiju. Međutim, Dubček je doživio da se upravo na njegovom primjeru dokaže sva laž i licemjerje komunizma i njegova brutalna narav. Kad je shvatio da komunistička praksa ne valja, pokušao ju je mijenjati, ali nažalost nije on bio taj koji odlučuje nego Moskva. Dubček se zalagao za očuvanje zajedničke države Čeha i Slovaka, ali u tome nije uspio pa se i njegova smrt simbolički poklopila s prestankom postojanja Čehoslovačke. SSSR u kojem je proveo djetinjstvo doživljavao je kao svoju drugu domovinu, a upravo je ta država izvršila agresiju na njegovu zemlju dok joj je on bio na čelu. I naposlijetku, Dubček je vjerovao u ljude, a doživio je da ga iznevjere upravo njegovi bliski suradnici. Vjerna mu je ostala jedino velika većina češkog i slovačkog naroda, ali narod 1968., sukladno Brežnjevljevoj doktrini o ograničenom suverenitetu država Varšavskog pakta, nije imao prava odlučivati o sudbini Dubčekovih reformi. Jednako tako, narod niti 1989. nije odlučivao o tome tko će biti predsjednik Čehoslovačke jer tada bi velika većina izabrala Dubčeka, a ne slabo poznatog Václava Havela, a narod se nije pitao niti 1992. kad su češki i slovački premijer, Václav Klaus i Vladimír Mečiar dogovorili sporazumni razvod Čeha i Slovaka. Dubčekovo ime neodvojivo je vezano uz 1968. godinu i kasniji događaji u kojima su u prvi plan iskočili neki drugi ljudi kao da su ga pregazili. No, nedostatak stvarne političke moći nakon Baršunaste revolucije samo je učvrstio legendu o Dubčeku koji je svojim narodima mogao i želio dati više nego što su mu politički i društveni kontekst i politički konkurenti dozvolili. Zato je Dubček uz Tomáša Masaryka i Václava Havela političar koji na najbolji način simbolizira nekadašnju Čehoslovačku, što ga ipak, kao i drugu dvojicu, ne amnestira od kontroverzi.

