Razgovarao: Ivica Majić

Nebojša Lujanović, mladi hrvatski pisac bosanskih korijena, rođen je 1981., a već je objavio svoju četvrtu knjigu – “Orgulje iz Waldsassena”. Debitirao je romanom “Stakleno oko”, a zatim je došla zbirka priča “S pogrebnom povorkom nizbrdo”, koja je izazvala značajnu pozornost književne javnosti, pa onda roman “Godina svinje”. Školovao se u Zagrebu, potom se nastanio u Splitu, čime su određeni i okviri u koje ga se kao književnika svrstava. Za ljeto planira promociju svoje najnovije knjige u Sarajevu.

Vas kao da je dostigla ona kletva: “Dabogda ti život bio zanimljiv!” Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, što je činjenica koja se redovito dovodi u vezu s vašim književnim radom. Veza nesumnjivo postoji, no zanimljivo bi bilo čuti kako je vi vidite.

- Drago mi je što se ne uklapam ni u jedan princip kategorizacije. Ni po lokalnom, ni regionalnom, ni književno-nacionalnom ključu. Smatram da sam time u nekoj prednosti. Recimo da neki predmet drugi jedva naziru u polumraku, a meni je on osvijetljen iz više kutova, s više svjetiljki. Čini mi se da imam bolji pregled nad ljudskim glupostima. Problem je jedino što se svaki osjećaj slobode veže na osjećaje nesigurnosti i usamljenosti. Ali, to je cijena koju sam voljan platiti. Ovako se barem uspješno branim od naših kultura koje su u svojoj srži zatvorene i egocentrične. Njihovi su tipični predstavnici uvjereni da žive u najljepšim gradovima na svijetu, da jedu najbolju hranu, da imaju najbogatiju prirodu i povijest, te najljepše žene. Prema tome, nema smisla da putuju (osim na skijanje), da prevode i čitaju tuđe pisce (osim američkih po kojima je sniman film) ili da nečiju kulturu upoznaju (osim onu u kojoj gostuje nogometna reprezentacija).

Najnovije vaše djelo, Orguljea iz Waldsassena, tematski je vezano uz BiH. Kada se tome doda da su likovi franjevci, logično je da se javljaju paralele s Andrićem. No, Josip Mlakić vam je, kako ste rekli, skinuo veliki teret s leđa tvrdnjom da je Andrićev utjecaj sveden na minimum. U kojem bi smislu Andrić bio teret?

- Teško mi je nadati se da će se na ovim prostorima pojaviti pisac koji će toliko obilježiti čitave kulture i epohe. Naravno da nešto od tih tragova nosim i u sebi, ali bih svejedno volio na kraju progovoriti vlastitim glasom. Ali, osvrnuo bih se na aluziju ‘odricanja’ koju ste, vjerujem nenamjerno, imputirali u svoje pitanje. Jer, to danas Andrić i jest – identitetski nečist i problematičan autor kojeg je bosanska, a posebno hrvatska, književnost pažljivo i sustavno odstranila. O Andriću se kod nas ne održavaju znanstveni skupovi, ne vode rasprave, ne obilježavaju adekvatno obljetnice, ne objavljuju reizdanja (osim Proklete avlije koja je za lektiru, ostala djela zadnji put objavljena u osamdesetima morate iskapati iz najzabačenijih polica antikvarijata). Andrić je taktički izmicao uokvirivanju nacionalnim/nacionalističkim paradigmama (pa i ako je zbog oportunizma, neka je).
Kao što je fra Marijan Šunjić (povijesna ličnost čiju sam biografiju u romanu Orgulje u Waldsassenu iskoristio kao književnu građu) radio na diplomaciji između dviju vjera i otvarao škole za katoličku i muslimansku djecu. Međutim, našem domaćem čovjeku, koji je jedino sposoban za identifikaciju retorikom plemenske krvi, draži su likovi masnog brka i oštre sablje koji tako jasno i čvrsto simboliziraju kako se postaje ‘svoj na svome’.

O BiH se danas puno govori, iz kojekakvih pobuda i iz kojekakvih pozicija. Kakva je vaša uspomena na Bosnu? Muče li vas aktualne prilike političke, društvene, gospodarske…?

