Carla del Ponte – politička amaterka koja je zaboravila pravo

Jednom će se možda i saznati zašto je Carla del Ponte svoju pravničku karijeru kompromitirala svojim političkim amaterizmom. A već 15. travnja znat će se koliko se tribunal uspio othrvati političkim sastavnicama optužnice. Makar je riječ o prvostupanjskoj presudi, ipak će neki signali biti poslani. Poput onoga kad je predsjedništvo Tribunala prekinulo trakavicu o topničkim dnevnicima čije postojanje nikad nije dokazano

Piše: Vlado Rajić | Vjesnik.hr

Kad 15. travnja sudac Alphons Orie u 11 sati počne čitati presudu Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, u sudnici 1 neće biti ključne figure cijeloga slučaja – Carle del Ponte. Bivša glavna tužiteljica podnijevši ostavku 30. siječnja 2007. na sve haaške ovlasti prilično se jednostavno izvukla iz pravne, pa onda i političke kaše koju je sama zakuhala. Onda kad je trebala biti pravnica, u trenutku pisanja optužnice, bavila se politikom, kad je trebala djelovati kao dužnosnica s UN-ovim mandatom u Vijeću sigurnosti, tijekom hrvatskih pregovora s EU-om, postaje zadrtom pravnicom.

Lako bi bilo pogriješiti pa Carlu del Ponte optužiti za sve što se dogodilo od 8. lipnja 2001. kad je optužnica protiv Gotovine postala pravomoćnom, pa do današnjih hrvatsko-europskih pregovora. Ali, kad sama Del Ponte izjavi 20. travnja 2004. godine: “Ja sam faktor koji omogućava hrvatski početak pregovora s Unijom”, pa to pribilježi u svojoj knjizi “Hunt” (Lov) objavljenoj četiri godine kasnije, onda tu valjda nekog vraga i ima.

Carla del Ponte došla je u Haag s aureolom slavne istražiteljice, posebno u svojoj sicilijanskoj fazi kad je radila na mafijaškim predmetima u Palermu. Naslijedila je Louise Arbour koju u spomenutoj knjizi opisuje kao “slagalicu političkih kocaka koja progoni sitne ribe, umjesto da piše optužnice protiv glavnih aktera i inspiratora”. Glavna tužiteljica Del Ponte imala je dvije opsesije. Jedna, srbijanski vođa Milošević, druga, hrvatski general Gotovina. Potonji je zapravo “nadomjestak” za sve one s hrvatske strane koji su joj prirodnim putem izmakli. Ta opsesija pratit će je sve do ostavke.

Jedan od insajdera cijele priče s hrvatske strane, tadašnji potpredsjednik Vlade dr. Goran Granić, svjedočio je nedavno u Vjesniku, kako je Del Ponte vrlo bahato nastupala prema službenom Zagrebu. “Dolazila je ovamo kao gazdarica”, kaže Granić. A zašto? Zato što je bila temeljito iznenađena činjenicom da je na njezinu optužnicu Vlada odmah odgovorila žestokom depešom s ocjenom da je tezama o “zločinačkom pothvatu” debelo iskrivila povijest, smisao akcije Oluja, prešutjela činjenicu agresije, zanemarila dimenziju obrambenoga rata. Šteta, velika je šteta što taj Vladin protest nije postao dijelom spisa u predmetu Gotovina, Čermak i Markač.

Uvrijeđena što ju tamo neka Hrvatska poučava pravu, Carla del Ponte nije ukorila svoga glasnogovornika Antona Nikiforova što je njezin dolazak u posjet službenom Zagrebu najavio sa “željom tužiteljice da razgovara s muškarcima i ženama koji će igrati ulogu u posttuđmanovskoj vladi”. Otprilike kao da je riječ o žiriju u programu “Tužiteljica traži zvijezdu”.

Što se Miloševića tiče, zastupnik optužbe u voždovu slučaju Geoffrey Nice posvjedočit će 2007.: “Glavna tužiteljica krila je od javnosti neke dokumente od povijesne važnosti kako bi time od srpske strane iskamčila dokaze protiv Miloševića”. Ne treba podsjećati da joj je Milošević ostao jedina krupna riba i grčevito se držala baš te lovine. Svi su ostali umrli.

