Razgovarao: Ivica Majić

Nebojša Lujanović, mladi hrvatski pisac bosanskih korijena, rođen je 1981., a već je objavio svoju četvrtu knjigu – “Orgulje iz Waldsassena”. Debitirao je romanom “Stakleno oko”, a zatim je došla zbirka priča “S pogrebnom povorkom nizbrdo”, koja je izazvala značajnu pozornost književne javnosti, pa onda roman “Godina svinje”. Školovao se u Zagrebu, potom se nastanio u Splitu, čime su određeni i okviri u koje ga se kao književnika svrstava. Za ljeto planira promociju svoje najnovije knjige u Sarajevu.

Vas kao da je dostigla ona kletva: “Dabogda ti život bio zanimljiv!” Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, što je činjenica koja se redovito dovodi u vezu s vašim književnim radom. Veza nesumnjivo postoji, no zanimljivo bi bilo čuti kako je vi vidite.

- Drago mi je što se ne uklapam ni u jedan princip kategorizacije. Ni po lokalnom, ni regionalnom, ni književno-nacionalnom ključu. Smatram da sam time u nekoj prednosti. Recimo da neki predmet drugi jedva naziru u polumraku, a meni je on osvijetljen iz više kutova, s više svjetiljki. Čini mi se da imam bolji pregled nad ljudskim glupostima. Problem je jedino što se svaki osjećaj slobode veže na osjećaje nesigurnosti i usamljenosti. Ali, to je cijena koju sam voljan platiti. Ovako se barem uspješno branim od naših kultura koje su u svojoj srži zatvorene i egocentrične. Njihovi su tipični predstavnici uvjereni da žive u najljepšim gradovima na svijetu, da jedu najbolju hranu, da imaju najbogatiju prirodu i povijest, te najljepše žene. Prema tome, nema smisla da putuju (osim na skijanje), da prevode i čitaju tuđe pisce (osim američkih po kojima je sniman film) ili da nečiju kulturu upoznaju (osim onu u kojoj gostuje nogometna reprezentacija).

Najnovije vaše djelo, Orguljea iz Waldsassena, tematski je vezano uz BiH. Kada se tome doda da su likovi franjevci, logično je da se javljaju paralele s Andrićem. No, Josip Mlakić vam je, kako ste rekli, skinuo veliki teret s leđa tvrdnjom da je Andrićev utjecaj sveden na minimum. U kojem bi smislu Andrić bio teret?

- Teško mi je nadati se da će se na ovim prostorima pojaviti pisac koji će toliko obilježiti čitave kulture i epohe. Naravno da nešto od tih tragova nosim i u sebi, ali bih svejedno volio na kraju progovoriti vlastitim glasom. Ali, osvrnuo bih se na aluziju ‘odricanja’ koju ste, vjerujem nenamjerno, imputirali u svoje pitanje. Jer, to danas Andrić i jest – identitetski nečist i problematičan autor kojeg je bosanska, a posebno hrvatska, književnost pažljivo i sustavno odstranila. O Andriću se kod nas ne održavaju znanstveni skupovi, ne vode rasprave, ne obilježavaju adekvatno obljetnice, ne objavljuju reizdanja (osim Proklete avlije koja je za lektiru, ostala djela zadnji put objavljena u osamdesetima morate iskapati iz najzabačenijih polica antikvarijata). Andrić je taktički izmicao uokvirivanju nacionalnim/nacionalističkim paradigmama (pa i ako je zbog oportunizma, neka je).
Kao što je fra Marijan Šunjić (povijesna ličnost čiju sam biografiju u romanu Orgulje u Waldsassenu iskoristio kao književnu građu) radio na diplomaciji između dviju vjera i otvarao škole za katoličku i muslimansku djecu. Međutim, našem domaćem čovjeku, koji je jedino sposoban za identifikaciju retorikom plemenske krvi, draži su likovi masnog brka i oštre sablje koji tako jasno i čvrsto simboliziraju kako se postaje ‘svoj na svome’.

O BiH se danas puno govori, iz kojekakvih pobuda i iz kojekakvih pozicija. Kakva je vaša uspomena na Bosnu? Muče li vas aktualne prilike političke, društvene, gospodarske…?

- Kad pišem o Bosni, ne vraćam se nečemu sigurnom i poznatom. Ja je ustvari tek tada upoznajem. Kao što je Andrić tek radom na Travničkoj kronici upoznao grad s kojim su ga toliko povezivali, a u kojem je proveo kratko vrijeme djetinjstva do kojeg sjećanje ne seže. Osim nejasnog osjećaja privlačnosti, kroz to upoznavanje i istraživanje me nagoni i jedna nakaradna znatiželja. Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima. Samo što je u Bosni glavni uzrok te podijeljenosti (ili se barem tako želi prikazati) uvijek onaj vražji etnički identitet, plemenska krv koju strukture moći znaju tako dobro iskoristiti kada im to zatreba. Zato u Bosni još jako dugo nećemo doživjeti neke druge oblike solidarnosti, kao što je prosvjed radnika ili akcija za jednakost žena pri zapošljavanju. Zato je naivno vjerovati da se zlo s početka devedesetih ne može ponoviti. I upravo zato treba skakati za vrat na svaki ispad mržnje, ma kako se bezazlenim činio. To mi se čini kao glavni motiv pisanja i istraživanja o Bosni. Ali, lako je o Bosni pisati. Treba u Bosni živjeti.

Trenutačno sam u takvoj situaciji da moram raditi sve osim onoga što me veseli, rekli ste svojevremeno u jednom intervjuu. Je li stanje promijenilo? Što sada radite?

- Nema neke veće promjene. I dalje, kao i prije pet godina, živimo u licemjernim društvima koja se busaju u prsa višestoljetnom humanističkom tradicijom, kojima su puna usta znanja i kulture, a s druge strane rade na srozavanju svih moralnih i kulturnih vrijednosti. U takvim je društvima očito previše očekivati da se doktor znanosti bavi znanošću u okviru neke institucije, ili da pisac od subvencija i honorara za knjigu na kojoj je radio dvije tri godine plati barem jednu mjesečnu stanarinu i režije. Nema pretjeranog smisla žaliti se kada je većina pristala na stanje marginaliziranih intelektualnih elita, umrtvljene kritičke svijesti, sve to začinjeno žutilom i jeftinim spektaklom. Danju robujem u takvom sustavu, a noću se, vjerojatno poput malog broja mojih kolega, pokušavam izboriti za svoj mali prostor otpora. Iz njega izbacujem ovakve odgovore i nekakve tekstove, ali mi sve to sliči na pucanje iz praćke na tenkove.

Bili ste ovih dana u Zagrebu i imali prigodu razgovarati i razmijeniti mišljenja s ključnim ministrima u Milanovićevoj vladi. Neki su posumnjali u dobronamjernost pa i siju strah od nove “lijeve” Vlade RH. Kakvi su Vaši dojmovi, ima li razloga za defetizam ili će to biti odgovorna Vlada sa zdravim kontinuitetom vođenja politika spram BiH i Hrvata u ovoj državi?

- Ja sam prioritetno s najvišim dužnosnicima Vlade RH vodio razgovore o kulturi i pomoći Hrvatima u BiH u toj oblasti, apsolutno svjestan kako se Hrvatska u posljednje vrijeme i u razdoblju vladavine HDZ-a opredijelila za dominantu politiku pomoći Hrvatima u BiH upravo u sferi kulture, zdravstva, obrazovanja i povratka. Čini mi se sasvim logičnim da sam nametnuo tu temu i želio se upoznati kako nova Vlada premijera Zorana Milanovića, u razdoblju teške financijske krize, promatra i misli pomagati Hrvatima u BiH. Odmah moram kazati, moji su dojmovi vrlo povoljni. Razgovarao sam s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, ministrom sporta i obrazovanja Željkom Jovanovićem i ministricom kulture Andreom Zlatar. Prema onome što sam čuo, odnos Vlade RH prema Hrvatima u cijeloj državi BiH će biti transparentniji, konkretniji , kompletniji i sveobuhvatniji. To će biti odnos prema Hrvatima u cijeloj BiH pa, rekao bih, pravedniji nego što ga je prijašnja Vlada imala. Šefica hrvatske diplomacije gospođa Pusić ima vrlo korektan stav prema BiH, iznimno je dobro upućena u političku zbilju i svu složenost odnosa u našoj zemlji. Ali, ipak treba sačekati i vidjeti kakva će djela biti. Znam da će ovo izazvati kod nekih gnjev i nezadovoljstvo i da će krivo tumačiti, ali ja moram kazati kako je težište dosadašnje pomoći pa i političkih odnosa bilo usmjereno pretjerano prema Hercegovini što pokazuju brojni podaci i činjenice. Naravno, situacija je u BiH komplicirana, na sceni tri nacionalna politička i druga korpusa, po Ustavu ravnopravna i s različitim političkim koncepcijama. Nitko ne gaji iluzije da je BiH složena zemlja i da postoje različiti pogledi na njezinu budućnost i uređenje iz Banje Luke, Mostara ili Sarajeva. Što se Hrvata tiče, ja mislim da je vrlo bitno, i to sam zamolio ministricu Pusić, da se prošire vidici na čitavu BiH. Smatram kako s njezine strane neće biti nikakvih problema, ona odavno razumije stanje, položaj i interese svih Hrvata u BiH, ali i strateške interese hrvatske države. E, sada kako će se to pragmatično provoditi, ostaje za vidjeti. U mnogome to ovisi i o Vladi BiH. Rečeno je da cijeli vrh Hrvatske Vlade uskoro dolazi u BiH i odlučan je pokušati riješiti otvorena pitanja između BiH i Hrvatske. Bit će to prvi službeni odlazak Milanovićeve Vlade izvan RH, što je već i simbolički važno, ali se čeka partner, odnosno novo Vijeće ministara BiH.

Jeste li u kontekstu pomoći hrvatskim kulturnim institucijama i društvima u BiH tražili i veću i konkretniju pomoć Napretku?

- Napretku treba pravedna i zaslužena potpora, a ne nikakve privilegije. Mi razumijemo tešku gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, zahvaljujemo na dosadašnjoj vrlo značajnoj pomoći , međutim, ja sam sebi kao predsjednik Napretka uzeo za pravo provjeriti kod novih hrvatskih vlasti njihovo opredjeljenje za jačanje kulture u Hrvata na cijelom području BiH i pomoći konkretnim projektima koji su vitalni za opstanak Hrvata u ovoj državi. Mi zapravo samo želimo da se poštuje kriterij uspješnosti i rezultata rada i da se kod svake podjele, makar i skromnih, sredstava vodi računa o onima koji se požrtvovano i uspješno bore za hrvatsku kulturu i promoviranje nacionalnih interesa u cijeloj BiH. HKD Napredak je prevažan, on se dokazao i zaslužuje barem ravnopravni status, što često nije imao niti u Zagrebu niti u Mostaru. Moram kazati kako sam vrlo zadovoljan razgovorima s ministricom kulture prof. Zlatar. Ona poznaje rad Napretka i voli naše društvo. Niti jednoga trenutka nisam posumnjao da će pomoći koliko god to bude u njezinoj moći. Također, i ministar obrazovanja i sporta Jovanović je podržao projekt Vrhbosanske nadbiskupije, Franjevačke provincije i Napretka o osnivanju Vrhbosanskoga sveučilišta. To bi bila kontinuirana pomoć jer je i prošla Vlada obećala potporu, a bez njihove pomoći mi ne možemo krenuti u realizaciju iznimno važnoga projekta za Hrvate u BiH. Svi su podržali Napredak i projekte iz oblasti kulture i obrazovanja i sada slijedi vidjeti što će od tih obećanja bit i ispunjeno. Želio sam ih uvjeriti daje za RH lakše, učinkovitije i jeftinije promicati hrvatsku kulturu u BiH preko Matice, drugih društva i Napretka nego to raditi izravno iz RH. Uostalom, mi smo to svi i dosad činili.