- Kad pišem o Bosni, ne vraćam se nečemu sigurnom i poznatom. Ja je ustvari tek tada upoznajem. Kao što je Andrić tek radom na Travničkoj kronici upoznao grad s kojim su ga toliko povezivali, a u kojem je proveo kratko vrijeme djetinjstva do kojeg sjećanje ne seže. Osim nejasnog osjećaja privlačnosti, kroz to upoznavanje i istraživanje me nagoni i jedna nakaradna znatiželja. Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima. Samo što je u Bosni glavni uzrok te podijeljenosti (ili se barem tako želi prikazati) uvijek onaj vražji etnički identitet, plemenska krv koju strukture moći znaju tako dobro iskoristiti kada im to zatreba. Zato u Bosni još jako dugo nećemo doživjeti neke druge oblike solidarnosti, kao što je prosvjed radnika ili akcija za jednakost žena pri zapošljavanju. Zato je naivno vjerovati da se zlo s početka devedesetih ne može ponoviti. I upravo zato treba skakati za vrat na svaki ispad mržnje, ma kako se bezazlenim činio. To mi se čini kao glavni motiv pisanja i istraživanja o Bosni. Ali, lako je o Bosni pisati. Treba u Bosni živjeti.

Trenutačno sam u takvoj situaciji da moram raditi sve osim onoga što me veseli, rekli ste svojevremeno u jednom intervjuu. Je li stanje promijenilo? Što sada radite?

- Nema neke veće promjene. I dalje, kao i prije pet godina, živimo u licemjernim društvima koja se busaju u prsa višestoljetnom humanističkom tradicijom, kojima su puna usta znanja i kulture, a s druge strane rade na srozavanju svih moralnih i kulturnih vrijednosti. U takvim je društvima očito previše očekivati da se doktor znanosti bavi znanošću u okviru neke institucije, ili da pisac od subvencija i honorara za knjigu na kojoj je radio dvije tri godine plati barem jednu mjesečnu stanarinu i režije. Nema pretjeranog smisla žaliti se kada je većina pristala na stanje marginaliziranih intelektualnih elita, umrtvljene kritičke svijesti, sve to začinjeno žutilom i jeftinim spektaklom. Danju robujem u takvom sustavu, a noću se, vjerojatno poput malog broja mojih kolega, pokušavam izboriti za svoj mali prostor otpora. Iz njega izbacujem ovakve odgovore i nekakve tekstove, ali mi sve to sliči na pucanje iz praćke na tenkove.

Bili ste ovih dana u Zagrebu i imali prigodu razgovarati i razmijeniti mišljenja s ključnim ministrima u Milanovićevoj vladi. Neki su posumnjali u dobronamjernost pa i siju strah od nove “lijeve” Vlade RH. Kakvi su Vaši dojmovi, ima li razloga za defetizam ili će to biti odgovorna Vlada sa zdravim kontinuitetom vođenja politika spram BiH i Hrvata u ovoj državi?

- Ja sam prioritetno s najvišim dužnosnicima Vlade RH vodio razgovore o kulturi i pomoći Hrvatima u BiH u toj oblasti, apsolutno svjestan kako se Hrvatska u posljednje vrijeme i u razdoblju vladavine HDZ-a opredijelila za dominantu politiku pomoći Hrvatima u BiH upravo u sferi kulture, zdravstva, obrazovanja i povratka. Čini mi se sasvim logičnim da sam nametnuo tu temu i želio se upoznati kako nova Vlada premijera Zorana Milanovića, u razdoblju teške financijske krize, promatra i misli pomagati Hrvatima u BiH. Odmah moram kazati, moji su dojmovi vrlo povoljni. Razgovarao sam s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, ministrom sporta i obrazovanja Željkom Jovanovićem i ministricom kulture Andreom Zlatar. Prema onome što sam čuo, odnos Vlade RH prema Hrvatima u cijeloj državi BiH će biti transparentniji, konkretniji , kompletniji i sveobuhvatniji. To će biti odnos prema Hrvatima u cijeloj BiH pa, rekao bih, pravedniji nego što ga je prijašnja Vlada imala. Šefica hrvatske diplomacije gospođa Pusić ima vrlo korektan stav prema BiH, iznimno je dobro upućena u političku zbilju i svu složenost odnosa u našoj zemlji. Ali, ipak treba sačekati i vidjeti kakva će djela biti. Znam da će ovo izazvati kod nekih gnjev i nezadovoljstvo i da će krivo tumačiti, ali ja moram kazati kako je težište dosadašnje pomoći pa i političkih odnosa bilo usmjereno pretjerano prema Hercegovini što pokazuju brojni podaci i činjenice. Naravno, situacija je u BiH komplicirana, na sceni tri nacionalna politička i druga korpusa, po Ustavu ravnopravna i s različitim političkim koncepcijama. Nitko ne gaji iluzije da je BiH složena zemlja i da postoje različiti pogledi na njezinu budućnost i uređenje iz Banje Luke, Mostara ili Sarajeva. Što se Hrvata tiče, ja mislim da je vrlo bitno, i to sam zamolio ministricu Pusić, da se prošire vidici na čitavu BiH. Smatram kako s njezine strane neće biti nikakvih problema, ona odavno razumije stanje, položaj i interese svih Hrvata u BiH, ali i strateške interese hrvatske države. E, sada kako će se to pragmatično provoditi, ostaje za vidjeti. U mnogome to ovisi i o Vladi BiH. Rečeno je da cijeli vrh Hrvatske Vlade uskoro dolazi u BiH i odlučan je pokušati riješiti otvorena pitanja između BiH i Hrvatske. Bit će to prvi službeni odlazak Milanovićeve Vlade izvan RH, što je već i simbolički važno, ali se čeka partner, odnosno novo Vijeće ministara BiH.