Alexander Dubček rodio se 27. studenog 1921. u radničkoj obitelji, u slovačkom selu Uhrovecu u okrugu Banovce nad Bebravou, u istoj kući u kojoj je rođen i vođa slovačkog preporoda Ľudovít Štúr. Otac Štefan sa suprugom Pavlom i starijim sinom Júliusom upravo se bio vratio iz Amerike gdje je radio nekoliko godina i postao uvjereni komunist. Zbog toga se 1925. cijela obitelj iselila u SSSR, najprije u Biškek u Kirgistanu, a kasnije u Gorki u Rusiji, a kad su 1938. stranci u SSSR-u bili prisiljeni odreći se državljanstva kako bi dobili sovjetsko, obitelj se vratila u Slovačku, upravo uoči raspada Čehoslovačke te se uključila u ilegalni komunistički pokret. Dubček se školovao za strojobravara, u Komunističku partiju Slovačke ušao je 1939., a kad je 1944. izbio Slovački narodni ustanak, priključio se partizanima i bio dvaput ranjen. Brat Július je poginuo, a otac je bio interniran u logor Mauthausen. Nekoliko mjeseci po svršetku rata, Dubček se seli u Trenčín, gdje se oženio suprugom Annom s kojom je imao tri sina. Najprije je radio u tvornici, 1949. počinje s političkom karijerom kao mjesni partijski sekretar, a od 1955. do 1988. studirao je u Moskvi na Visokoj političkoj školi koju je završio kao najbolji u klasi. Kolega na studiju bio mu je deset godina mlađi Mihail Gorbačov. Bilo je to vrijeme vladavine Nikite Hruščova, koji je prvi progovorio o Staljinovim zločinima i započeo destaljinizaciju koja je snažno utjecala i na Dubčekovo političko profiliranje. Nakon povratka iz Moskve, Dubček napreduje u hijerarhiji pa je 1960. premješten u Prag, na funkciju sekretara CK KPČ za industriju. Istovremeno, aktivno je sudjelovao u radu rehabilitacijskih komisija koje su se bavile revizijom montiranih političkih procesa, u kojima je stradalo više 200.000 osoba, među njima i kasniji Dubčekov nasljednik Gustáv Husák. Dubček se kasnije prisjećao: “Rad u komisiji omogućio mi je da u tančine upoznam mučne istine o zločinima iz pedesetih godina u našoj domovini… na koncu rada komisije više nisam bio isti čovjek.” Početkom šezdesetih u Čehoslovačkoj dolazi do izvjesne liberalizacije političkih i društvenih prilika, ali i do gospodarske krize, a otvorilo se i pitanje položaja Slovačke. Država je naime bila centralizirana, a kako je Slovačka industrijalizacijom sve više gospodarski i društveno napredovala, rasla je i nacionalna samosvijest Slovaka i težnja za većom autonomijom. U to vrijeme, 1963., na čelo KP Slovačke dolazi Dubček i u Slovačkoj dolazi do postepene demokratizacije. Slobodnije se govorilo o nekim zabranjenim temama pa Slovaci kažu da je prije Praškog proljeća postojalo bratislavsko predjarie (“pretproljećje”). I u Češkoj i u Slovačkoj sve više raste nezadovoljstvo prema šefu države i partije Antonínu Novotnom koji je pružao otpor nužnim gospodarskim i političkim reformama koje sve glasnije traže i književnici i studenti, ali i dio partijskog vrha. U tim je okolnostima Novotný definitivno izgubio potporu sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva koji mu nije mogao oprostiti što je svojedobno u borbi za vlast u sovjetskoj partiji podržao Alekseja Kosigina. Za posjeta Pragu u prosincu 1967. Brežnjev je odbio podržati Novotnog koji je konačan poraz doživio na zasjedanju CK KPČ i podnio ostavku na dužnost prvog sekretara partije pa ga je 5. siječnja 1968. naslijedio Dubček. Izabran je kao kompromisno rješenje između konzervativne i reformske struje, a bio je i po volji Brežnjeva koji je mislio da će “Saša” biti poslušan svojoj drugoj domovini.

Dubček je 1968. izabran na čelo partije kao kompromisno rješenje između konzervativne i reformske struje, a bio je i po volji i tadašnjem sovjetskom vođi Leonidu Brežnjevu

Još u listopadu 1967. Dubček je CK KPČ iznio svoj program reforme partije i društva, kad se založio za novo poimanje uloge partije, poručivši: “Partija društvom ne zapovijeda nego ga vodi. Partija i CK nisu vlada. Vlada mora vladati.” Kao prvi sekretar partije došao je u poziciju da to i ostvari, no bio je svjestan da osim jakih suradnika u partiji mora okupiti i građane i to mu je uspjelo jer za razliku od drugih komunista bio je jednostavan, skroman, imao je dozu ljudskosti i humanosti i očito je živio u skladu s vrijednostima koje je zagovarao. Svoj položaj i funkciju nikada nije iskoristio za osobni probitak. Za većinu Čeha i Slovaka bio je jednostavno jedan od njih. Dubčekova struja prvi je uspjeh ostvarila 22. ožujka, kad je Novotny dao ostavku na mjesto predsjednika Republike, a 5. travnja CK KPČ usvojio je Akcijski program u kojem se definiraju ciljevi Praškog proljeća – demokratizacija političkog i ekonomskog života, federalizacija Čehoslovačke, rehabilitacija žrtava čistki i sloboda tiska. Akcijski plan izazvao je žestok otpor domaćeg konzervativnog partijskog članstva, ali istodobno nije bio dovoljno radikalan za dio javnosti i reformsku struju koja je Dubčeku prigovarala da nema hrabrosti otvoreno stupiti u sukob sa sovjetskim moćnicima. U svojim uspomenama Dubček je odgovorio tadašnjim i suvremenim kritičarima: “Nisam bio tako naivan da ne bih spoznao kako će ograničene reforme ubrzo povesti društvo u pravcu pune, pluralne demokracije. To sam znao ja, ali to je znao također i Brežnjev, stoga sam u taj cijeli proces htio ući krajnje oprezno”. U tim okolnostima, Akcijski plan bio je jedini mogući pokušaj postupnog razbijanja stare političke elite i izgradnje novih, modernih struktura demokratske vlasti. Politički sustav napokon je počeo funkcionirati kako treba: vlada na čelu s Oldřichom Černíkom počela je stvarno vladati, parlament predvođen Josefom Smrkovskim postao je stvarno predstavničko tijelo, Narodna fronta na čelu s Františekom Kriegelom postala je pravi predstavnik društvenih organizacija i političkih stranaka (doduše satelitskih), a šef države postao je stari general Ludvík Svoboda koji za razliku od Novotnog istodobno nije bio i šef partije.