Rijaset IZ-a BiH je ovih dana silno optužio kardinala Vinka Puljića da širi laži, vrijeđa “komšije” Bošnjake muslimane i nepotrebno radikalizira problem vehabijskoga pokreta, odnosno širenje islamskoga radikalizma. Kardinal je te optužbe odbacio, međutim, ostaje gorak okus da neki možda žele spočitati i posumnjati u kardinalovo opredjeljenje za jačanje i opstanak BiH, njegov doprinos izgradnji mira i povjerenja među narodima u BiH. Kako Vi komentirate ove međusobne verbalne prepiske?

- Moram priznati kako nerado komentiram takve stvari jer je to osjetljiv problem i nelagodno je ulaziti u probleme druge vjerske zajednice. Odmah se suočite s negodovanjem i negativnim reakcijama. U BiH se često miješaju nacionalna i politička pitanja s vjerskim. Ljudi su jako osjetljivi na ta pitanja i najčešće ljudi samo gledaju na čijoj ste strani, pa bi stoga i meni bolje bilo šutjeti, ali to je linija manjeg otpora. Bilo bi krivo i nekorektno posumnjati i dovesti u pitanje kardinalovo opredjeljenje za mir i jačanje države BiH. Odgovorno tvrdim da je Katolička crkva, na čelu sa nadbiskupom Vinkom Puljićem, dala veliki doprinos opstanku BIH i sada je istinski i iskreno opredijeljena za cjelovitu državu BIH. Nebrojeno smo puta to dokazali konkretnim humanitarnim akcijama i lobiranjima po svijetu, raznim porukama. Neki drugi se ponašaju kolebljivo, nemaju viziju ili se žele zatvoriti u entitetske tvorevine. Katolička crkva nikad nije oklijevala niti imala rezervnu opciju osim cjelovite države. I ovih dna je to Vatikan potvrdio. U tom smislu optužbe na račun kardinala Vinka Puljića su neprihvatljive i anakrone. S druge strane, smatram kako nije trebalo doći do javnih rasprava. Sporna pitanja trebali bi u miru uz kavu rješavati poglavari Katoličke crkve i Islamske zajednice. Mišljenja sam da imamo previše napetosti od politike da bi je trebali još dodavati i vjerski poglavari. Njihovo je poslanje ipak mirotvorstvo, naravno na dobrim i iskrenim temeljima. Ali, treba otvoreno kazati kako problem mudžahedina i vehabija postoji i on je, prije svega, problem Islamske zajednice u BIH, i još više državnih institucija. Problem postoji, to se ne može osporiti niti negirati. Ja sam i 1993. godine kazao tadašnjem predsjedniku Vlade BiH Harisu Silajdžiću da, ako vehabije dođu u BiH i to iziđe u svjetsku javnost, BiH se neće nikada moći oprati od toga. Na kraju, bez obzira na sve probleme, mislim da je vrlo važno razvijati dijalog i prijateljske odnose. I dalje smatram da je poslanje BiH dijalog i ekumenizam. Nitko ne može biti sretan ako su drugi pored njega nesretni.

Upravo se na zagovoru za dijalog i praštanje “branio” banjolučki biskup dr. Franjo Komarica kada su ga mnogi optuživali što je od Milorada Dodika na Dan RS-a primio Orden časti. Smatrate li Vi da je biskup postupio ispravno?

- Prvo ću reći da osobno biskupa Franju Komaricu izuzetno cijenim, smatram ga herojem i velikim čovjekom. No, smatram da je šteta što je primio taj orden. Da se razumijemo, Dodik je legalni predsjednik RS-a, koliko god se to nekome sviđalo ili ne. Biskup ili bilo tko drugi se mora s njim sastajati, ali je drugo primati orden. Dan RS-a 9. siječnja nije nikakav daytonski RS, nego da bude jasnije, to je osnivanje “SAO Krajine”. Ona je poubijala na tisuća Hrvata, Bošnjaka i protjerala s njihovih stoljetnih ognjišta više od 200 tisuća Hrvata, zatim Bošnjaka. Neistina je i to izrečena u našoj zemlji od predsjednika Srbije Borisa Tadića, koja je također sudjelovala vrlo izravno u stvaranju svih SAO i u svim ubijanjima, da je RS odgovor na stvaranje samostalne BiH. Pa referendum je bio 29. veljače i 1. ožujka 1992. Dakle, to je krivotvorenje povijesnih činjenica. Praštati apsolutno treba, međutim, za praštanje i u ispovijedi se traži da se netko pokaje i da nadoknadi štetu. Ako to učini Dodik i vlast u RS-u, onda se može ići dalje.

Kako ocjenjujete situaciju u zemlji nakon što više od 13 mjeseci nakon izbora nije formirana državna vlast? Šta su po vama uzroci toga?

- Bosna i Hercegovina 13 mjeseci bez formirane državne vlasti je luksuz koji si bh. političari nisu smjeli priuštiti. Propušteno vrijeme ne možemo nadoknaditi, socijalni bunt se osjeća u zraku, najavljuju se brojni prosvjedi ugroženih skupina; umirovljenih pripadnika oružanih snaga, policije. Dok je susjedna Hrvatska na samom pragu Europske unije, mi se sve više udaljavamo, zapravo, procesi se događaju, a mi stojimo na mjestu. Zašto? Zato što određene političke skupine i njihovi dužnosnici zanemaruju interese stanovnika Bosne i Hercegovine koji su im dali svoj glas i postavili ih na položaj da odlučuju. Susret naših političkih čelnika u Italiji pokazao je svu neozbiljnost i nemarnost domaće politike. Takvim postupcima potvrđuju da u suštini njima nije stalo do ove zemlje i ljudi koji u njoj žive a sve veći broj njih vapi za pomoći, izlaze na ulice tražeći pravo na dostojanstven život.

Može li se reći da se problemi unutar Federacije BiH reflektiraju na državnu razinu?

- Prije bih rekao da se problemi s državne razine reflektiraju na Federaciju te i ovim putem apeliram na sve one koji nose odgovornost za konstituiranje Vijeća ministara da se izdignu iznad svojih uskostranačkih interesa i prestanu narode i građane ove zemlje držati kao svoje taoce. Država bez proračuna ne može funkcionirati i naravno da se posljedice neformiranja Vijeća ministra osjećaju u radu Federacije, ali naglašavam da svi oni koji misle da neusvajanjem proračuna mogu srušiti Bosnu i Hercegovinu su u velikoj zabludi.

Kako ocjenjujete rad vlasti Federacije BiH od njihovog konstituiranja do danas?

- Visoki predstavnik u BiH je u svom izvješću Vijeću sigurnosti ocijenio funkcioniranje Federacije dobrim i upravo se s takvom procjenom i sam slažem. Dobro je, ali može i treba biti bolje. Pri tom mislim prvenstveno na jednakopravnost naroda i građana u Federaciji koja nije na zadovoljavajućoj razini te osobno nisam zadovoljan dinamikom kojom se to mijenja. Problem predstavlja i administrativno uređenje Federacije. Ovakvo uređenje nije funkcionalno i previše opterećuje proračun. Činjenica je da je javna administracija u Federaciji BiH prekobrojna i to četiri puta veća od prosjeka u zemljama EU. Socijalna problematika je, kao i u cijeloj državi, jasno izražena te je potrebno povesti više brige o socijalno najugroženijim kategorijama. No s ovakvim proračunom i gospodarstvom ne može se uraditi više prema tim kategorijama. Broj nezaposlenih, kao i odnos uposlenih u odnosu na broj umirovljenika je nepovoljan, napose, ako se usporedi broj uposlenih u proizvodnji te je razvidno da stanje u Bosni i Hercegovini, a time i FBiH, možemo promijeniti na bolje samo otvaranjem novih radnih mjesta u proizvodnji što je, ujedno, i jedini način da zaustavimo odljev mladih ljudi i “mozgova” iz BiH.

Kako kao predsjednik FBiH, ali i kao bivši general gledate na problem revizije prava boračke populacije u FBiH?

- I kao generalu i kao predsjedniku Federacije, a, prije svega, kao osobi, stalo mi je da se revizija provodi na zakonit, stručan i korektan način. Nažalost, to se nije dogodilo. Ne poštuje se zakon koji je jasno definirao kako se popunjavaju revizorski timovi, Koordinacijski tim za reviziju je potpuno izoliran od procesa revizije i nema nikakav pristup informacijama o revizijskim timovima, provedbi revizije, i njihovim aktivnostima, itd. Prvi korak u reviziji je trebao biti provjera pripadnosti Oružanim snagama svih korisnika braniteljskih prava te, sukladno tome, izvesti civile iz prava. Dosljedno odrađen posao, u ovom slučaju, značio bi da svatko mora biti riješen kroz kategoriju kojoj je pripadao, ili ako je u pitanju invalidnost osoba koje nisu bile pripadnici OS, a ima i takvih, takve izvesti iz prava. Ne smijemo dopustiti da civilne žrtve budu obespravljene, već im se treba omogućiti da pogodnosti koje ih sljeduju koriste kroz Zakon o civilnim žrtvama rata.

Možete li obrazložiti vašu ideju o formiranju distrikta Posavina?

- Ideja o distriktu Posavina je samo način da se u Posavini omogući povratak izbjeglim i prognanim, te da se konačno politički, ekonomski i društveno stabilizira taj dio BiH. Distrikt Brčko se pokazao kao dobro i funkcionalno rješenje, pa zašto ne bismo isto rješenje preslikali i na cijelu Posavinu! Ideja distrikta Posavina nije usmjerena ni protiv koga, već za one koji tamo trenutno žive i za one koji se tek trebaju vratiti. Bosanska Posavina uređena kao distrikt je rješenje koje nikome neće ugroziti sadašnju poziciju, umanjiti postojeća prava, ali će zasigurno cijeli prostor učiniti gospodarski snažnijim, sigurnijim i perspektivnijim. Omogućit će se potpuni povratak izbjeglih i raseljenih, iskorijenit će se svi oblici diskriminacije, omogućit će se učinkovitija borba protiv svih oblika kriminala i korupcije, stvorit će se realne pretpostavke za preuzimanje europskih standarda i Bosanska Posavina će nezaustavljivo postati lokomotiva koja će povući ostatak BiH k euroatlantskim integracijama.

Kako gledate na položaj hrvatskog naroda u BiH u cjelini? Je li od konstituiranja nove vlasti u Federaciji došlo do poboljšanja ili pogoršanja položaja hrvatskog naroda?

- Hrvatski narod je u posebno teškom položaju u Republici Srpskoj. Zapravo teško je uopće govoriti o položaju Hrvata u RS-u s obzirom da ih tamo više gotovo i nema jer im nikada nije omogućen povratak. Upravo je zato posebno značajna ideja distrikta Bosanske Posavine. Hrvati u Federaciji nisu ravnopravan narod, a tome je prvenstveno kriva politika koju su vodili predstavnici hrvatskog naroda posljednjih 20 godina. Također, brojčano dominantni narod, Bošnjaci, moraju pokazati više senzibiliteta prema Hrvatima koji su konstitutivan narod u BiH, ali i prema drugim skupinama koje još nisu ostvarile svoja osnovna prava. Nova vlast u Federaciji definitivno nije pogoršala položaj Hrvata, već ga blago poboljšala. Dinamika rada na poboljšanju dosadašnjeg stanja nije zadovoljavajuća, ali daje za pravo nadati se i očekivati da će do kraja mandata ove Vlasti doći do značajnijeg pomaka. I dalje ću raditi jednakim entuzijamom i truditi se, u okvirima svojih ovlasti, da do takvog ishoda uistinu i dođe.