No, ako se Carla del Ponte već i borila sa svojim shvaćanjem zbivanja u Hrvatskoj, ako su joj nepoznate strane i razlozi zašto su te strane tako razdijeljene, onda neki događaji pokazuju da tu nije riječ samo o nerazumijevanju. Recimo, 12. ožujka 2004. godine tadašnji nizozemski ministar vanjskih poslova Bernard Bot (a Nizozemska tada predsjeda Unijom) na jednom skupu izjavljuje: “To što Carla del Ponte radi u Hrvatskoj, frustrira”. Što frustrira Nizozemca? Treba podsjetiti da je u prvoj polovici 2004. Carla del Ponte tvrdila da je Gotovina u Hrvatskoj, da je viđen ovdje i ondje, da ga skrivaju gvardijani u samostanima. Kao i za zločine, tako i za ta “viđenja” Gotovine u knjizi obilato koristi rječcu – navodno. To navodno razljutilo je Granića pa se gotovo izderao na nju: “Ako imate dokaze, recite. Ako nemate, šutite”.

Zbog Gotovine Carla del Ponte vodila je rat i s vatikanskim protokolom. Silom je htjela do Benedikta XVI, a kad su joj rekli da dođe na Trg Sv. Petra pa će vidjeti Papu, uvrijedila se: “Pa, ja sam tužiteljica”. Što je htjela? Nagovoriti Papu da pritisne hrvatsko svećenstvo koje krije Gotovinu.

Ta je opsesija “generalom kojem tako dobro stoji uniforma” kulminirala teškim ocjenama tzv. hrvatske nesuradnje s tribunalom u travnju i lipnju 2005. Poručivala je službenom Zagrebu: ‘Nadrljali ste’. Slučajnim spletom okolnosti, hrvatske su službe uspjele locirati generala u Španjolskoj, snimljeni razgovor poslužio je kao podloga za pomoć tamošnjoj policiji i 7. prosinca 2005. Gotovina je uhićen. O tom događaju Del Ponte u knjizi piše kao o povodu da se “popije šampanjac” i uputi zahvala zemljama EU-a koje su omogućile hvatanje optuženika (?).

Jednom će se možda i saznati zašto je Carla del Ponte svoju pravničku karijeru kompromitirala svojim političkim amaterizmom. A već 15. travnja znat će se koliko se tribunal uspio othrvati političkim sastavnicama optužnice. Makar je riječ o prvostupanjskoj presudi, ipak će neki signali biti poslani. Poput onoga kad je predsjedništvo Tribunala prekinulo trakavicu o topničkim dnevnicima čije postojanje nikad nije dokazano, a zbog kojih se cijelo suđenje proteglo na 303 raspravna dana. Topnički dnevnici su poput Del Pontina: “Krijete Gotovinu” još jedan dokaz u prilog tezi da je slabašna optužnica uporno spašavana tom vrstom nepravnog pritiska.

Kad je o prvostupanjskoj presudi riječ, onda bi ona, barem u nekom detalju, trebala biti i odgovorom na toliko pretjerivanje u odnosu politika-pravo u optužnici. Pritom ne razvedrava znanje da je tu i takvu optužnicu, uza sve njezine kasnije izmjene, pravomoćnom učinio baš tribunal.

Hoće li do Carle del Ponte i njezine diplomatske karijere, kad već nije prošla za sutkinju (stalnoga) Haaškog suda za ratne zločine dospjeti učinci njezina tužiteljskog nesnalaženja? Ili će ponoviti, kao u Blaškićevu slučaju, kad je za poraznu ocjenu žalbenoga vijeća koje je težinu njezine optužnice svelo na puko prikrivanje optuženikovih pritvoreničkih dana, rekla da je taj predmet najlošije razdoblje tužiteljskoga mandata? Blaškićevu žalbu, uspjeh njegova odvjetnika da razbije konstrukcije iz optužnice, Del Ponte u knjizi tumači “kao posljedicu istovremenosti odluke žalbenoga vijeća i odluke Vijeća sigurnosti UN-a da izlaznom strategijom najavi kraj Tribunala za 2010. godinu, zbog čega nije bilo vremena za ozbiljniji nastavak procesa”.

Zbog svega toga, šteta je da u petak u sudnici 1 između 11 i 13.45 sati neće biti i Carle del Ponte.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*