Jeste li u kontekstu pomoći hrvatskim kulturnim institucijama i društvima u BiH tražili i veću i konkretniju pomoć Napretku?

- Napretku treba pravedna i zaslužena potpora, a ne nikakve privilegije. Mi razumijemo tešku gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, zahvaljujemo na dosadašnjoj vrlo značajnoj pomoći , međutim, ja sam sebi kao predsjednik Napretka uzeo za pravo provjeriti kod novih hrvatskih vlasti njihovo opredjeljenje za jačanje kulture u Hrvata na cijelom području BiH i pomoći konkretnim projektima koji su vitalni za opstanak Hrvata u ovoj državi. Mi zapravo samo želimo da se poštuje kriterij uspješnosti i rezultata rada i da se kod svake podjele, makar i skromnih, sredstava vodi računa o onima koji se požrtvovano i uspješno bore za hrvatsku kulturu i promoviranje nacionalnih interesa u cijeloj BiH. HKD Napredak je prevažan, on se dokazao i zaslužuje barem ravnopravni status, što često nije imao niti u Zagrebu niti u Mostaru. Moram kazati kako sam vrlo zadovoljan razgovorima s ministricom kulture prof. Zlatar. Ona poznaje rad Napretka i voli naše društvo. Niti jednoga trenutka nisam posumnjao da će pomoći koliko god to bude u njezinoj moći. Također, i ministar obrazovanja i sporta Jovanović je podržao projekt Vrhbosanske nadbiskupije, Franjevačke provincije i Napretka o osnivanju Vrhbosanskoga sveučilišta. To bi bila kontinuirana pomoć jer je i prošla Vlada obećala potporu, a bez njihove pomoći mi ne možemo krenuti u realizaciju iznimno važnoga projekta za Hrvate u BiH. Svi su podržali Napredak i projekte iz oblasti kulture i obrazovanja i sada slijedi vidjeti što će od tih obećanja bit i ispunjeno. Želio sam ih uvjeriti daje za RH lakše, učinkovitije i jeftinije promicati hrvatsku kulturu u BiH preko Matice, drugih društva i Napretka nego to raditi izravno iz RH. Uostalom, mi smo to svi i dosad činili.

Rijaset IZ-a BiH je ovih dana silno optužio kardinala Vinka Puljića da širi laži, vrijeđa “komšije” Bošnjake muslimane i nepotrebno radikalizira problem vehabijskoga pokreta, odnosno širenje islamskoga radikalizma. Kardinal je te optužbe odbacio, međutim, ostaje gorak okus da neki možda žele spočitati i posumnjati u kardinalovo opredjeljenje za jačanje i opstanak BiH, njegov doprinos izgradnji mira i povjerenja među narodima u BiH. Kako Vi komentirate ove međusobne verbalne prepiske?