Poštovana pomoćna direktorice, u narodu je poznata ona izreka: “Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba!” Prema Vašem mišljenju, koliko je istinita ta tvrdnja?

- Budući da je rad u školi i nastavnički poziv moj izbor, u mome je slučaju ta tvrdnja zasigurno potvrđena. Nosim u srcu prelijepa sjećanja na đačko doba, i osnovnoškolsko i srednjoškolsko, koja su, retrospektivno sagledano, bez sumnje utjecala na moju formaciju i odabir životnoga poziva. Sintagmu “đačko doba” najprije povezujem s prijateljstvima koja traju i do danas te s dragim učiteljicama, nastavnicima i profesorima koji su nas, đake, svojom ljubavlju i strpljenjem, svojim znanjem i umješnošću, odgajali i obrazovali kako su najbolje znali. A mi učenici, poučeni od naših roditelja, znali smo im na tomu biti zahvalni te poštivati i cijeniti njihov trud i zalaganje. Svjesna sam da i tada i danas mnogi imaju drukčija iskustva, a Bogu sam zahvalna na mom lijepom iskustvu.

Na početku smo nove školske godine koja uvijek donosi neke nove izazove, kako za roditelje i đake, tako i za nastavnike. U čemu se oni, prema Vašem iskustvu, najviše ogledaju?

- Mišljenja sam da je svaka nova školska godina i novi izazov u kojem imamo mogućnost popraviti i nadograditi ono što smo propustili ili nismo stigli u prethodnoj. Pitanje je samo kako što kvalitetnije i bolje odgovoriti na nove dolazeće izazove, svatko iz svoje i prema svojoj ulozi i zadaći, kako bi suradnja između učenika, roditelja i nastavnika u njihovome međusobnom susretanju bila što plodonosnija i na rast svima u obitelji KšC-a, a plodovi toga zajedništva i međusobnoga povjerenja vidljivi i prepoznatljivi ponajprije u odgoju i izobrazbi naših učenika. Geslo Sustava katoličkih škola za Europu je Schola domusque nostra, a geslo KšC-a Sveti Josip je Semper magis. Izazovima smo uspješno odgovorili onoliko koliko uspješno i jedan i drugi moto živimo u svojoj svakodnevnici, onoliko koliko više konkretno djelotvorno ljubimo.

Danas, u vrijeme recesije kada je mnogo roditelja nezaposleno, odnosno najčešće samo jedan od roditelja radi, opremanje jednog školarca postaje sve skuplje, a za više njih roditelji su nerijetko prinuđeni posuđivati novac ili podizati kredit. Prema Vašem mišljenju, može li škola pomoći u rješavanju tog problema?

- škola u skladu sa svojim mogućnostima pomaže koliko može. Učenici daruju udžbenike i mi ih rado proslijedimo, učiteljice i razrednici pomažu oko razmjene udžbenika, ali ipak ostaje nepobitna činjenica da je opremanje školaraca, posebice gdje je u obitelji dvoje, troje ili više školske djece, zbilja preskupo. Mogu samo reći da imamo razumijevanja, međutim brojna smo škola, i na toj statistici kada u većini škola opada broj učenika hvala Bogu, ali jednostavno je teško pomoći svima koji su u potrebi. Zahvaljujući Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo i Općini Centar, i ove će godine prvašići dobiti besplatne udžbenike i ruksake.

Kako nastavno osoblje, tako i roditelji i učenici, još uvijek se navikavaju na sustav devetogodišnjeg školovanja kada je riječ o osnovnoj školi. Koliko taj sustav ima prednosti, a koliko mana i koje su?

- Prva generacija sad već polazi u osmi razred, pa smo se svi već i privikli na devetogodišnji obrazovni sustav, ali s obzirom da je razdoblje tranzicije još u tijeku te da je ta prva generacija još uvijek u školi, a zajedno s njom tu su i učenici osmogodišnjega sustava, prerano je govoriti o nekoj ozbiljnijoj usporedbi i prosudbi. Moram priznati da sam pomalo subjektivna, još uvijek sam više zagledana u nedostatke.

Iz dosadašnjeg iskustva u praksi, može li se zaključiti da je zapravo rano da djeca kreću u školu s navršenih šest godina? Jesu li u toj dobi ustvari djeca dovoljno “odrasla” za nastavu?

- Generalizirati ne možemo i ne trebamo, ima učenika koji su uistinu odrasli za nastavu, ali ako pod pojmom odraslosti obuhvaćamo i intelektualnu i emocionalnu i socijalnu zrelost, nerijetko će nešto od toga nedostajati. Ipak je godina dana u toj dobi vrlo velika. Međutim, zanimljivo je da roditelji danas silno žele upisati u školu i djecu s nenavršenih šest godina i vrlo se ljute kad im to ne uspije.

Kada govorimo o nastavnom planu i programu, smatrate li da je on u potpunosti prilagođen prosječnom djetetu ili ne? I što je s onima koji su ispod ili iznad prosjeka?

- Nastavni plan i program je, kao i sam obrazovni sustav u našoj zemlji, uglavnom prilagođen prosječnim učenicima. Nastavnicima preostaje da dopunskom i dodatnom nastavom, kao i izvannastavnim aktivnostima zadovolje potrebe onih koji su ispod ili iznad prosjeka.

Katolički školski centar pruža mogućnost produženog boravka djece u školi. Možete li nam reći nešto više o tome te kako roditelji gledaju na takvu “ponudu”?

- Na radost uposlenih roditelja imamo organiziran produženi boravak za najmlađe učenike. Budući da je djeci ove dobi potrebna stalna briga i nadzor i nakon redovite nastave, što im roditelji nisu u stanju pružiti s obzirom na suvremeni način življenja i zauzetost profesionalnim obvezama, škola kao organizirana ustanova preuzima ulogu odgajanja, socijalizacije, organizacije slobodnoga vremena i praćenja djece. Stručnim vođenjem učenici kvalitetno, kreativno, svrsishodno i ugodno provode svoje vrijeme u školi poslije redovite nastave. Mogu samo reći da je potražnja za tom uslugom velika i da škola često ne može udovoljiti svim zainteresiranim roditeljima.

Sve više se govori o maloljetničkim delikventima. Koliko odgoj u osnovnoj školi može spriječiti takvo ponašanje mladih?

- Ponašanje mladih posljedica je cjelokupne društvene situacije i uvjeta njihova života. Mlade treba razumjeti i otkriti prave uzroke njihova delinkventnoga ponašanja, što je veoma zahtjevna i odgovorna zadaća. Mišljenja sam da su mladi plod onih koji ih odgajaju, u njihovu se (ne)odgoju zrcali (ne)posvećenost i (ne)angažiranost odgojitelja. Svakako da najveća odgovornost pripada roditeljima, ali duboko sam uvjerena da je velika odgovornost i na nama, učiteljima i nastavnicima. Odgoj utemeljen na povjerenju, razumijevanju, prihvaćanju, svijesti o odgovornosti za te mlade duše i, iznad svega ljubavi za njih, sasvim sigurno može spriječiti neprihvatljive oblike ponašanja mladih.

što konkretno poduzimate kada je riječ o tome?

- Na prvome mjestu nastojimo kvalitetno surađivati s roditeljima, jer o kvaliteti te suradnje uvelike ovisi odgoj naših učenika. U suradnji s ustanovama koje se bave odgojem, npr. Porodičnim savjetovalištem, organiziramo tribine za učenike i roditelje. Istaknut ću i neke prošlogodišnje konkretne aktivnosti u kojima se prepoznaje angažiranost i posvećenost djelatnika i mimo redovitih nastavnih obveza: sudjelovanje učenika i djelatnika naše škole u projektima 72 sata bez kompromisa i Živjeti zajedno, terenska nastava iz povijesti i zemljopisa, odlasci u kina i kazališta, odlazak na hodočašće u Komušinu…

Sjećam se riječi dr. sc. M. Bratanić, profesorice pedagogije: Učitelj obrazuje onim što zna i odgaja onim što jest. A kako bi što uspješnije obrazovali i odgajali, naši se djelatnici educiraju i usavršavaju različitim predavanjima i seminarima. Posebice želim istaknuti dugogodišnje seminare za djelatnike cijeloga Sustava u organizaciji Pedagoškoga vijeća koji su, obogaćeni kvalitetnim predavanjima i svetim misnim slavljima, poticajno i motivirajuće djelovali na nas, ali i oblikovali nas djelatnike. Tu su i duhovne obnove i sveta misna slavlja tijekom godine koja doprinose da duhovna dimenzija odgoja i obrazovanja u našim centrima bude vidljivija i naglašenija. što smo mi odgojitelji poučljiviji te otvoreniji i spremniji za mijenjanje sebe na bolje, to će i naši učenici biti bolji.

Ako se malo vratimo u prošlost i prisjetite se vlastitog školovanja, kada biste ga usporedili s današnjim, kakav bi zaključak bio?

- Sva naša sjećanja plod su proživljenoga iskustva, a već sam spomenula da sam bila u milosti i da nosim lijepa sjećanja na vlastito školovanje. A kad je riječ o usporedbi, čini mi se da je zadaća današnje škole puno zahtjevnija i odgovornija jer je društvo više materijalistički orijentirano, samim time i sebičnije, istinske vrjednote se ne cijene, mnoge obitelji su rastavljene, kriza je autoriteta, malo vremena se provodi u kvalitetnoj komunikaciji unutar obitelji, djeca se znatno manje druže i igraju, a puno više vremena provode ispred različitih ekrana.

Za kraj, što roditelji i nastavnici mogu konkretno učiniti kako bi djeci i mladima osnovna škola ostala u lijepom sjećanju i bila više nego dobar temelj za njihovo daljnje školovanje?

- Biti uzori, privlačiti svojim životnim stavovima i opredjeljenjima za dobro, hrabro svjedočiti za istinske vrjednote prilikom kojih će učenje postati istraživanje, a školovanje radosno putovanje kako bi njihovo proživljeno osnovnoškolsko iskustvo bilo što čvršći i sigurniji temelj za daljnje školovanje. I, najvažnije, mlade prihvatiti, saslušati, razumjeti, biti im blizu, i iznad svega – ljubiti ih.

Razgovarala: Bojana Đukić | Katolički tjednik | KTA

Vlč. Brajko je rođen 1974. u župi Uzdol. Nakon završene Teologije zaređen je za svećenika 1999. Sada je župnik u sarajevskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića – Briješće.

Vlč. Brajko, što biste označili kao najvažniji događaj za povijest Crkve u BiH tijekom njezine povijesti?

- Istina je u detaljima i posljedicama, kažu teolozi i filozofi. Vrlo je nezahvalno izdvajati pojedine događaje, pogotovo na štetu cjeline. Najvažnija je činjenica da je Katolička crkva imala svoje mjesto u životima ljudi koji su nastanjivali ovo područje i kod plemena i naroda koji su se ovdje zadržali nakon prijelaza Rimskog limesa do današnjih dana. Crkva ih je sve zauzvrat prihvaćala u svoje sveopće zajedništvo zahvaljujući prvim vjerovjesnicima, primateljima evanđeoske poruke, brojnim mučenicima, pa sve do početaka organiziranog djelovanja koje ima svoj vrhunac i novi početak u obnovljenoj redovnoj crkvenoj upravi u pokrajinama Bosni i Hercegovini.

Često se naglašava da su katolici u BiH manjina, međutim, mnogi ne znaju da je povijest Katoličke crkve na našim krajevima veoma duga i da seže čak do apostolskih vremena. Kada se sa sigurnošću može tvrditi da je postojala Crkvena hijerarhija sa biskupijama i biskupima na prostorima BiH?