Na svim razinama dolazi do smjene nesposobnih dužnosnika onima koji su skloni reformama, osnivaju se komisije za reabilitaciju, raspravlja se o federalizaciji, nema više tabu tema, ukinuta je cenzura i cijelo društvo bilo je u pokretu. Sloboda tiska proširila se i na slobodu udruživanja pa uz ostale nastaju Klub angažiranih nepartijaca i K 231, društvo političkih zatvorenika. Činilo se da socijalizam doista dobiva ljudsko lice, no sloboda koja se iznenada pojavila nije se više mogla kontrolirati. Krajem lipnja književnik Ludvík Vaculík objavljuje manifest Dvije tisuće riječi u kojem se kritizira konzervativne partijske čelnike koji koče reforme i poziva građane da sami počnu aktivnije provoditi reformski program, a u srpnju je general Václav Prchlík postavio pitanje zašto su samo sovjetski časnici u zapovjedništvu Varšavskog pakta. Dubček i suradnici takve su istupe morali osuditi, makar se s njima i slagali, svjesni da razvoj situacije vodi u sukob s Kremljom, gdje se još u travnju počelo razmišljati o mogućoj intervenciji u Čehoslovačkoj. Krajem lipnja održana je vojna vježba “Šumava” u kojoj su sudjelovale sovjetska, poljska i mađarska vojska, što se pokazalo kao generalna proba za kasniju okupaciju.

Dubček je kategorički odbijao sve napade iz Kremlja i optužbe za kontrarevoluciju i u tomu je imao podršku ogromnog dijela partijskog članstva i naroda, dok je u inozemstvu potporu dobio jedino od Jugoslavije i Rumunjske. No, pet zemalja Varšavskog pakta (SSSR, DDR, Poljska, Mađarska i Bugarska) koje su još u ožujku ocijenile da je u Čehoslovačkoj na djelu puzajuća kontrarevolucija, u srpnju su zaključile da se definitivno radi o kontrarevoluciji i odlučili su se osloniti na “zdrave snage” u KPČ. Na kraju još jedne serije sovjetsko-čehoslovačkih pregovora, 3. kolovoza u Bratislavi Brežnjev je primio “pozivno pismo” koje su potpisali čelnici dogmatske partijske struje Alois Indra, Drahomír Kolder, Oldřich Švestka, Antonín Kapek i Vasil Biľak i to će biti izlika za gušenje Praškog proljeća vojnom intervencijom vojski pet zemalja Varšavskog pakta koja je započela u noći 21. kolovoza. Dubček i najuži krug suradnika (Černík, Smrkovský, Kriegel) bili su uhićeni i tajno prebačeni u Moskvu kako bi ih se prisililo na predaju a pridružio im se i Svoboda koji je stigao u službeni posjet, dočekan najvišim počastima kao da se okupacija njegove države nije ni dogodila. Dubček nije želio potpisati kapitulaciju i osudio je sovjetski upad u Čehoslovačku kao tragediju svekolikog međunarodnog radničkog pokreta. Mnogi su mu prigovorili što nije narod pozvao na oružani otpor, već na mir i staloženost, no kasnije je tumačio da je bio svjestan da bi oružani otpor završio tragedijom golemih razmjera.