- Moram priznati kako nerado komentiram takve stvari jer je to osjetljiv problem i nelagodno je ulaziti u probleme druge vjerske zajednice. Odmah se suočite s negodovanjem i negativnim reakcijama. U BiH se često miješaju nacionalna i politička pitanja s vjerskim. Ljudi su jako osjetljivi na ta pitanja i najčešće ljudi samo gledaju na čijoj ste strani, pa bi stoga i meni bolje bilo šutjeti, ali to je linija manjeg otpora. Bilo bi krivo i nekorektno posumnjati i dovesti u pitanje kardinalovo opredjeljenje za mir i jačanje države BiH. Odgovorno tvrdim da je Katolička crkva, na čelu sa nadbiskupom Vinkom Puljićem, dala veliki doprinos opstanku BIH i sada je istinski i iskreno opredijeljena za cjelovitu državu BIH. Nebrojeno smo puta to dokazali konkretnim humanitarnim akcijama i lobiranjima po svijetu, raznim porukama. Neki drugi se ponašaju kolebljivo, nemaju viziju ili se žele zatvoriti u entitetske tvorevine. Katolička crkva nikad nije oklijevala niti imala rezervnu opciju osim cjelovite države. I ovih dna je to Vatikan potvrdio. U tom smislu optužbe na račun kardinala Vinka Puljića su neprihvatljive i anakrone. S druge strane, smatram kako nije trebalo doći do javnih rasprava. Sporna pitanja trebali bi u miru uz kavu rješavati poglavari Katoličke crkve i Islamske zajednice. Mišljenja sam da imamo previše napetosti od politike da bi je trebali još dodavati i vjerski poglavari. Njihovo je poslanje ipak mirotvorstvo, naravno na dobrim i iskrenim temeljima. Ali, treba otvoreno kazati kako problem mudžahedina i vehabija postoji i on je, prije svega, problem Islamske zajednice u BIH, i još više državnih institucija. Problem postoji, to se ne može osporiti niti negirati. Ja sam i 1993. godine kazao tadašnjem predsjedniku Vlade BiH Harisu Silajdžiću da, ako vehabije dođu u BiH i to iziđe u svjetsku javnost, BiH se neće nikada moći oprati od toga. Na kraju, bez obzira na sve probleme, mislim da je vrlo važno razvijati dijalog i prijateljske odnose. I dalje smatram da je poslanje BiH dijalog i ekumenizam. Nitko ne može biti sretan ako su drugi pored njega nesretni.

Upravo se na zagovoru za dijalog i praštanje “branio” banjolučki biskup dr. Franjo Komarica kada su ga mnogi optuživali što je od Milorada Dodika na Dan RS-a primio Orden časti. Smatrate li Vi da je biskup postupio ispravno?

- Prvo ću reći da osobno biskupa Franju Komaricu izuzetno cijenim, smatram ga herojem i velikim čovjekom. No, smatram da je šteta što je primio taj orden. Da se razumijemo, Dodik je legalni predsjednik RS-a, koliko god se to nekome sviđalo ili ne. Biskup ili bilo tko drugi se mora s njim sastajati, ali je drugo primati orden. Dan RS-a 9. siječnja nije nikakav daytonski RS, nego da bude jasnije, to je osnivanje “SAO Krajine”. Ona je poubijala na tisuća Hrvata, Bošnjaka i protjerala s njihovih stoljetnih ognjišta više od 200 tisuća Hrvata, zatim Bošnjaka. Neistina je i to izrečena u našoj zemlji od predsjednika Srbije Borisa Tadića, koja je također sudjelovala vrlo izravno u stvaranju svih SAO i u svim ubijanjima, da je RS odgovor na stvaranje samostalne BiH. Pa referendum je bio 29. veljače i 1. ožujka 1992. Dakle, to je krivotvorenje povijesnih činjenica. Praštati apsolutno treba, međutim, za praštanje i u ispovijedi se traži da se netko pokaje i da nadoknadi štetu. Ako to učini Dodik i vlast u RS-u, onda se može ići dalje.

Luko Paljetak, književnik i prevoditelj, u intervjuu Vijencu

„Kada nacionalizam odjednom postane moda, onda svako može biti siguran da je sljedeći izborni termin blizu, bez obzira da li on bio u Srbiji, Belgiji, Mađarskoj ili Hrvatskoj. Čak i u Hrvatskoj, gdje je dvije trećine birača glasalo za pristup EU, je konzervativni HDZ kratko prije izbora iz rukava izvukao stari, agresivni nacionalizam, svojstven Tuđmanovoj eri, za koji se već deceniju vjerovalo da pripada prošlosti. Rezultati referenduma daju povoda za radost ali nacionalizam na Balkanu ni izdaleka nije pobijeđen.