- Najprije, vrlo mi smetaju takva prebrojavanja, iako ona nisu zanemariva. Već nas Biblija uči da je takvo razmišljanje gubitak pouzdanja u Boga i Njegovu providnost uz naše maksimalno zalaganje. Talijanski isusovac Daniel Farlati prvi je sustavno pisao o počecima i razvoju kršćanstva na cijelom južnoslavenskom prostoru (Illyricum sacrum, sv. I. – VIII.). Uz rimsku kulturu u Dalmaciji povezan je i dolazak kršćanstva, a donose ga vojnici i trgovci u prometnijim dalmatinskim gradovima. Pouzdani dokumenti o kršćanstvu u Saloni datiraju tek nakon 250., ali je sigurno ovdje bilo kršćana i prije toga vremena. U vrijeme salonitanskog nadbiskupa Honorija (527. – 547.) održana su dva važna pokrajinska crkvena sabora u Saloni 530. i 533. Među potpisnicima spomenutih sabora spominju se i biskupi sufragani koji su stolovali u dva mjesta u današnjoj Bosni i Hercegovini: Martari (Konjic?) i Bistue (Zenica).

Drugi salonitanski sabor 533. spominje novoosnovane biskupije na području ove metropolije: Mukur (Makarska), Ludrum (u Kninskom polju?), Sarsenterum (Žitomislići ili Mostar) i Baloe (oko izvora Sane).

Kada se sa sigurnošću može tvrditi da je postojala biskupija na području današnje Vrhbosanske nadbiskupije?

- Stara Bosna obuhvaćala je područje od gornje Drine do gornjeg Vrbasa, a dobila je ime po istoimenoj rijeci Bosni. Povijest i arheologija nisu u stanju dati potpun i zadovoljavajući odgovor o onome što se sve ovdje događalo u razdoblju od VII. – IX. stoljeća. Uzroci ovomu leže u slabo i nedovoljno istraženom području. Rezultati arheoloških nalaza pokazuju simbiozu utjecaja sa sjevera i juga, to jest iz Panonije i Dalmacije. Ipak, prevladava utjecaj iz sjeverne i srednje Dalmacije. Proces pokrštenja Hrvata došao je i do Bosne. Ovdje je osnovana posebna bosanska biskupija. Nažalost, nisu sačuvani pisani tragovi i dokumenti o samom činu osnutka te biskupije, ali imamo njezin najstariji sačuvani spomen iz 1088. godine. Tada je bosanska biskupija pripadala pod barsku metropoliju, a prije toga bila je vjerojatno podvrgnuta metropoliji u Splitu. U XIII. stoljeću pripadala je Bosanska biskupija dubrovačkoj metropoliji, a već sredinom toga stoljeća pripojena je kaločkoj metropoliji, radi učvršćenja ugarskoga utjecaja. Još uvijek nemamo sigurnih podataka o sjedištu Bosanske biskupije. Tek je ban Matej Ninoslav (1226. – 1254.) dao podići kaptol i stolnu crkvu sv. Petra u selu Brdo, župa Vrhbosna. Ostalo je nepoznato mjesto Brdo, na kojem je prema povelji iz 1244. godine izgrađena biskupska i katedralna crkva, za čiji naslov 31. X. 1374. svjedoči papa Grgur XI. da je posvećena Sv. Petru i Pavlu (“…ad laudem et honorem beatissimorum Petri et Pauli apostolorum, in quorum honorem dicta ecclesia Boznen /sis/ fundata existit…”).

Od redovničkih zajednica valja istaknuti dominikance i osobito franjevce koji su u ove krajeve došli ubrzo nakon svoga osnutka. Koliko je njihov dolazak na teritorij BiH zaslužan za očuvanje ionako malog broja katolika koji su ostali nakon Otomanske okupacije?

- U cilju dovršetka evangelizacije nedovoljno poučenog znatnog dijela stanovništva, zbog nedostatka svećenika i jakog utjecaja šizmatika, kao i njihovog obraćenja, Sveta Stolica je u XIII. stoljeću angažirala redovnike dvaju novih prosjačkih redova i dodijelila im ulogu propovjednika i inkvizitora. Prve pouzdane vijesti o nazočnosti i djelovanju dominikanca u Bosni imamo u pismu od 10. X. 1233. pape Grgura IX., koje je upravio “prioru i braći” bosanskog dominikanskog samostana. Franjevci dolaze u Bosnu na poziv bivšeg srpskog kralja Stevana Dragutina (1288. – 1292.). Krajem tridesetih godina XIV. stoljeća franjevci dobivaju isključivo pravo na propovijedanje i inkviziciju na terenu bosanske biskupije. Tako je spor o inkvizitorskoj službi između dominikanaca i franjevaca riješen u korist franjevaca, a dominikanci se povlače iz Bosne, prepustivši polje svoga dotadašnjeg rada franjevcima. Oni su odigrali bitnu ulogu najprije u širenju vjere i očuvanju katoličke stvari u izrazito teškim trenucima na ovim prostorima.

Padom Bosne pod otomansku vlast započela su teška stradanja Katoličke crkve, nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama, a time i temeljita promjena vjerske i etničke slike BiH. Kakav je bio odgovor tadašnjih crkvenih vlasti na novonastalu situaciju?

- Osmanska vlast u svojim pokrajinama Bosni i Hercegovini nije dopuštala puno uređenje crkvenog života i ustanova jer su Turci tretirali sve stanovnike na svom teritoriju kao podčinjeni sloj i tako podupirali miješanje naroda, religija i jezika. Ovi krajevi proglašeni su misijskim područjem u kojem su djelovali popovi glagoljaši (svjetovni svećenici), dominikanci i franjevci.

Sveta Stolica je 1735. ustanovila Apostolski vikarijat BiH, na čelu s Apostolskim vikarom, koji je uvijek bio franjevac i uglavnom član provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u zadnjem razdoblju bili gotovo jedini pastoralni djelatnici na tlu Bosne i Hercegovine i to isključivo svojom zaslugom, potiskujući pri tom sve ostale.

Inače, posljedice Turskog osvajanja BiH bile su iznimno teške. Osmanlije su uništile bosansku vladajuću dinastiju, krupno plemstvo i sve što je moglo oživjeti političku tradiciju. Franjevački red dočekao je osvojenje Bosne 1463. s 43 samostana i veće naseobine u srednjovjekovnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, a prije uspostave redovne crkvene uprave 1881. na tom području nalazilo se deset franjevačkih samostana. Carsko odobrenje za izgradnju četiri nova samostana (u Gučoj Gori, Petrićevcu, Tolisi i Plehanu) i pet crkava u Bosni, stiglo je tek 1853. Islamizacija pučanstva BiH povezana je s određenim ekonomsko-društvenim privilegijama, odnosno kao rezultat takvih okolnosti, a nikako se ne može svesti na sferu nacionalnih polemika između “prisile”, odnosno “dragovoljnosti.” Status islama kao državne vjere vjerodostojno je polazište za razumijevanje ovog fenomena. Ipak, duhovne veze s bosanskim srednjovjekovljem, pa i s tadašnjom državnom tradicijom, u osmanskom razdoblju njegovali su i očuvali jedino bosanski franjevci, a uz njih i bosanski katolici (Hrvati).

Postoji uzrečica da se povijest ponavlja. U kontekstu te tvrdnje, promatrajući prošlost Crkve na našem podneblju, možemo zaključiti da se ona više puta morala dizati iz pepela? Koliko je, stoga, ta poslovica točna?

- Budućnost jednog čovjeka, naroda i civilizacije ovisi o veličini njihove stvaralačke snage, jer gubitak ove moći ima za posljedicu stagnaciju, nazadovanje i njihov konačni kraj. Biblija nas poziva na trajni rad i zauzetost oko svoje egzistencije i budućnosti.

Uvaženi profesor Dubravko Lovrenović, poznavatelj našega srednjovjekovlja, smjestio je cijelo ovo naše područje na klizište povijesti. On je ustvrdio, kako već stotinu i više godina Europa ne zna što će s nama: od rješavanja Istočnog pitanja i Berlinskog kongresa, preko Versaillesa i Jalte/Potsdama do Daytona. Dakle, naša je prošlost obilježena dramatičnim obratima na klizištima povijesti.

Ovih dana obilježavamo 130 godina od uspostave redovite crkvene hijerarhije. Kako biste okarakterizirali proteklo razdoblje i njegove plodove na duhovno-vjerskom planu?

- Nekoliko dana nakon svoga ustoličenja za prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josip Stadler piše svoj prvi izvještaj državnom tajniku Svete Stolice, 24. I. 1882. i u njemu se nalaze ove programske riječi: “A sada, počinje posao…”Nadbiskup Stadler je ostvario smjernice bule Leona XIII. o obnovi redovne crkvene uprave u BiH: osnovao Vrhbosanski kaptol, veliko i malo sjemenište, izgradio katedralu i zgradu ordinarijata u Sarajevu. Sve je ovo osiguralo preduvjete kvalitetnijoj duhovnoj izgradnji vjernika toga vremena. Nadalje, pristupilo se rješavanju pitanja župa koje su opsluživali franjevci i ova problematika nije uvijek bila sretnog rješenja po obje strane. Izgrađene su brojne crkve i ostale pomoćne zgrade na području cijele metropolije, a na kraju nadbiskup Stadler osniva zajednicu Sestara služavki Malog Isusa koje ostavljaju svijetle tragove u brojnim dobročinstvima. Jednostavno, vjerski život dobio je snažni zamah na svim razinama, zahvaljujući požrtvovnom djelovanju redovnika, redovnica i biskupijskih svećenika, koji su lagano brojčano rasli.

Nakon Drugog svjetskog rata Vrhbosanska nadbiskupija ostala je bez svog pastira Ivana ev. Šarića koji je zbog opasnosti za život morao napustiti svoju Bosnu. Je li to sudbina brojnih svećenika i laika nakon Drugog svjetskog rata i kako se njegova odsutnost odrazila na Vrhbosansku nadbiskupiju?

- Nadbiskup Šarić je na zadnjoj sjednici Vrhbosanskog ordinarijata predao upravu Vrhbosanskom nadbiskupijom prvome kanoniku po činu, koji ostane živ i slobodan, a onda dalje dr. Dragutinu Čeliku i Ladislavu Gaguliću, župnicima u Sarajevu. Na zahtjev i preporuku vlasti iz Zagreba, nadbiskup Šarić odlazi zrakoplovom iz Sarajeva u Zagreb uvečer 5. IV. 1945., samo nekoliko sati uoči podvrgavanja grada pod upravu partizana. Nadao se ponovnom povratku u Sarajevo nakon stišavanja pretjeranog pobjedničkog oduševljenja predstavnika nove vlasti i sređivanja sigurnosno-političkih prilika. Nažalost, ova želja nadbiskupa Šarića nikada se nije ostvarila. Ostatak života proveo je u tuđini kao i toliki drugi politički neistomišljenici.

U odsutnosti nadbiskupa Šarića, od proljeća 1945., preuzima upravu Vrhbosanske nadbiskupije dr. Marko Alaupović, kao generalni provikar, a Sveta Stolica ga imenuje 21. V. 1950. naslovnim biskupom kapitolijadskim i apostolskim administratorom Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskup Šarić je iz Madrida imenovao 12. X. 1954. dr. Marka Alupovića svojim generalnim vikarom, “moleći Boga da mu udijeli potrebne milosti u apostolskom radu za toliko nastradalu Nadbiskupiju Vrhbosansku”. Nakon smrti prognanog vrhbosanskog nadbiskupa Šarića 16. VII. 1960. u Madridu, Kongregacija de propaganda fide imenovala je dr. Alaupovića 7. IX. 1960. nadbiskupom i metropolitom Vrhbosanske crkvene pokrajine, a po odluci pape Ivana XXIII. Odlazak nadbiskupa Šarića izaziva brojna pitanja i različite reakcije sve do naših dana. Svatko će se zadovoljiti svojim spoznajama, a to nije dobro, nego treba biti uvijek otvoren novim rezultatima istraživanja okolnosti. Vrhbosanska nadbiskupija odvažno je nastavila svoj neprekinuti povijesni hod.