“Nikada nisam bio politički hazarder koji bi u povijesti želio ostati zabilježen kao krivac za masovno, besmisleno krvoproliće. Odlučiti o svom životu mogu, ali odlučivati o životu drugih ljudi, nemam nikakva prava niti moći”, kazao je Dubček koji je popustio tek kad je Brežnjev zaprijetio da će vojskom, koja je imala pola milijuna okupatorskih vojnika, skršiti otpor naroda. Stoga je potpisao Moskovske protokole, misleći da će ipak sačuvati klice političkih reformi koje je zagovarao, a ujedno i primiriti sovjetske čelnike. Tijekom internacije Dubčeka je tajna sovjetska policija i fizički maltretirala – njegov sin Pavol svjedoči da je otac, kad se vratio, imao ozlijeđenu bradu i da tvrdio da je pao. “Ja sam kirurg traumatolog i znam da se na bradu uglavnom ne pada”, kazao je Pavol Dubček.

Nakon povratka u domovinu, Dubček je nastavio zagovarati realizaciju Akcijskog programa i to s pozicije šefa partije koju unatoč porazu nije napustio. To mu je bila najveća greška u karijeri jer time je davao legitimitet novoj političkoj situaciji u kojoj su sve reforme opozvane osim federalizacije Čehoslovačke koja je stupila na snagu 1. siječnja 1969. S čela partije otišao je tek u travnju 1969. (zamijenio ga je Gustáv Husák) nakon “hokejaških demonstracija” koje je izazvala pobjeda Čehoslovačke nad SSSR-om na svjetskom prvenstvu u Švedskoj, tijekom kojih je došlo do napada na predstavništvo Aeroflota u Pragu. No, ni tada Dubček nije napustio politiku nego je izabran za predsjednika Federalne skupštine, gdje je također dozvolio da ga se kompromitira. Naime, u kolovozu su povodom prve godišnjice okupacije izbile masovne demonstracije i režim je odgovorio zakonom koji je omogućavao najstrože mjere protiv prosvjednika, a Dubček, čije ime su prosvjednici najčešće izvikivali, kao predsjednik Skupštine bio je prisiljen potpisati ga. Ta će ga hipoteka pratiti i kasnije, iako se osobno sa zakonom nije slagao. Kad su uslijedili novi napadi na Dubčeka (Sovjeti su razmišljali i o fizičkoj likvidaciji), u rujnu je smijenjen i u prosincu poslan za veleposlanika u Tursku. Režim je računao da će Dubček iskoristiti priliku i emigrirati, što bi bila dobra izlika da ga proglasi izdajicom, ali Dubček je prozreo tu igru pa se u lipnju 1970. svojevoljno vratio u domovinu. To je zapečatilo njegovu političku karijeru jer za kaznu je smijenjen, izbačen iz partije i poslan na rad u šumariju u Bratislavi, gdje je bio pod stalnim nadzorom tajne policije. Bio je izbačen iz svih organizacija, pa i iz lovačkog saveza. U mirovinu je otišao 1981., ali nastavio je raditi u tvornici kamiona u Pezinoku.

Dubčeku se prigovaralo što politiku nije napustio glasno zalupivši vratima, nego potiho, s nevažne veleposlaničke pozicije. Zamjeralo mu se i to da je 20 godina šutio i time dao primjer Česima i Slovacima da se pokore novom režimu, za razliku od disidenata koji su pisali peticije, no to nije točno – Dubček je od 1971. do 1989. poslao više od 20 prosvjednih pisama najvišim organima vlasti u kojima je oštro napadao politiku vodstva na čelu s Husákom. Dio tih pisama završio je u inozemnim novinama. Dubčeku se prigovaralo i to što nije javno podržao Povelju 77, ali pritom se zaboravlja da je već dvadesetak dana kasnije nakon njene objave javno prosvjedovao zbog uhićenja Havela i drugih pokretača Povelje. Kasnije je pojašnjavao da kao strogo kontrolirana osoba nije želio aktivno sudjelovati u pripremi i realizaciji Povelje jer bi time bili otkriveni i njeni inicijatori, no činjenica je i da ga oni nisu niti zvali da potpiše Povelju . Među potpisnicima je ionako bilo malo Slovaka jer u Slovačkoj je nezadovoljstvo Husákom bilo manje, budući da je glavni slovački zahtjev iz 1968., federalizacija države, bio realiziran, iako u manjem opsegu nego se priželjkivalo. Prilike u Slovačkoj bile su bolje i zbog intenzivnog ekonomskog razvoja i rasta standarda.