Stoga se upravo nacionalistička retorika u Srbiji treba shvatiti ozbiljno. Tamo je situacija drugačija nego u Hrvatskoj u kojoj se nacionalistički  glasovi mogu shvatiti kao posljedniji očajnički pokušaji inferiornih protivnika EU. U Srbiji, gdje će se ove godine birati i parlament i predsjednik, mnogi Srbi odbijaju priznati nezavisnost Kosova. Kako pokazuju rezultati anketa, ultranacionalisti poput Tome Nikolića dobijaju sve veću podršku. Predsjednik Boris Tadić reaguje na trend u svojoj zemlji. Očigledno je na to primoran zbog sveopšteg raspoloženja. Tako su razgovori između Beograda i Brisela pomjereni, bar do proljeća.

Sve su prilike da se u Srbiji u dogledno vrijeme neće mnogo toga promijeniti. Čini se čak da bi nacionalizam mogao eskalirati. Sporni status Kosova je za Srbiju razlog da se još više udalji od EU. Za EU pak ne dolazi u obzir da se, na zahtjev Srba, odrekne priznanja Kosova. Problem postaje dublji zato što EU zbog privredne krize i također i tamo rastućeg nacionalizma, nije baš spremna za prijem novih članica.

Da li će zbog toga Srbija ostati izolovana kao što je to nekad bila i Albanija? Da li će Srbi biti prisiljeni da ‘jedu travu’?  Neće biti baš tako. Situacija bi sigurno bila drugačija da Srbija zavisi od evropskih žitarica. Ali isto kao što se nekadašnja komunistička Albanija udružila sa Kinom, tako sadašnja Srbija ima dobre veze sa ne tako dalekom Rusijom.

Slovenija je već članica EU, Hrvatska je kratko pred članstvom, a Crna Gora će uskoro započeti pristupne pregovore. I Makedonija, koja vodi spor sa Grčkom oko imena, ima bolje šanse da postane članicom EU od Srbije, ukoliko Beograd i dalje ne bude spreman da riješi problem Kosova. I na kraju Bosna i Hercegovina. Iako je ovo nezavisna zemlja, funkcionalna ni izdaleka nije. Jedan njen dio, Republika Srpska, već odavno funkcionira kao de facto samostalna država. Bosna i Hercegovina je u stvarnosti podijeljena zemlja, organizovana po nacionalističkim crtama razdavajanja. Podržava je pa konačno njom i upravlja međunarodna zajednica  preko svog specijalnog predstavnika. Područje bivše Jugoslavije je i danas, nakon mnogo godina od završetka ratova, potencijalno žarište za izbijanje nemira“ piše pored ostalog Slavenka Drakulić u listu  Sueddeutsche Zeitung.

Izvor: DW

Nikola Lovrinović, dopredsjednik HDZ-a BiH, u Oslobođenju

“Pozivam sve građanke i građane RH da izađu u nedjelju 22. siječnja na referendum i da glasuju po svojoj savijesti. Ovim putem želim iznijeti da ću ja sutra u Haagu glasovati za ulazak Hrvatske u EU – gdje Hrvatska civilizacijski i povijesno pripada, a referendumom se to samo formalno potvrđuje. Hrvatskoj je mjesto u Europskoj uniji”, stoji u poruci generala Gotovine.

DANI: Kako je došlo do nesporazuma oko upućivanja čestitke Miloradu Dodiku povodom 20 godina Republike Srpske?
JOSIPOVIĆ: Bilo je objavljeno kako sam poslao čestitku. Ne znam kako je došlo do toga, jer jednostavno nisam.

DANI: Da li ste se možda s Dodikom čuli telefonom?
JOSIPOVIĆ: Ne, nisam. Pretpostavljam daje riječ o pogrešnoj informaciji.