Raspadom bivše Jugoslavije nastala je 90-ih godina prošlog stoljeća samostalna država BiH. Novu političku stvarnost slijedila je i Crkva jer je 1994. osnovana Biskupska konferencija BiH. Evo, prošlo je 16 godina. Je li nova BK BiH opravdala svoje postojanje?

- Bosna i Hercegovina već stoljećima njeguje i čuva svoj oblik čežnje za samostalnošću – od vremena srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, preko pašaluka u okviru Osmanskog Carstva, “corpusa separatuma” u sastavu Austro-Ugarske, Prve Jugoslavije, Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, te konačno Druge Jugoslavije – u smjenjivanju feudalnih, teokratskih i ideologijskih režima. Krajem XX. stoljeća Bosna i Hercegovina izborila se za svoju neovisnost i postala država izgrađena na demokratskim načelima. Sveta Stolica je 20. VIII. 1992. priznala BiH u kojoj postoji i djeluje partikularna Katolička crkva u okviru Vrhbosanske metropolije ili Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Osnutak BK BiH dogodio se 8. XII. 1994. U govoru pape Ivana Pavla II. biskupima BiH u nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu od 13. IV. 1997. čitamo zadaću ovdašnjih biskupa: “To vas ne oslobađa obveze da dižete proročki glas te ukazujete na nasilja, raskrinkavate nepravde, nazivate zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branite povjerene vam zajednice.” Svakako, Biskupska konferencija opravdava svoje postojanje poduzimanjem zajedničkih pastoralnih inicijativa na planu krajevne Crkve, vođenjem Vijeća, Komisija i drugih tijela BK BiH, ekumenskim i dijaloškim nastojanjima, susretima s višim redovničkim poglavarima i poglavaricama, zauzimanjem za ljudska prava i istupima u vezi s izgradnjom pravednog mira u BiH.

Možemo li zaista reći da je povijest učiteljica života i je li danas ta tvrdnja aktualna?

- “Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnica starine”, zapisao je filozof i govornik Marko Tulije Ciceron (106. – 43.). Mnogi postavljaju pitanje smisla postojanja i proučavanja povijesti te pomoćnih povijesnih znanosti. Ipak, povijest pomaže svima koji su njezini odgovorni učenici, jer poznavanjem i analizom prošlosti, osmišljavamo sadašnjost i planiramo budućnost.

Kako komentirate uzdizanje Vrhbosanske katoličke teologije na rang fakulteta u kontekstu povijesti Crkve na ovom podneblju. Je li to konačna potvrda zalaganja Stadlera i svih biskupa poslije njega?

- Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i njegovi nasljednici bili su dužni provoditi u stvarnost odredbe bule pape Leona XIII. Ex hac augusta od 5. VII. 1881. Ova bula donosi izričitu odredbu o otvaranju pokrajinskih sjemeništa i to bez odgađanja. Nadbiskup Stadler je najprije osigurao izgradnju zgrade i otvaranje malog sjemeništa u Travniku. Ovdje je tri godine djelovalo i bogoslovno učilište (1890. – 1893.), kao prva visokoškolska ustanova u BiH. Nakon izgradnje prvog dijela zgrade bogoslovije u Sarajevu, bogoslovi, profesori i odgojitelji odlaze iz Travnika u Sarajevo i tako 1. IX. 1893. započinju novu akademsku godinu 1893./1894. u Sarajevu.

Sveta Stolica je ovim činom završila dugotrajni proces potpunog formiranja svoga definiranog djelovanja u državi Bosni i Hercegovini i krajevnoj Crkvi: državno priznanje, osnutak Biskupske konferencije i uzdizanje Vrhbosanske katoličke teologije na rang fakulteta koji je uvršten u akademsku zajednicu Univerziteta u Sarajevu.

Nedavno ste magistrirali u Zagrebu. Svoj rad pod nazivom Rekonstrukcija i analiza arhivske građe o Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi u Sarajevu od 1942. – 1974., obranili ste i stekli akademsko zvanje stupanj licencijata znanosti. što Vas je potaklo da izaberete tu temu za svoj rad?

- Prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije organiziran je u Sarajevu 3. i 4. VII. 1991. znanstveni simpozij o Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji (1890. – 1990.). Objavljeni Zbornik radova o Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji ostavio je jednu veliku i neistraženu prazninu razvoja događaja u vrtlogu II. svjetskog rata i kasnijeg razdoblja sve do ponovnog otvaranja bogoslovije. Organizatori znanstvenog simpozija imali su više razloga za ostaviti istraživanje ovoga razdoblja nadolazećim generacijama. Svakako je jedna od glavnih prepreka bila postojeći društveno-politički sustav koji je jedini uzrok ulaska u privatno vlasništvo bogoslovije i njegovo prisvajanje Zakonom o nacionalizaciji. Proučavajući ovaj Zbornik, odlučio sam istražiti ovo razdoblje rekonstrukcijom i analizom pronađene arhivske građe, jer je arhiv izvor za rijeku povijesti.

U svom magistarskom radu analizirali ste arhivsku građu u vezi s Vrhbosanskom teologijom. Možete li nam reći koje je razdoblje bilo najteže u djelovanju ove visokoškolske ustanove?

- Rekonstrukcija arhivske građe omogućila je donijeti analizu događaja iz ovog razdoblja. Drugi svjetski rat i promjena političkog sustava imali su za posljedicu zatvaranje i prestanak djelovanja Vrhbosanske katoličke bogoslovije. U posljednjoj godini II. svjetskog rata zgrada je zauzeta u vojne svrhe, poslije rata pretvorena je u dom za svjetovne studente i opet kasnije u svom većem dijelu nacionalizirana. Ministarstvo Prosvjete nove komunističke vlasti donosi Rješenje o zabrani djelovanja Vrhbosanske katoličke bogoslovije, iako su po Ustavu vjerske škole za spremanje svećenika slobodne, a stoje pod općim nadzorom države. Nadbiskupi Marko Alupović i Smiljan Franjo Čekada uložili su sve svoje snage i umijeće u ponovno otvaranje bogoslovije i povratak stvarnom vlasniku.

Punih 25 godina komunističke vlasti nisu pokazali veće zanimanje za rješenje ovog problema i nisu prihvaćali nijednu ponuđenu mogućnost u komunikaciji s biskupima i njihovim ovlaštenim predstavnicima. Ipak, proces je završen kupovinom vlastitog nacionaliziranog lijevog dijela zgrade bogoslovije u iznosu od 2.000.000, – Novih dinara /oko 381.000, – DM/ i izvršenom primopredajom od 19. IX. 1973.

Ovakvo ponašanje samoproglašenih oslobodioca i boraca za bratstvo i jedinstvo među narodima imalo je za cilj kazniti Katoličku crkvu u BiH, kojoj je također pripisana, ali ne ozakonjena kolektivna krivnja za događaje iz II. svjetskog rata, te poniziti i staviti na rub tadašnjih društvenih događanja jednu čitavu brojnu vjersku zajednicu. To je pokazatelj koliko neki ljudi imaju izgrađen mit o Titu i njegovom apsolutističkom upravljanju, bez mogućnosti podjele vlasti i različitog mišljenja. Uobičajena analiza ovoga razdoblja još uvijek je obilježena brojnim zabludama, najčešće slobodnom tumačenju, koje ima rezultat u površnom, neutemeljenom i neobjektivnom zaključku. [Katolički tjednik | KTA]

Poštovani gosp. Dujiću, Vi ste na čelu Zajednice Hrvata Banje Luke. Koji je bio primarni povod okupljanja i osnivanja jedne ovakve zajednice?

– Povod okupljanja bila je spoznaja da smo prepušteni sami sebi: politika se ovdje nije doticala naroda, nego samo prije izbora i kada političarima nešto treba. Gubio se identitet Hrvata u Banjoj Luci. Svi su hodali pognute glave, kao da se nešto stide.
Pokušavamo ih okupiti. Imamo oko 100 aktivnih članova, ali to su najviđeniji Banjalučani, oni koji mogu pomoći ovom narodu. Sada narodu želimo prići što više. Ne bavimo se politikom, ali zahtijevamo od stranaka da se izjasne ima li Hrvata u Banjoj Luci ili ih nema. Niti jedna opcija u tomu nije jasna. Zbog toga ćemo im pred izbore i postaviti pitanje: Jesu li za narod ili za politiku?
Osim ovoga, pokušavamo raditi i na zapošljavanju. Imamo evidenciju Hrvata, kako banjolučkog kraja tako i dijaspore i taj broj stalno raste. Nastojimo sagledati njihove probleme i vidjeti na koji način možemo pomoći. Pokušavamo stvoriti socijalne fondove koji bi pomogli. Zanimljivo je da imamo politički bojkot sa svih strana jer predočavamo nešto drugo, a to, izgleda, smeta strankama. U početku su nas i pomagali, ali to je sve rjeđe.

što mislite, zbog čega?

– Zato što im smetamo, zato jer drugačije radimo. Trajno prilazimo čovjeku: Hrvatu katoliku, a i onima koji nisu vjernici. To ljudi prepoznaju. Kod nas nema želje za vodstvom ni u kojem smislu, nego konkretno za pomoći. Okupljamo mlade ljude i pokušavamo im ponuditi razlog opstanka. Ako ništa drugo, nastojimo im dati da imaju za autobusnu kartu kako bi nam mogli doći ili kako bi mogli pokušati pronaći zaposlenje ili jednostavno doći na druženje da osjete da nisu sami.

Od koga imate najviše potpore?

– Od biskupa Franje Komarice i od Crkve općenito. Istina, u početku smo imali potporu i od Vlasti, ali sada skoro nikako. Stranke su, izgleda, u nama uvidjele konkurenciju te su nam prestale pomagati. Vidjele su da se ne slažemo s njihovom politikom i zbog toga su se distancirale od nas.

Je li interes hrvatske politike opstanak Hrvata u Banjoj Luci i općenito Hrvata u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska?

– Možda ću biti grub i izravan, ali bojim se da nije!

Postoji li ijedna opcija koja bi odgovarala Hrvatima katolicima u Banjoj Luci?

– Samo biskup Komarica i Katolička crkva. Ostali se boje izjasniti. Primjerice: zašto nije izabran dopredsjednik iz reda hrvatskog naroda u Narodnoj skupštini RS ili kako je izabran dopredsjednik RS-a? Mi smo se glede toga jedni očitovali u javnosti.

Onda bi se, prema tomu, moglo reći da hrvatske stranke trguju s Hrvatima u Banjoj Luci i RS-u?

– E, to je prava istina, nažalost. Pokušali smo na neki način prići im i zamoliti ih da prihvate nešto od naših ideja. Jasno ističemo da mi nismo politička stranka te da u nama ne trebaju gledati konkurenciju. Ipak, mi živimo i osjećamo pogubnost njihove politike. Molimo ih samo da nas zaštite ovdje u Banjaluci, ali teško!

Jeste li se pokušali obratiti vlastima u Republici Hrvatskoj?