Dubček je u javnost ponovno zakoračio u siječnju 1988. kad je dao opširan intervju (na 48 stranica!) talijanskom komunističkom dnevniku L’ Unit?, a iste godine sveučilište u Bologni dodijelilo mu je počasni doktorat. Dubček je dobio dozvolu režima da u listopadu otputuje u Italiju gdje je dočekan veličanstveno, kao šef države, a sastao se i s papom Ivanom Pavlom II. Sve je više rasla svijest da je Dubček zapravo prethodnik Mihaila Gorbačova s kojim su iz Kremlja zapuhali novi politički vjetrovi.

Za posjeta Čehoslovačkoj 1987. nije osudio gušenje Praškog proljeća kao što se očekivalo, ali kazao je da svaka država ima pravo odlučivati o svojoj unutarnjoj politici. Bio je to nagovještaj napuštanja Brežnjevljeve doktrine iduće godine. U kolovozu 1988. u Pragu su održane demonstracije povodom 20. godišnjice okupacije, a među imenima koja uzvikuju demonstranti, uglavnom mladi rođeni nakon 1968., bilo je i Dubčekovo, što je bio uvod u događaje koji će uslijediti 1989. Dubček se povezao sa disidentskom skupinom oko Václava Havela, a po prvi put se sastao i sa skupinom suradnika iz 1968. koji su osnovali Klub Obroda (preporod). Klub je u ožujku 1989. odlučio Dubčeka predložiti za predsjednika Čehoslovačke, jer je Husák bio teško bolestan, a u obrazloženju je pisalo da je Dubček vjeran idealima demokratskog socijalizma, kao Slovak poštovan i u Češkoj i da uživa međunarodni autoritet. Prijedlog međutim nije bio poslan i time je možda izgubljena prilika da se Dubček na vrijeme nametne kao predsjednički kandidat. No, o tome se ionako odlučivalo iza zatvorenih vrata, iako bi većina Čeha i Slovaka vjerojatno dala potporu Dubčeku jer su ga najbolje poznavali. U anketi provedenoj u prosincu 1989. nad 30.000 građana, njih 80 posto bilo je neodlučno, 11 posto ih se odlučilo za Dubčeka, a tek 1 posto za Havela. Dubček je 17. studenog, na dan početka Baršunaste revolucije, bio u Pragu i na par sati je bio uhapšen, a svoj prvi javni govor, na Václavskim nám?stíma, održao je 24. studenog. Doživio je ovacije, a tisuće ljudi skandirale su “Dubček na hrad”, tj. “Dubčeka za predsjednika”. Isto se ponovilo i dan kasnije u parku Letná.

Alexander Dubcek govori u parku Letná pred 500.000 prosvjednika

Tih je dana sveučilište u Bologni dalo prijedlog da se Dubčeku dodijeli Nobelova nagrada za mir, a Europski parlament mu je dodijelio Saharovljevu nagradu. No, Dubček je sa svojom karizmom i biografijom smetao mnogim disidentskim vođama, i Česima i Slovacima. Dubčeka su doživljavali kao konkurenciju, a i sam Dubček ostavljao je dojam da živi u prošlim vremenima, jer u vrijeme kad ljudi više nisu htjeli čuti ni za kakav socijalizam on je govorio o obnovi ideala socijalizma s ljudskim likom. “Pokušao sam 20 godina kasnije reformirati što se tada više nije reformirati dalo”, priznao je Dubček. Zanimljivo je da je Dubček kao mogući predsjednički kandidat uživao veću potporu u češkom Građanskom forumu nego u slovačkoj Javnosti protiv nasilja, a razlog je i to što su u Slovačkoj, gdje je režim ipak bio blaži željeli, korjenitije promjene i smatrali da ih bolje može zajamčiti nekomunist Havel, dok su Česi bili zadovoljni i s manjim promjenama pa tako skloniji i bivšim komunistima poput Dubčeka. No, Dubčekove šanse su se smanjile kad je 7. prosinca za premijera postavljen Slovak Marián Čalfa, a dva Slovaka nisu mogla biti na najvišim funkcijama. Navodno je Husák izabrao Čalfu baš zbog toga kako bi minirao Dubčeka. Husák je dao ostavku 10. prosinca i tada je utrka za predsjednika mogla i službeni početi, a zanimljivo je da je Dubček na koncu postao kandidat slovačkih komunističkih vlasti jer istaknuli su ga Slovačko narodno vijeće (slovački parlament) i Narodna fronta Slovačke. Predsjedničke ambicije imao je i Havel koji je neočekivanog saveznika pronašao u pragmatičnom komunistu Čalfi. Na sastanku u četiri oka 15. prosinca dogovoreno je da će Čalfina vlada predložiti Havela za predsjednika, a da će Dubček biti izabran za predsjednika Federalne skupštine. Čalfa si je uzeo u zadatak nagovoriti komunističke zastupnike da glasaju za Havela, a Havel je trebao uvjeriti Dubčeka koji je teško primio ovakav razvoj događaja i navodno je i zaplakao.

