Arhitekt Daytona i tvorac mira

Američki diplomat Richard Holbrooke koji je umro u ponedjeljak, u 69. godini života ostat će na našim prostorima zapamćen prije svega kao tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je točno prije 15 godina okončan krvavi četverogodišnji rat u Bosni i Hercegovini.

Upravo je Holbrooke bio ključni igrač u nastojanjima tadašnje američke administracije predsjednika Billa Clintona da zaustavi krvoproliće u Bosni. Kombinacija diplomatskih napora kojima je koordinirao Holbrooke i vojnih akcija koje su se odvijale gotovo istodobno naposljetku je urodila plodom.

Nakon tri tjedna kompliciranih pregovora u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu (Ohio), 21. studenoga 1995. godine parafiran je Opći okvirni mirovni sporazum kojim su se zaraćene strane u BiH obvezale obustaviti neprijateljstva i čiji je sastavni dio Aneks IV, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine. Nekoliko tjedana kasnije, 14. prosinca 1995. godine sporazum je i formalno potpisan u Parizu, pa se stoga mirovni sporazum za BiH često naziva i Daytonsko-pariškim. Uz strane u BiH, kao jamci sporazuma uključene su i susjedne Hrvatska i Srbija (tada u zajednici s Crnom Gorom).

Holbrooke je suvereno vodio pregovore u Daytonu u kojima su sudjelovali tadašnji ključni politički lideri Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Tada već duboko kriminalizirani vojni i politički vrh bosanskih Srba nije bio izravno uključen u pregovore, pa je njihove interese zastupao predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Daytonski sporazum, kako ga je koncipirao Holbrooke, podijeljen je na dva dijela – vojni i dio koji se odnosi na tzv. civilnu provedbu.

Vojni dio proveden je iznimno uspješno, i svi su suglasni da je Daytonski sporazum u tom pogledu uspješan. Prije svega, zaustavljen je rat, a slike pokolja u Bosni uklonjene su s ekrana zapadnih TV postaja. Raspoređivanje oko 60.000 savezničkih vojnika u BiH proteklo je uspješno i praktično bez ljudskih žrtava. Tijekom idućih godina oni su omogućili prvo razdvajanje zaraćenih vojski, zatim i postojanje sigurnog okružja s gotovo zanemarivim brojem oružanih incidenata. Od prvotnih 60.000, broj stranih vojnika u BiH smanjio se na današnjih oko 2000 pripadnika Europskih vojnih snaga (EUFOR).

Uspjeh vojnog dijela Daytonskoga sporazuma zrcali se i u kasnije uspješno provedenoj reformi obrane u BiH. Naime, Bosna i Hercegovina danas ima jedinstvene oružane snage, a pripadnici nekoć zaraćenih vojski danas zajedno sudjeluju u međunarodnim misijama, primjerice u Afganistanu.

No, “civilni dio” Daytonskoga sporazuma ostao je do danas kontroverzan, posebno spomenuti Ustav BiH, po kojem je i danas uređen život u ovoj zemlji. U Daytonu su, po Holbrookeovoj zamisli, središnjim državnim institucijama Bosne i Hercegovine dane relativno male ovlasti, a moć odlučivanja prebačena je entitetima, Republici Srpskoj i hrvatsko-muslimanskoj Federaciji BiH.

No, ovaj se model pokazao krajnje nefunkcionalnim i zapravo do danas ne omogućava Bosni i Hercegovini da bude “normalna” i stabilna država, i da bez poteškoća kroči na putu euroatlantskih integracija. Sam Holbrooke je priznao da je možda i najveća greška koju je napravio bilo priznanje i svojevrsna legalizacija Republike Srpske.

Daytonskim pregovorima prethodili su veliki vojni uspjesi hrvatskih, a kasnije i bošnjačkih snaga te NATO-ova zračna intervencija prema položajima bosanskih Srba. Srpska pozicija ovim je bila prilično poljuljana te je s obzirom na ove činjenice “priznanje” Republike Srpske možda bilo i preveliki ustupak.

Kasnijim intervencijama međunarodne zajednice, neke ovlasti su dane središnjim državnim institucijama BiH, primjerice povećan je broj ministarstava u Vijeću ministara, uspostavljen je jedinstveni sustav prikupljanja poreza i slično. No, neke intervencije pokazale su se promašenim, primjerice one bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha o odlučivanju unutar Federacije BiH, što je otvorilo put slabljenju ustavno-pravne pozicije hrvatskog naroda kao jednog od tri formalno jednakopravna i konstitutivna.

Čini se da je najveća Holbrookeova greška, koju je, kako smo spomenuli, i on sam djelomično priznao, u tome što Daytonski sporazum nije koncipiran na tragu godinu i pol ranije postignutog Washingtonskog sporazuma (o Federaciji BiH) i što washingtonski model nije primijenjen na cijelu zemlju već na samo jedan njezin dio.

U BiH su tako, na dva njezina entitetska dijela, uspostavljena dva posve različita modela upravljanja što čitavu zemlju već godinama praktično čini neupravljivom i izaziva brojna nezadovoljstva, praktično svih ključnih čimbenika. “Raspakiranje” Daytona i traganje za novim modelom, međutim, pokazuje se krajnje rizičnim i osjetljivim poslom i do sada nije dalo neke osobite rezultate, što pokazuju i teškoće u pregovorima o reformi bosanskohercegovačkog Ustava.

Holbrooke je mrtav, a njegovo djelo u Bosni i Hercegovini nastavlja živjeti. No, po mnogima, i Daytonski sporazum je zapravo već godinama “klinički mrtav”. [Alenko Zornija / Vjesnik]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*