– Jesmo. Tražili smo prijem kod predsjednice Hrvatske vlade gđe Jadranke Kosor, ali nije nas primila. Obraćali smo se i hrvatskim političkim liderima u BIH: htjeli smo prijem kod gosp. Čovića, ali nije nas primio. Bili smo kod gosp. Vlajkija, ali nije nas primio nego nas je primio njegov savjetnik. Nismo zadovoljni odnosom prema nama. Jednostavno rečeno – vidimo da nas izbjegavaju!

Dakle, možemo kazati da uviđate da je politika digla ruke od Hrvata u RS-u?

– Jest, ali mi nismo digli ruke! Borit ćemo se svim demokratskim sredstvima kako bismo pokazali da nas ima ovdje i da ovdje želimo ostati i opstati. Da nas nije stid što smo ovdje, jer i mi smo gradili ovu Banja Luku. Želimo da se to kaže i da nas se uvažava. Ne želimo rušiti sustav. Mi smo apolitični. Priznajemo ovakvu nesretnu Bosnu kakva je stvorena u Daytonu, ali želimo da se i nas uvažava kao ljude, a ne da se odnose prema nama kao da nas nema.

što Hrvatima u Banjoj Luci i RS-u najviše nedostaje?

– Potpora. Osjećaj da smo ravnopravni s druga dva naroda, da imamo ista prava u startu. O nama se uopće ne priča, kao da nas nema, a ima nas. Izgleda da su neke podjele “na salvetama” važnije od stvarnoga stanja. Kao da su neke “salvete” zapečatile našu sudbinu. Čini nam se da ne trebamo biti ovdje. Kao da smo svi trebali otići i da je to nešto što je dogovoreno. Ali mi to ne prihvaćamo. Ovdje su naša groblja, ovdje je i naša zemlja – djedovina. Ostat ćemo, ako ništa, onda iz inata. To želimo i to hoćemo.
Zatim, radna mjesta: Vrlo teško je ljudima koji su tu doći do zaposlenja. S druge strane, još uvijek postoje oni koji se žele vratiti, ali budući da si ovdje teško mogu osigurati egzistenciju njihov povratak kao i ostanak su upitni.

Kako biste prokomentirali: na jednoj strani vidimo “brigu” hrvatsko-srpske političke koalicije za ravnopravnost Hrvata u FBiH, a na drugoj strani je “normalno” da to Hrvati u RS-u nemaju?

– To je jedna kratkotrajna koalicija, za trenutne interese. I oni će u tomu ustrajati do “posljednjeg od nas”. Tako se postavljaju i to je žalosna istina.

Kako im kazati da je to pogubno? Je li moguće napraviti jedan hrvatski narodni sabor koji bi okupio i povezao, primjerice, Hrvate iz Hercegovini i Hrvate iz Banje Luke?

– Pokušali smo. Razumijemo mi volju i težnje Hrvata u Hercegovini. Voljeli bismo kada bi i oni čuli za naše probleme te da zajedno tražimo rješenja. U tom kontekstu treba jasno kazati da nismo samo mi u Banjoj Luci zapostavljeni. Tu su i Hrvati u Posavini, Središnjoj Bosni, Sarajevu i svugdje gdje nisu dominantni. Često mi izgleda da smo prepušteni sami sebi pod motom: Ono što preživi, preživjelo je! Zato smo predlagali da se pod okriljem Katoličke crkve, tj. Biskupske konferencije BiH, predsjednika Josipovića ili premijerke Kosor organizira sabor hrvatskog naroda. Taj sabor bi trebao uvažavati naše različitosti: da postoje Hrvati u Hercegovini sa svojim potrebama, Hrvati u Posavini, Hrvati u Banjoj Luci te da smo svi u različitim položajima. Nažalost, sabor koji je nedavno organiziran zgledao je kao sabor HDZ-a. Mi stvarno nemamo ništa protiv nijedne stranke – iako oni misle da imamo te su se distancirali od nas – ali moramo se oglasiti: ne može njima aktualna vlast biti bliža i potrebnija nego mi, ako već zastupaju hrvatske nacionalne interese, kako to oni kažu.

Dijelite li mišljenje biskupa Komarice da je povratak još uvijek moguć?

– Najprije moram istaknuti da su cjelokupan rad i nastojanje biskupa Komarice nemjerljivi za nas u Banjoj Luci. Jednostavno rečeno: da njega nije bilo ne bi bilo ni nas ovdje! Realno govoreći, nekog velikog povratka nema, ali mi njegujemo i jednu drugu ideju: ideju povezivanja. Ako su se ljudi snašli i izgradili sebi život na nekom dugom mjestu teško im se vratiti, ali ne smiju zaboraviti da je ovo i naše, ovo je ljudi odavde. Jest da je imanje porušeno i zaraslo, ali obnovimo to! Ne smiju dići ruke od ovog kraja. Obnovimo prometnice i napravimo svakome po dva sobička, da čovjek osjeti da je to njegovo. Smo zajednički smo jači jer je nas malo. Razdvojili su nas. Od nas su napravili dva svijeta: mi koji smo ovdje ostali smo nešto drugo – svatko ima svoju muku, ljudi imaju različite potrebe i različita viđenja. Zato hoćemo da se što više ljudi vrati. Pokušavamo sačuvati ljude koji žive ovdje i povezati ih s onima koji su otišli. Želimo javljati našim ljudima vani da ne zaborave da je ovo i njihovo. Primjerice, u Kotor Varoši ljudi u skoro svim selima prave druženja, zanimaju se za svoje. Mi želimo biti poveznica sa svima njima. Zbog toga i radimo na udruživanju – povezivanu svih udruga. Zato smo pokrenuli i našu internetsku stranicu www.zajednicahrvata.ba na kojoj se mogu naći aktualne informacije i akcije.
Naše privremeno sjedište je u prostorijama Caritasa u Banjoj Luci. Zanimljivo je spomenuti da su Romi, Česi i Slovaci dobili prostorije za svoje udruge, a jedino ih Hrvati nemaju. Sada radimo na tomu i planiramo otići kod gosp. Igora Radojičića, predsjednika Narodne skupštine, pa se nadamo dobiti neke prostore za djelovanje. Isto očekujemo i od Grada Banje Luke, da uzme naše potrebe u obzir.

Kako će se, prema Vašem mišljenju, odraziti ulazak Hrvatske u EU na Hrvate u BiH, a posebno na Hrvate u RS-u?

– Neće dobro, ako nas ne prihvate kao čimbenik – da postojimo. Platforma Hrvatske vlade za pomoć Hrvatima u dijaspori je dobra, samo treba sačekati i vidjeti hoćemo li od toga i mi u Banjoj Luci imati koristi. A dobro bi nam došla.
Kako bismo izišli u javnost mi ponekad “otmemo” poneki termin na RTRS-u pa progovorimo o sebi i našem djelovanju. Ono što nastojimo jest da u svome djelovanju budemo obazrivi kako nas neka od političkih opcija “ne bi poklopila”.

Izvor: Katolički tjednik | KTA

Sudeći po dinamici i nivou sastanaka, američko-hrvatski odnosi su, čini se, vrlo dobri. Kako Vi ocjenjujete te odnose, i koji je Vaš osobni doprinos njima.

- Rekao bih da su odnosi čak odlični. Oni se razvijaju u pogledu bilateralnih pitanja i, naravno, Sjedinjene Države kao supersila imaju jednu posebnu poziciju i pomažu nam u mnogim aspektima naše međunarodne afirmacije. Mi smo sa Sjedinjenim Državama od samog početka nastanka naše države imali vrlo dobre odnose, odlučnu podršku, pa je tako i sada. Kao članica NATO-a surađujemo sa Sjedinjenim Državama i u Afganistanu i na drugim mjestima. Vojna suradnja je vrlo intenzivna, a isto tako i politička. Naravno, mi svoje odnose, ulazak u Europsku uniju, u prvom redu rješavamo sa Europom i europskim državama, ali naravno da nam je i podrška Sjedinjenih Država tu vrlo važna. Ja očekujem da ćemo vrlo brzo završiti pregovore, pa će i to biti jedna nova etapa u našim odnosima, ne samo sa europskim zemljama, nego i Sjedinjenim Državama. Osim toga, Sjedinjene Države, na neki način, podržavaju i regionalnu politiku koja se vodi u Hrvatskoj, koju ja vodim. To je politika pomirenja, to je politika suradnje između zemalja, i mislim da je to dobro za sve nas.

Hrvatska i njeni jugoistočni susjedi – vaše pozitivne inicijative su tu očite. Htio sam upitati za otpore koji se vašim inicijativama pružaju, što kod kuće, što u susjednim zemljama. Koje su najoštrije?

- U početku, kada sam preuzeo dužnost, i kada sam krenuo sa prvim inicijativama, to je možda malo bio jedan šok na domaćoj političkoj sceni, ne samo zato što su ljudi bili iznenađeni jednim novim pristupom, posebno politička scena, nego postoje još i traume iz rata koje predstavljaju, kod mnogih ljudi, barijeru za jedan novi način promišljanja problema. Međutim, vrlo brzo su ti otpori uglavnom otpali. Istina, i danas ima glasova koji su protiv otopljavanja odnosa, protiv rješenja svih onih problema koji opterećuju naše odnose sa susjedima, no ja bih rekao da je to danas jedna manjina. U svakom slučaju, mi živimo u demokratskom društvu, i svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje. Ja sam vrlo zadovoljan što politiku pomirenja podržava najveći dio političkog spektra, podržava je i hrvatska vlada, podržava je i najveći dio oporbe, prema tome mislim da, unatoč svim teškoćama koje se javljaju, ima zaista jako puno nerješenih pitanja, mislim da smo na vrlo jasnom i dobrom putu. Istakao bih naravno da su očekivanja građana velika, posebno onih koji još osjećaju posljedice rata, to je pitanje nestalih osoba, i na hrvatskoj strani i na srpskoj strani, to je pitanje granice, kako sa Srbijom, tako i sa Bosnom i Hercegovinom, i Crnom Gorom. Evo vidjeli ste, sa Slovenijom se našao jedan aranžman, kako to rješiti. Tu su različita imovinska pitanja, osobna pitanja vezana za različita prava, i naravno pitanje povratka izbjeglica.

Nedavne presude haškog tribunala hrvatskim generalima: Koliko je to pitanje u proteklih nekoliko dana u Washingtonu i Chicagu bilo u razgovorima?

- Razgovaralo se o tome, iako to nije bila dominantna tema. Ono što je važno – Hrvatska ima obavezu surađivati s haškim sudom i Hrvatska je to činila u punoj mjeri i činit će i dalje. Međutim, to naravno ne znači da moramo biti zadovoljni sa svim onim što je rezultat suđenja. U Hrvatskoj je prilično nezadovoljstvo sa tom formulacijom zajedničkog zločinačkog pothvata. Hrvatska ima, dakle, dužnost surađivati, ne i pljeskati svemu, prema tome, vidjet ćemo što će izaći na kraju u žalbenom postupku. Država je tu na neki način da da input koliko je to moguće jer nije stranka, ali sigurno da taj koncept zločinačkog pothvata kako jest sadržan u presudi izaziva u Hrvatskoj ozbiljna protivljenja. I u struci tu postoje vrlo različita stanovišta, međutim ono što moramo znati – sud je osnovan sa mandatom Vijeća sigurnosti pod poglavljem VII Povelje UN-a, prema tome mi poštujemo taj sud, poštujemo njegove odluke, a to da smo uvijek zadovoljni – nismo.

Korupcija – neki je zovu rak ranom, neki prevelikim problemom. Koliko ste Vi zadovoljni dinamikom rješavanja tog problema u Hrvatskoj?