Dubček osobno nije imao predsjedničkih ambicija, ali je smatrao da bi ga trebalo izabrati za predsjednika, i to nakon Husaka, prije svega iz simboličkih razloga, kao svojevrstan hommage Praškom proljeću. Havel je 16. prosinca u svom prvom javnom nastupu na televiziji rekao da pristaje na kandidaturu pod dva uvjeta – da bude samo privremeni predsjednik i da na jednoj od najviših funkcija bude i Dubček. On je pristao odustati od kandidatire pod uvjetom da se može kandidirati nakon prvih slobodnih izbora, a Havel mu je navodno obećao da će ga tada podržati, no to je bilo tek taktiziranje da se Dubčeka izbaci iz igre. Havela su vrlo bučno podržavali praški studenti, a dogovor svih stranaka i organizacija da Havel bude predsjednički kandidat je napokon postignut 22. prosinca. Dubček je za predsjednika parlamenta izabran 28. prosinca 1989. nakon što je prethodno, sa skupinom nekomunista, bio kooptiran za zastupnika. Tako se vratio na poziciju s koje je 1969. i otišao iz političkog vrha, a dan kasnije Havel je izabran za šefa države.

Za predsjednika parlamenta Dubček je izabran i nakon prvih slobodnih izbora u lipnju 1990. i zapamćen je po čestim putovanjima u inozemstvo (više od 25), na kojima je dočekivan kao živuća legenda, te po zalaganju za socijalnu pravdu pri uvođenju tržišnog gospodarstva i za očuvanje Čehoslovačke.

Alexander Dubcek s Václavom Havelom

Događaji su međutim išli protiv njegovih želja i Dubček je u politici sve više bio nepoželjan i usamljen, kao Don Quijote. Nakon izbora u lipnju 1992. bio je tek običan zastupnik i na toj ga je dužnosti zadesila smrt. Na putu iz Bratislave u Prag 1. rujna BMW u kojem se vozio doživio je kod Humpoleca u Moravskoj tešku prometnu nesreću od čijih je posljedica 7. studenog 1992. umro u bolnici u Pragu. Je li posrijedi bio tek nesretan slučaj ili se radilo o uroti? Slovačko istražno povjerenstvo je 1999. zaključilo da Dubčekova nesreća nije bila planirana i da se dogodila zbog nepoštivanja prometnih propisa, ali razloga za sumnju ipak ima. Ni danas se ne zna zašto je Dubček za vozača dobio čovjeka koji je prije radio kao kaskader i bio poznat kao riskantan vozač, zašto stručnjacima iz BMW-a nije bilo dozvoljeno pregledati vozilo nakon nesreće i zašto je ozlijeđeni Dubček bio prevezen u Prag, i to na odjel gdje se ne liječi sloljena kralješnica, a ne u obližnje Brno čija bolnica ima svjetski poznatu neurokirurgiju.