DANI: Poprilična bura se digla u vezi obilježavanja 20 godina Republike Srpske. Kritiziran je i biskup Franjo Komarica, istrajni borac za povratak, koji je primio priznanje povodom ove obljetnice. Molim Vas za komentar.
JOSIPOVIĆ: Nedavna prošlost Bosne i Hercegovine je vrlo teška, i tragična. Očito je da na različite povijesne događaje ljudi u BiH gledaju različito. Različito se gleda i na sam unutarnji ustroj BiH, posebno na Republiku Srpsku. Moj je stav jasan. Činjenica je da postoji pravni ustroj Bosne i Hercegovine i mi u Hrvatskoj ga u potpunosti poštujemo. Moja je želja da naša komunikacija ide, naravno, prema državi Bosni i Hercegovini. Ali, želimo i suradnju s entitetima u onom dijelu i na način kako je to predviđeno propisima Bosne i Hercegovine. Trebamo stvari jasno postaviti. Predsjedniku Republike Hrvatske glavni partner je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Nedavno su ovdje u Zagrebu bili gospodin Komšić i gospodin Izetbegović. Čujem se i vidim i s gospodinom Radmanovićem. Nalazimo se bilateralno i na raznim multilateralnim susretima. Vi znate da sam bio i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, da sam posjetio Sarajevo, ali i Mostar i Banju Luku, i mnoge druge gradove u BiH. Uskoro ću posjetiti i Tuzlu, i tome se veselim. Vrlo je važno da imamo komunikaciju i suradnju sa svima, pa i s entitetom Republika Srpska. Bilo je nekih dobrih rezultata od toga, posebno na gospodarskoj razini, ali nas povijest još uvijek pritišće. Manjina me i u Hrvatskoj kritizira zašto uopće imamo posla s Republikom Srpskom. Međutim mislim da je to pogrešan pristup. Ja ne pristajem na logiku “ili si sa mnom ili si protiv mene”, to je besmisleno. Ratne traume treba liječiti, treba znati šta se dogodilo, kazniti odgovorne za ratne zločine, ali život ide dalje. Za mene je ustavni ustroj Bosne i Hercegovine temelj odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu i Republika Srpska je ustavni realitet. Prema tome, u prvom redu, vi u Bosni i Hercegovini morate voditi računa o svom ustroju, a ne tražiti da vam bilo tko sa strane arbitrira, da nas uvlačite u svoje unutarnje sukobe.

DANI: U proteklih pet godina otkada je došao na vlast Milorad Dodik bezbroj puta je negirao Bosnu i Hercegovinu, prijetio secesijom Republike Srpske, negirao genocid. Vi ste imali nekoliko prilika da se sretnete s njim. Da li ste razgovarali o tome?
JOSIPOVIĆ: Ako se sjećate izjava gospodina Dodika s naših susreta, one su uvijek bile korektne i u kontekstu Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države. Vidio sam, imao je i drukčijih izjava. Osobno sam mu savjetovao da posjeti Srebrenicu i oda počast nevinim žrtvama – mislim da je to pitanje koje nadilazi bilo kakvu dnevnu politiku, to je jedna ljudska gesta i čin poštovanja prema nevinima. Potpuno je jasno šta se u Srebrenici dogodilo. I Međunarodni sud pravde ga je nazvao pravim imenom – genocid. Ja sam 11. srpnja prošle godine bio u Potočarima. Želio sam i kao predsjednik Republike Hrvatske, ali prije svega kao čovjek odati počast žrtvama tog prestrašnog zločina. Srebrenica je simbol i trajno upozorenje ne samo nama ovdje u jugoistočnoj Evropi, nego u cijelom svijetu. Za mene je svako negiranje genocida neprihvatljivo. Podsjetit ću, posjetio sam i stratišta gdje su stradali i Hrvati i Srbi. Svaku žrtvu treba poštovati, svaki zločin osuditi. Bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtve.

DANI: Naredni trilateralni susret predsjednika Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije održaće se 3. 2. na Jahorini. Šta očekujete?
JOSIPOVIĆ: Prošlog ljeta smo se na Brijunima prvi put okupili u toj predsjedničkoj Trilaterali, za koju smatram daje iznimno važna. Sastanak na Jahorini je kontinuitet tog procesa, očekujem da ćemo nastaviti vrlo otvoreno razgovarati o regionalnim problemima, te o pitanjima bilateralnih odnosa. Postoje oni koji su i zajednički za sve tri države. Razgovarat ćemo o europskoj perspektivi jugoistoka Europe, novoj situaciji za koju se treba pripremiti nakon što Hrvatska postane punopravna članica EU. Važno je da smo mi sami osjetili potrebu i odlučili nalaziti se dva puta godišnje u ovom formatu, da provjerimo što se u međuvremenu napravilo, da li ima napretka, da damo poticaj i svojim vladama ali i društvima iz kojih dolazimo za suradnju i dobrosusjedstvo. Ova trilaterala je iznimno važna za Jugoistočnu Europu.