- Sigurno, borba protiv korupcije je nešto što će suštinski opredijeliti sudbinu Hrvatske. Naime, Hrvatska je sada u jednoj fazi kada jest započela odlučnu borbu protiv korupcije, i nju treba dovesti do kraja. Ona jest odlučna i to se vidi po tome što i neke najviše dosadašnje dužnosnike, poput bivšeg premijera, njegove zamjenike, imamo u pritvoru, odnosno u kaznenom postupku. Veliki je broj ljudi protiv kojih se vodi istraga. U svakom slučaju, to ne smije biti hajka, mora biti zaista jedan sistematski i stručan posao. I ako Hrvatska to provede kako treba, za te postupke treba vremena, to su vrlo složeni postupci, prema tome, očekivati da će završiti u mjesec ili dva nije realno. Dakle, ti postupci će polako biti privođeni kraju i mislim da će odlučno utjecati na mentalitet cijelog društva, i na naš odnos prema odgovornosti za javne dužnosti, prema odgovornosti za moguću korupciju.

Kakvi su hrvatsko-srbijanski odnosi. Povratak izbjeglica – kako Vi ocjenjujete trenutno stanje?

- Mislim da smo u zadnjih godinu dana, posebno nakon susreta koje smo imali predsjednik Tadić i ja stvorili jednu političku klimu u kojoj se puno lakše mogu rješavati problemi. Vidjeli smo posebno nakon dolaska predsjednika Tadića u Vukovar da se klima otopila, da su odjeci bili uglavnom pozitivni. Naravno, uvijek ima onih koji nisu zadovoljni, ali ogromna većina ljudi je to prihvatila kao jedan čin pomirenja, ali naravno sada ostaju konkretni potezi – od traženja nestalih osoba, povratka kulturnog blaga i imovine, pa i povratka, naravno, izbjeglica. Svi smo nezadvoljni, i željeli bismo da to sve skupa ide brže, i ja se nadam da i vladine i međuvladine komisije koje rade da će ubrzati svoj posao. Očekujem da bismo do kraja ove godine imali jednu donorsku konferenciju koja bi pomogla da oni ljudi koji se zaista žele vratiti u Hrvatsku, jer tu zaista nema političkih prepreka, ustvari da se ekonomske stvari riješe, da se urade domovi, da se osigura možda posao, ekonomska osnova povratka – mnogi su se, uostalom, već i vratili – dakle, da se to ubrza za one ljude koji se žele vratiti, a za one koji su odlučili definitivno ostati na nekim novim mjestima, u svojim novim domovima, da im se osigura pristojan smještaj i mogućnost uspješnog života.

Bosna i Hercegovina – unitarizam, separatizam – Koliko Hrvatska, posebno na čelu s Vama, može pridonjeti stabiliziranju Bosne i Hercegovine.

- Pa, ono što je najvažnije načelo, i mislim da svi susjedi najviše mogu pomoći Bosni i Hercegovini, tako da jasno definiraju svoje stanovnište prema toj zemlji. Ona je nama najveći i najvažniji susjed s najduljom granicom. To stanovište mora biti puno poštivanje suverenosti Bosne i Hercegovine i pomoć na onome što su oni izrazili da žele, a to je europski i NATO put. Hrvatska će na tome ustrajati. Isto tako je posebno važno reći da susjedi, posebno, evo to mogu reći za Hrvatsku vrlo izričito, nema nikakvu namjeru mješati se u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. Ono što želimo i što savjetujemo i što nam je na neki način želja, da Bosna i Hercegovina s jedne strane svoje unutarnje uređenje napravi harmonično, dakle da tri konstitutivna naroda zaista imaju osjećaj kako je riječ o zemlji koja u punoj mjeri uvažava prava sve tri nacionalne grupe s jedne strane, a s druge strane, da se efikasno i dobro organiziraju jer je pred njima put u Europsku uniju koji traži mnoge brze i vrlo tvrde reforme na dobrobit svake od zemalja. Mi smo taj put prošli i znamo šta to znači, i tu Hrvatska može i hoće pružiti pomoć. Već je predsjednica vlade dala prijevod acquis-a. Ponudio sam ja isto i vlada sudjelovanje hrvatskih stručnjaka u stručnim povjerenstvima Bosne i Hercegovine kada dođe do otvaranja pregovora. Isto tako, naše iskustvo u svakom pogledu je tu na raspolaganju Bosni i Hercegovini, a sutra i ostalim susjedima. Naime, za Hrvatsku je strateško pitanje, sigurnosno, gospodarsko, ljudsko, ako baš želite, da sve zemlje Jugoistočne Europe sutra budu u Europskoj uniji, i da one koje žele budu i u NATO-u, i mislim da je to najbolji okvir za mir i suradnju u regiji.

Podsjetimo, Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije tri dana prije presude, 12. travnja, javnosti je uputila posebnu izjavu u kojoj upozorava da je nužno izreći pravorijek o ratu na području Republike Hrvatske od 1991. do 1995.; ukazuje na probleme na koje sud u Haagu nije uspio primjereno odgovoriti; Sud nije adekvatno vrednovao činjenicu da je Hrvatska bila žrtva srpske agresije. Također je važno uočiti potrebnu distinkciju između Suda i haaškoga tužiteljstva i veliku snagu koju ima služba tužitelja. U izjavi stoji i činjenica da je i Hrvatska učinila određene propuste. Komisija na kraju poziva na pravdu i mir.
Komisija je i ranije reagirala što se za počinjene zločine na našem području sudi samo pripadnicima autohtonih naroda koji tu žive, a unaprijed se aboliralo pripadnike drugih naroda, koji su također imali na ovom području u vrijeme ratnih djelovanja bilo političku bilo vojnu odgovornost. O tome više u izvješću Pravda i mir u Hrvatskoj i njezinom okruženju: Hrvatska perspektiva, na međunarodnom skupu u Lisabonu 2005.

Cijenjeni biskupe, zaprepašćujuća presuda hrvatskim generalima u Haagu u petak, 15. travnja, potresla je sve Hrvate, a vijest o tome prenijeli su i svjetski mediji. Je li, prema Vašem mišljenju, ovo bio montirani proces generalima koji su oslobodili Hrvatsku u ratu od srpske agresije?

- Moglo bi se i tako reći jer tu je, vjerujte mi, najmanje riječ o pravnom postupku. Naime, već sama činjenica da se progoni one koji su se suprotstavili osvajačkoj najezdi s Istoka i tako izjednačava agresora i žrtvu, stvar je nad kojom se valja zamisliti. Riječ je o političkim dogovorima koji su vukli konce iza pozornice, što je dovelo do svih ovih događaja kojima smo sada svjedoci.

što je Hrvatska “kriva” moćnicima svijeta koji vode glavnu riječ u zemljama bivše Jugoslavije?

- Pa neki nas tradicionalno ne vole jer su povijesno vezani uz srpsku politiku. Drugi, pak, gledaju na nas kao na neželjeno dijete, koje se, istina, rodilo, ali bi oni željeli da se nije rodilo, pa ga šikaniraju i prema nama se ponašaju drukčije negoli prema svim drugim narodima. Pogledajte samo kolika “mjerila” Hrvatska mora ispuniti da uđe u EU, dok se drugima to omogućilo puno, puno lakše.

Je li ovom presudom doveden u pitanje Domovinski rat, kao i temelji samostalne i suverene RH? Naime, ne govori se o Hrvatskoj kao žrtvi srpske agresije, optužnica je podignuta za “udruženi zločinački pothvat”. Sugerira li Sud da je Hrvatska nastala na ratnom zločinu?

- To je svakome jasno, upravo se to želi poručiti ovom presudom koju je preuzeo sud iz optužnice.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su vodeće političke strukture, zbog suradnje sa Sudom, izdale narod, branitelje, žrtve. što mislite o tome?

- To je, nažalost, istina. Mi smo, nažalost, svjedoci da nemamo političare koji bi na prvom mjestu branili interese svoga naroda.

U Izjavi Komisije upozoravate da se o optuživanju odlučivalo pod političkim pritiscima velikih sila s težnjom ujednačavanja odgovornosti napadača i napadnutih te time stvaranja lažne slike o agresorima i stvarnim žrtvama. Kome je u interesu prikriti istinu o Hrvatskoj? I zbog čega?

- Mnogi bi to željeli, jer bi to aboliralo i njihovu upletenost u naše ratne događaje. Mnogima, nažalost, ne može biti na čast kako su se ponašali u vrijeme agresije na Hrvatsku jer su svojim postupcima često podupirali ratna osvajanja, a nama koji smo tu pomoć trebali nisu pomogli.

Spominjemo pritiske koji se navode u svjedočenjima i Suda i Tužiteljstva, ali naši vodeći političari to ne žele ili ne smiju vidjeti. Kako to komentirate? Naime, 2000. je donesena Deklaracija o suradnji s Haškim sudom…

- Na njima je nemalena odgovornost za ovakav rasplet događaja.

Ima li Hrvatska u svojim redovima neprijatelja koji je Tužiteljstvu protuzakonito dostavljao dokumente? I što mislite, zašto u našoj zemlji nema političke volje riješiti to pitanje?

- Mislim da će se nešto morati riješiti jer je riječ o samim temeljima naše državne neovisnosti, a rušiti ono za što su toliki naši branitelji i civili poginuli, u najmanju ruku je tragično.

U Izjavi Komisije Iustitia et pax HBK, koju ste objavili tri dana uoči presude, spominjete da bi ova presuda mogla imati “nesagledive posljedice za našu zemlju i njezinu budućnost te povrijediti pravdu i stoga dugoročno ugroziti mir”. Možete li malo pojasniti koje su moguće posljedice?

- Posljedice mogu doista biti teške. Ako je naša zemlja nastala na zločinu, tada je i njezina opstojnost upitana. Ako smo svi optuženi – a riječ je ne samo o osuđenima, nego o svim “znanim i neznanim” članovima “udruženog zločinačkog pothvata” – tada to sutra može biti svatko, a onima koji neće biti sutra zadovoljni s Hrvatskom, mogu tražiti da krivično odgovara sad ovaj, pa sad onaj, na kraju i vi i ja, zapravo potencijalno – svi smo optuženi, što je apsurd.

Mislite li da će presuda hrvatskim generalima utjecati na mišljenje građana u RH o ulasku Hrvatske u EU?

- Nažalost, to se već osjeća, premda to nije dobro. Ali kao da netko upravo to priželjkuje, pa tako i vodi proces da na kraju – ako Hrvati na referendumu odbiju članstvo u EU – kaže: “Eto, mi smo vas htjeli, ali vi niste željeli!” Ipak, još uvijek se nadam da će se stvari okrenuti, da će Hrvatska uspjeti dokazati i politički riješiti ovu krizu – jer, ponavljam, ovo nije pravni već politički problem.

Biskupe, možemo li povući paralelu odnosa hrvatske Vlade prema generalima i odnosa prema Hrvatima u BiH?

- Nažalost, možemo. Hrvati u BiH kao da nisu dio našeg naroda, naši su se političari godinama natjecali pokazati svijetu da ih se oni ne tiču. To je prestrašno i taj stav, nažalost, upravo danas donosi svoje najgore posljedice.

Pogledamo li vjernički dan presude hrvatskim generalima u Haagu, to je bio Žalosni petak, petak uoči Nedjelje muke Gospodnje. Kakva nam je to poruka?

- Za mene to je bio dan velike žalosti svih Hrvata, u tom smislu prihvaćam znakovitost tog dana. U drugom ne, budući da vjerujem da se ta nepravda može i mora ispraviti. Zar nam i naša vjera ne govori da nakon Nedjelje muke Gospodnje dolazi Uskrs?

Komisija Iustitia et pax je pozvala na post i molitvu za generale. Taj je poziv od nekih sadašnjih i bivših političara doživio kritiku kako Crkva ne vjeruje u rad Haškog suda?