Postoji teza da iza Dubčekove smrti stoji KGB kako bi spriječio njegovo svjedočenje u Moskvi o zločinima sovjetske tajne policije jer 1. rujna 1992. u Varšavi je bio ubijen bivši poljski premijer Piotr Jarosewicz čiji iskaz se također očekivao, a nestala je i Dubčekova aktovka u kojoj su bili važni dokumenti o događajima iz 1968. No, pitanje je što je novoga Dubček mogao reći u svom iskazu. Tvrdnja da je Dubček ubijen zbog toga što se protivio raspadu Čehoslovačke nije održiva jer se s takvim ishodom ipak bio pomirio. Uostalom, Dubček je u času smrti već bio političar na zalazu i nije nikome smetao toliko da bi ga se moralo fizički likvidirati. U Slovačkoj je osnovao Socijaldemokratsku stranku, ali ona nije imala velik značaj pa se nije moglo niti očekivati da Dubček u siječnju 1993. postane prvi predsjednik samostalne Slovačke. Zanimljivo je međutim da se na autocesti kod Humpoleca dogodilo više prometnih nesreća čiji su navodni uzrok elektromagnetska polja koja se stvaraju zbog geološkog sastava tla. Drugi pak smatraju da je taj dio autoceste uklet jer je sagrađen na pradavnom keltskom groblju. Mjesto Dubčekove nesreće danas je označeno spomen-pločom na kojoj se Dubčeka naziva “istaknutim europskim političarom.”

Dubčekova smrt simbolički je označila i kraj Čehoslovačke, što se vidjelo i po njegovom ispraćaju. U Pragu je bio priređen skroman ispraćaj na aerodromu, bez državnih počasti, dok je u Bratislavi održana komemoracija u Narodnom kazalištu i svečani državni pogreb, uz nazočnost inozemnih gostiju. Govor je održala i predsjednica Bundestaga Rita Süssmuth, ali ne i predsjednik Češkog narodnog vijeća Milan Uhde.

Slovaci danas Dubčeka smatraju jednim od svojih najvećih velikana, što se vidi i po posmrtnim počastima (Dubčekov trg i poprsje ispred parlamenta u Bratislavi, sveučilište u Trenčínu), a trajno mjesto osigurao je i u češkoj povijesti. No, već sama činjenica da je bio komunist za neke je dovoljna da ga ocrne i omalovaže, iako je režim kojem se našao na čelu želio promijeniti nabolje, svjestan njegovih grešaka. Time je postao prethodnik Mihaila Gorbačova koji je nakon 1985. svojim reformama otvorio put u slobodu narodima istočne i srednje Europe i srednje Azije. No, dok se osoba poput Gorbačova na čelu SSSR-a pojavila prekasno da bi spriječila urušavanje komunističkog carstva, glavna tragika Dubčeka leži u činjenici da je sa svojom politikom i idejama bio ispred svog vremena, a kad su se okolnosti dvadesetak godina kasnije napokon promijenile, više se nije moglo vraćati na 1968. Kad su sloboda, demokracija i tržišno gospodarstvo postali realnost, nije se na vlasti više mogao održati niti Gorbačov, a kamoli njegov preteča Dubček.

Danas kad je komunizam u Europi pripada prošlosti, osobe koje su tome dale važan doprinost, poput Dubčeka, služe kao svijetli primjeri političara koji su obespravljenim ljudima pružali nadu u beznadnim vremenima i koji politiku nisu shvaćali tek kao pragmatizam i podilaženje moćnijima. Iako je u realnoj politici u više navrata bio gubitnik, Dubček je u moralnom smislu ostao pobjednik, a pohvale njegovih suvremenika različitih svjetonazora i političkih usmjerenja, poput ocjene češkog književnika Bohumila Hrabala da se radi o prvom plemenitom komunistu koji kraljuje na kršćanskim nebesima, svjedoče o tome da se iznimnu osobu poput Dubčeka ne može jednostavno svesti u zadane ideološke šablone.

U vremenu kad sve više opada povjerenje u političare koji se otuđuju od naroda kojem bi trebali služiti, najveći kompliment na Dubčekov račun može biti zaključak da je bio političar s ljudskim likom, kojem pristupačnost i humanost nisu bili samo demagoška poza nego izraz osobnih uvjerenja i dobrote.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*