DANI: Jeste li zadovoljni svojim odnosom s aktualnim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem?
JOSIPOVIĆ: Jesam. Mislim da smo u jednom partnerstvu pokrenuli dosta pozitivnih tendencija i da su danas odnosi Srbije i Hrvatske bitno bolji nego prije nego tih naših inicijativa. Doduše, ponekad se dogode i bespotrebne stvari, vidio sam daje u nekom intervjuu predsjednik Tadić “posvojio” Ruđera Boškovića, koji je bio Dubrovčanin i pripadnik jezuitskog reda, jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika u povijesti – ali to držim dijelom političkog folklora, nikako političkim konceptom.

DANI: Možemo li u taj kontekst staviti Sarajevo, gdje se s popriličnom skepsom gleda na Tadićeve dobre namjere?
JOSIPOVIĆ: Ja mogu reći ono što se tiče naših kontakata. Neko vrijeme se u medijima u Bosni i Hercegovini špekuliralo kako su se “opet njih dva našli i ko zna šta se tamo kuha” Bosna i Hercegovina je u našim razgovorima zastupljena jednom jedinom rečenicom – i to u pravilu isprovocirano ovim medijskim špekulacijama – a to je da podržavamo suverenost i jedinstvenost Bosne i Hercegovine. Ja sa predsjednikom Tadićem nikada nisam raspravljao stvari koje su unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, niti o tome kanim razgovarati.

DANI: Otvorili smo pitanja međususjedske suradnje. Šta ako u aprilu u Srbiji dođe do promjene vlasti, odnosno pobjede neke druge političke snage poput narodnjaka Tomislava Nikolića?
JOSIPOVIĆ: To će biti bitna promjena, ali stvar je naroda u Srbiji da izabere vodstvo koje želi. To su unutarnje stvari Srbije. Mi s predsjednikom Tadićem dobro surađujemo, nadam se nastavku te suradnje.

DANI: Tvrdite da je jedini kontekst u kojem ste Bosnu i Hercegovinu Vas dvojica predsjednika spominjali podrška njenoj suverenosti i nedjeljivosti. Aktualna je tema i kod nas i u Hrvatskoj ustavnopravni položaj Hrvata u BiH. Za šta se zalažete?

JOSIPOVIĆ: Vi me vjerojatno želite pitati podržavam li ili ne tri, pet, sedam ili 50 entiteta u BiH?

DANI: Podržavate li formiranje trećeg, hrvatskog entiteta?
JOSIPOVIĆ: To prije svega nije pitanje za mene, kao što ne bi bilo pitanje za bilo kojeg predsjednika druge države. To nije moj posao, i ne kanim se time baviti, kao što ne bih dozvolio da Predsjedništvo BiH raspravlja treba li Istra ili Slavonija biti ovakva ili onakva ustavna kategorija. Međutim, ono za što se jasno zalažem, ne samo s aspekta Daytonskog sporazuma, nego općih međunarodnih odnosa, pa i ustavne obveze da brinemo o Hrvatima van Hrvatske, jest načelo jednakopravnosti. A to znači da sva tri konstitutivna naroda i svi građani budu jednaki, i da sva tri naroda imaju iste uvjete pri izboru svojih političkih predstavnika, i iste mogućnosti političkog predstavljanja i zastupanja u vlasti. Ono što se prigovara, a to su mi rekli i najistaknutiji predstavnici Srba i Bošnjaka, jest daje vidljivo da u institucijama Hrvati nemaju iste mogućnosti kao druga dva konstitutivna naroda. Ono što je najvažnije, prije svega vama u BiH, takav osjećaj ima velika većina Hrvata u BiH. Kako ćete vi to u Bosni i Hercegovini riješiti, to je vaša stvar i nitko osim vas to ne može riješiti.