- Mogli bismo odgovoriti protuprigovorom, da neki političari ne vjeruju u moć molitve. No, to je njihova stvar. Haag nije Sveto pismo, što se najbolje pokazalo upravo u odnosu koji je taj tribunal zauzeo prema Hrvatskoj.

Je li nakon crne noći I. i II. svjetskog rata moguće živjeti radost Uskrsnoga jutra?

- To je dobro pitanje. Tako se pitao i naš novi blaženik papa Ivan Pavao II. u knjizi Prijeći prag nade. Nakon tolikih krvavih događaja i nepravdi koje su zavile u crno milijune ljudi kao da je došla u pitanje vjera u pobjedu dobra. Ipak, Krist nam poručuje da je On pobijedio i da s Njime i mi pobjeđujemo.

Je li suvremenim kršćanima pojam uskrsnuća danas nejasan? Mnogi kažu da vjeruju u Boga, ali se ne mogu odrediti prema uskrsnuću – kakav stav zauzeti?

- Neki tako kažu, ali mislim da bi to drukčije izrekli kada bi se zagledali u svoje srce i u njemu potražili svoje najdublje čežnje. Bez Uskrsa ljudski bi život bio besmislen. Uskrsnuće Kristovo, a onda i naše, jedina je čvrsta točka nade za suvremenog čovjeka. Tu i samo tu je moguće doživjeti da čovjek nije sam i da nije prepušten sam sebi i vlastitoj propasti. Zato jer je Krist uskrsnuo, može živjeti naša najdublja nada da život ima smisla.

Ima li mjesta pojmu Uskrs u mentalitetu današnje Europe?

- Svakako, premda se to na prvi pogled ne vidi. Naime, svijet koji nas najčešće zapljuskuje preko medija i u suvremenim komunikacijama je veoma površan svijet. Kad se razgrne ta površna prašina, otkriva se čovjek sa svojim nadama i svojim najdubljim potrebama. A u to svakako spada i potreba za sigurnošću i prihvaćenošću, osjećaj vrijednosti i vlastita dostojanstva. Sve su to vidovi vjere u uskrsnuće.

Je li tajna Uskrsa jedan od razloga agnosticizma u svijetu?

- Ne znam, ne bih to čak tako ni rekao. S jedne strane, mislim da je agnosticizam pojava koja ukazuje na temeljno nepovjerenje u sama sebe, budući da se agnostik ne može ni za što odlučiti. On sebi ne vjeruje da može vjerovati i da to ima smisla, da time neće poništiti vlastitu racionalnost ni vlastiti tražiteljski duh. S druge, pak, strane, otajstvo Uskrsa nije tako bjelodano niti dostupno da ga se ne bi moralo tražiti jer u njega je čovjek uveden samo ako mu je darovana vjera. Svakako, prihvaćanje otajstva Uskrsa označuje, recimo to tako, zrelu vjeru, ali također i početnu, budući da s Uskrsom – kako veli sv. Pavao – naša vjera stoji ili pada. Otvorenost otajstvu preduvjet je uskrsnog iskustva i stoga je uskrsna vjera uvijek znak prave i žive vjere. Svima sretan Uskrs!

Razgovarala: Tanja Popec
| Katolički tjednik | KTA

Kako komentirate presudu Haaškog suda trojici generala? Jeste li iznenađeni?

- Nisam znao što očekivati. U Haagu sam svjedočio i za tužiteljstvo i za obranu, ali osim toga nisam posebno pratio suđenje. Bio je to dugačak pravni proces, Sud je ozbiljno i temeljito razmotrio i odvagnuo dokaze. Istaknuo bih jedno: jasno je da su zločini počinjeni nakon Oluje. Sud je odlučio tko je za njih odgovoran i to je to.

Je li ovdje zapravo riječ o zamjenskom suđenju? Jesu li u Haagu generali sjedili umjesto predsjednika Franje Tuđmana?

- Da je Tuđman poživio, siguran sam da bi ga bili optužili, no ipak ne mislim da je ovo bilo suđenje njemu. Sud je obavio svoj posao – pregledao je dokaze i izrekao presudu.

Kriminaliziraju li ove presude rat ili Oluju, za koju su Amerikanci dali zeleno svjetlo?

- Ne, ovo nije presuda Hrvatskoj niti Domovinskom ratu. Domovinski je rat bio legitiman čin samoobrane. Nije to ni presuda protiv SAD-a, iako su neki to pokušali sugerirati. SAD se nije protivio Oluji. Ta je operacija spasila Bihać i dovela do završetka rata u Bosni. Nismo imali primjedbi na operaciju jer je bila potrebna i u toj sam odluci i sam sudjelovao. No mi smo, ja sam osobno upozorio Tuđmana da mu je obveza da zaštiti civile. Ta je upozorenja, nažalost, ignorirao i za to se danas polažu računi, no ponavljam, ništa ne mijenja činjenicu da je operacija Oluja spasila Bihać i dovela do završetka rata u Bosni.

Jeste li o presudi hrvatskim generalima razgovarali sa svojim kolegama iz tog vremena?

- Ne, nisam još imao prilike, no većina nas iz tog doba snažno je zagovarala Haaški sud, a i danas smatram da je taj Sud dio važnog procesa: optužnica je podignuta protiv 62 ljudi, 60 ih se pojavilo pred Sudom. Neki su osuđeni, neki oslobođeni, neki umrli. Dvojica su u bijegu. Golemu većinu zločina počinio je Miloševićev režim, Karadžić, Mladić… Sud je pokazao da postoji odgovornost za zločine i uspostavio njihovu povijesnu evidenciju.

Vaše se svjedočenje u Haagu razlikovalo od zaključaka Suda i u nekim dijelovima bilo je blaže u kvalifikaciji. Primjerice, ustvrdili ste da nije bilo neselektivnog granatiranja Knina, da nije postojao plan da se protjeraju Srbi…

- Na osnovi dokaza s terena, dobivenih od kvalificiranih djelatnika veleposlanstva, primjerice od atašea za obranu, smatrali smo da Knin nije pretrpio neselektivna granatiranja. Vjerujem da je moj iskaz bio točan, ali je Sud razmatrao i druge iskaze i bili su mu predočeni i drugi dokazi. Isto tako sam u svjedočenju istaknuo kako nisam smatrao da je Tuđman namjeravao protjerati Srbe. No kad su oni otišli – što je i očekivao – učinio je sve da se ne vrate, poput sustavnog paljenja kuća. I zbog toga smatram da je imao kaznenu odgovornost. No sud je, ponavljam, imao pristup informacijama koje ja nisam imao, Brijunskim transkriptima, snimkama…, i zaključio da je postojao udruženi zločinački pothvat.

Mogu li ovakve presude utjecati na političku scenu u Hrvatskoj?

- Ne bih to mogao procijeniti, ali mislim da se trebamo malo odmaknuti. Hrvatska je ostvarila tri cilja, neovisna je i demokratska država te dio zapadne alijanse. Takvo što je 1991. godine izgledalo kao neostvariv san. Nažalost, u tom su procesu počinjeni zločini i donesene su sudske presude, ali to ne kvari velika postignuća i žrtve ljudi koje su se podnosile u Domovinskom ratu. Razumijem razočaranje zbog presuda, ali one ne bi trebale umanjiti hrvatska postignuća.

Hoće li nakon ovoga slika Hrvatske u svijetu biti promijenjena? Hoće li se ona promatrati kroz presude i tezu o udruženom zločinačkom pothvatu?

- Ne mislim. Štoviše, smatram da to što je Hrvatska surađivala s Haaškim tribunalom pozitivno utječe na hrvatski ugled, na sliku Hrvatske kao zrele demokratske države, u kojoj vlada zakon i u kojoj postoji odgovornost čak i kad je ona politički nepopularna. Nema mnogo zemalja u svijetu koje bi uime pravde izručile svoje najviše generale koji su se borili u pobjedničkom ratu. To samo pokazuje da je Hrvatska sazrela.

Za Glas Amerike su o ovoj temi već govorili Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH te Zlatko Lagumdžija, prvi čovjek SDP-a BiH koji je najzaslužniji za formiranje vlade Federacije BiH. Naš današnji sugovornik je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, stranke koja je najveći politički oponent Lagumdžijinom viđenju vođenja politike u većem BiH entitetu.

On kaže da je njegova stranka u pripremama za Hrvatski narodni sabor, koji se treba održati 19. ovog mjeseca u Mostaru:

“Želja je da uspostavimo Sabor koji bi bio u trajnom zasjedanju, koji bi mogao donositi legitimne odluke o hrvatskom narodu kako bi se štitili interesi hrvatskog naroda u čitavoj BiH. Vjerujemo da će na Saboru biti donesene bitne odluke, mislim da ćemo ustanoviti međužupanijsko, odnosno, međuopćinska vijeća, kao koordinacijska tijela kako bi se sve ono što je nadležnost županija, odnosno općina, koordiniralo između Hrvata. Želim reći da sve to organiziramo uklopljeno u ustave i zakone BiH.”

Smatrate li da će oni koji ne misle kao vi odmah reći „pa, to miriše na treći entitet’. Kakav je vaš odgovor?

- Odgovor je vrlo jednostavan. Hrvatski narod, s obzirom da nema svoj prostor u kojem može institucionalno jasno iskazati svoja stajališta, kao što to ima srpski i bošnjački narod – srpski narod kroz vladu i parlament Republike Srpske, a bošnjački kroz vladu Federacije BiH, koja trenutno pod privremenim mjerama OHR-a i funkcionira kao većinski bošnjačka vlada. Mi jednostavno moramo na neki način koordinirati interese svih građana-Hrvata u BiH i to je pravi put. Ali, to ni na koji način ne treba vezati s nekim oblikom hrvatske samouprave ili trećeg entiteta. Mi do konačnih ustavnih rješenja želimo upravo doći na ovakav način.

Može li kroz Hrvatski narodni sabor doći do neke vrste paralelne vlasti?

- To nije paralelna vlast. Naravno, ako ustanovimo međužupanijsko, odnosno međuopćinska vijeća kao koordinacijska tijela i mnoge pododbore tog Sabora, mi samim time stvaramo ambijent da sutra naši zastupnici, na svakoj od ovih razina, imaju obvezu stajališta Hrvatskog narodnog sabora zastupati. I kroz zakonodavna i izvršna tijela vlasti. To se onda može protumačiti kao element paralelne vlasti. Mi od toga i ne bježimo. Mislimo da ova vlast apsolutno ne funkcionira već duže vrijeme i da joj treba pomoć“.

Priznaje li HDZ BiH sadašnju vladu Federacije BiH?

- Apsolutno ne! Mi je ne možemo priznati, mi smo donijeli na svojim tijelima vlasti odluku da takva vlada ne postoji, da ne poštujemo njene odluke. Mi smo vrlo jasno kazali da ne želimo vlast pod uvjetima koje nam je postavljao SDP, jer to je klasična majorizacija hrvatskog naroda na prostoru Federacije i pretvaranje Federacije BiH u bošnjački entitet. Ali, s druge strane ne možemo ni prihvatiti da se ta vlast, da se ta vlast, uspostavi izvan ustava i zakona. Mi smo kazali – napravite to sukladno ustavu i zakonu i Bože moj, radite, ali mi ne želimo u takvoj vlasti participirati. No, kažem još jednom – ne možemo i ne smijemo prihvatiti da se izvan ustava i zakona napravi vlast.

Ako vlada Federacije BiH donese neku odluku hoće li županije s hrvatskom većinom sprovesti te odluke?

- To su stvari koje ćemo definirati sada nakon ovih koordinacija Hrvatskog narodnog sabora. Zato ga i sazivamo. Dakle, imat ćemo jedinstven stav od 19. travnja. To je sasvim sigurno“.

Izvor: Glas Amerike