DANI: Na koji način ćete pomoći ustavno-pravnoj jednakopravnosti Hrvata u BiH?
JOSIPOVIĆ: Ja to činim razgovarajući sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine, i dužnosnicima međunarodne zajednice. Vidim da postoji svijest da treba unaprijediti ustavnopravni ustroj, uostalom i stranke Platforme to zagovaraju. Još jednom, unutarnji ustroj stvar je same BiH.

DANI: Gospodin Vjekoslav Bevanda izabran je za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH 15 mjeseci nakon izbora. Jeste li ikad imali priliku da ga sretnete?
JOSIPOVIĆ: Nisam, ali koristim priliku da njemu i budućem Vijeću ministara čestitam i zaželim puno uspjeha. Mislim da je to važan trenutak za suradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mi također imamo novu vladu. Nove vlade će imati cijeli mandat za suradnju. Očekujem da će se naša suradnja intenzivirati i donijeti vrlo konkretne rezultate.

»Ne bi se smjelo događati da se kaže šefovi država, da se daje prednost riječi parlament, premijer i zbog njih potiskuje Sabor i predsjednik Vlade.

Tako se daje prednost tuđicama i šalje poruka da je tuđica bolja od naše riječi«, izjavila je Ham u intevjuu Školskim novinama.

Napominjući kako ‘običnim ljudima’ nitko nema pravo ulaziti u izričaj, Ham ističe kako privatan jezik može dopustiti uporabu »kupovine grincejga, traženje šnajdera dublje ajnere ili prigovaranju da auspuh nije naštiman. Međutim, izjavila je, trebamo biti svjesni da privatnost nestaje onoga trena kada smo pred kamerom, za govornicom, katedrom, u školskoj klupi – tada, kaže, treba govoriti javnim, biranim jezikom.

»Ne ću, grješnik i zadatci doista su samo hrvatski. Valja uzeti u obzir da se ne ću izgovara s jednim naglaskom, grješnik se izgovara s rje – kao što je u Zdravomarijo, moli za nas grješnike, a tc ili dc u zadatci ili dc u zadaci ne izgovara se. Ako gledamo samo na te tri skupine olika, pravopisi se razlikuju samo prema ne ću/neću jer u ostalim dvjema skupinama oblika Matični prvopis dopušta dvostrukosti, a Hrvatski prvopis i Hrvatski školski pravopis propisuju samo jednu od tih dvostrukosti i to onu nenovosadsku, pogrješku i zadatci«, objašnjava suatuorica školskog pravopisa.

Izvor: Vjesnik.hr

Na kraju moram priznati da sam zbog Hrvatske rlo sretna, jer sam od 1991. radila na suverenosti, neovisnosti Hrvatske i njezinu ulasku u EU. Za mene je ovo ispunjenje velikog sna na kojem sam radila kao političarka.”

Doris Pack, njemačka zastupnica u Europskom parlamentu, u intervjju Vjesniku

“Svjedoci ste da je po prvi put u Federaciji Bosne i Hercegovine formirana vlast poštujući principe demokracije uz jasne ciljeve za konkretan rad usmjeren u poboljšanje uvjeta života u ovoj zemlji te njenom što bržem približavanju EU i NATO savezu. Po prvi put u Federaciji BiH politički subjekti su rekli šta žele mijenjati i na koji način to planiraju izvesti”, piše predsjednik NSRB-a.

On ističe da je kako je građanima jasno da su “nakon više od godinu dana laganja i izdaje svojih birača i članstva, te iste interesne skupine pristupile formiranju vlasti na nivou BiH u čemu se ponovo jasno vidi zadovoljavanje osobnih apetita sa jedinim ciljem a to je rušenje vlasti u Federaciji BiH”.

U priopćenju se obratio i čelništvu HDZ-a BiH: “Pitamo vas u HDZ-u BiH, kako vas nije sram da HSP i Narodnu stranku Radom za boljitak nazivate izdajnicima i gdje su vam rezultati obećanja sa kojima ste skupljali jeftine političke poene i sa kojima ste lagali i dalje lažete Hrvate u BiH? Objasnite svojim članovima stranke i svojim biračima kako to da ste ipak pristali na formiranje vlasti na nivou BiH, pri tom se odričući vaših pustih obećanja o trećem entitetu i Mostaru kao stolnom gradu Hrvata?”

“Toliko o ‘stožernoj stranci’, a građanima ostavljamo da sami procjene tko je stvarni izdajnik“, zaključio je Mladen Ivanković Lijanović.