- Već tradicionalno poklanjamo ulaznice štićenicima iz ove dvije ustanove i na taj način omogućujemo djeci da gledaju Lino Fest, da se zabave i druže sa drugom djecom koja posjećuju i sudjeluju na festivalu dječje pjesme. Podravka nam je i ove godine omogućila da i nakon završetka Festivala posjetimo djecu i obradujemo ih poklon paketima, istaknuo je prof. Marijo Pejić, autor i scenarist «Lino-Festa».

Goste iz «Libertasa» i «Podravke» djeca su dočekala u dobrom raspoloženju, ispunjenom smijehom, te su izrazili zadovoljstvo ovogodišnjim programom i zabavom na Lino Festu.

- Uključivanjem djece iz «Egipta» i «Oaze» na Lino Fest želimo pokazati da je ova manifestacija zaista namijenjena svoj djeci, a za narednu godine planiramo ih uključiti i u revijalni program kako bi sudjelovali u obilježavanju jubilarnog desetog Lino Festa, dodao je profesor Pejić.

- Podravka već devet godina podržava Lino fest želeći na taj način dati svoj doprinos u razvoju kulture u Bosni i Hercegovini, kao i djeci omogućiti kontakte s umjetničkom glazbom te upoznavanje i doživljavanje glazbe kao umjetnosti i primanje vrijednih glazbenih iskustava, kako bi djeca bila spremnija i fleksibilnija za dalji glazbeni razvoj, istaknula je Mila Zovko, direktorica marketinga Podravke u BiH.

(Hrvatska riječ)

Piše: Vlado Rajić | Vjesnik.hr

Kad 15. travnja sudac Alphons Orie u 11 sati počne čitati presudu Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, u sudnici 1 neće biti ključne figure cijeloga slučaja – Carle del Ponte. Bivša glavna tužiteljica podnijevši ostavku 30. siječnja 2007. na sve haaške ovlasti prilično se jednostavno izvukla iz pravne, pa onda i političke kaše koju je sama zakuhala. Onda kad je trebala biti pravnica, u trenutku pisanja optužnice, bavila se politikom, kad je trebala djelovati kao dužnosnica s UN-ovim mandatom u Vijeću sigurnosti, tijekom hrvatskih pregovora s EU-om, postaje zadrtom pravnicom.

Lako bi bilo pogriješiti pa Carlu del Ponte optužiti za sve što se dogodilo od 8. lipnja 2001. kad je optužnica protiv Gotovine postala pravomoćnom, pa do današnjih hrvatsko-europskih pregovora. Ali, kad sama Del Ponte izjavi 20. travnja 2004. godine: “Ja sam faktor koji omogućava hrvatski početak pregovora s Unijom”, pa to pribilježi u svojoj knjizi “Hunt” (Lov) objavljenoj četiri godine kasnije, onda tu valjda nekog vraga i ima.

Carla del Ponte došla je u Haag s aureolom slavne istražiteljice, posebno u svojoj sicilijanskoj fazi kad je radila na mafijaškim predmetima u Palermu. Naslijedila je Louise Arbour koju u spomenutoj knjizi opisuje kao “slagalicu političkih kocaka koja progoni sitne ribe, umjesto da piše optužnice protiv glavnih aktera i inspiratora”. Glavna tužiteljica Del Ponte imala je dvije opsesije. Jedna, srbijanski vođa Milošević, druga, hrvatski general Gotovina. Potonji je zapravo “nadomjestak” za sve one s hrvatske strane koji su joj prirodnim putem izmakli. Ta opsesija pratit će je sve do ostavke.

Jedan od insajdera cijele priče s hrvatske strane, tadašnji potpredsjednik Vlade dr. Goran Granić, svjedočio je nedavno u Vjesniku, kako je Del Ponte vrlo bahato nastupala prema službenom Zagrebu. “Dolazila je ovamo kao gazdarica”, kaže Granić. A zašto? Zato što je bila temeljito iznenađena činjenicom da je na njezinu optužnicu Vlada odmah odgovorila žestokom depešom s ocjenom da je tezama o “zločinačkom pothvatu” debelo iskrivila povijest, smisao akcije Oluja, prešutjela činjenicu agresije, zanemarila dimenziju obrambenoga rata. Šteta, velika je šteta što taj Vladin protest nije postao dijelom spisa u predmetu Gotovina, Čermak i Markač.

Uvrijeđena što ju tamo neka Hrvatska poučava pravu, Carla del Ponte nije ukorila svoga glasnogovornika Antona Nikiforova što je njezin dolazak u posjet službenom Zagrebu najavio sa “željom tužiteljice da razgovara s muškarcima i ženama koji će igrati ulogu u posttuđmanovskoj vladi”. Otprilike kao da je riječ o žiriju u programu “Tužiteljica traži zvijezdu”.

Što se Miloševića tiče, zastupnik optužbe u voždovu slučaju Geoffrey Nice posvjedočit će 2007.: “Glavna tužiteljica krila je od javnosti neke dokumente od povijesne važnosti kako bi time od srpske strane iskamčila dokaze protiv Miloševića”. Ne treba podsjećati da joj je Milošević ostao jedina krupna riba i grčevito se držala baš te lovine. Svi su ostali umrli.

No, ako se Carla del Ponte već i borila sa svojim shvaćanjem zbivanja u Hrvatskoj, ako su joj nepoznate strane i razlozi zašto su te strane tako razdijeljene, onda neki događaji pokazuju da tu nije riječ samo o nerazumijevanju. Recimo, 12. ožujka 2004. godine tadašnji nizozemski ministar vanjskih poslova Bernard Bot (a Nizozemska tada predsjeda Unijom) na jednom skupu izjavljuje: “To što Carla del Ponte radi u Hrvatskoj, frustrira”. Što frustrira Nizozemca? Treba podsjetiti da je u prvoj polovici 2004. Carla del Ponte tvrdila da je Gotovina u Hrvatskoj, da je viđen ovdje i ondje, da ga skrivaju gvardijani u samostanima. Kao i za zločine, tako i za ta “viđenja” Gotovine u knjizi obilato koristi rječcu – navodno. To navodno razljutilo je Granića pa se gotovo izderao na nju: “Ako imate dokaze, recite. Ako nemate, šutite”.

Zbog Gotovine Carla del Ponte vodila je rat i s vatikanskim protokolom. Silom je htjela do Benedikta XVI, a kad su joj rekli da dođe na Trg Sv. Petra pa će vidjeti Papu, uvrijedila se: “Pa, ja sam tužiteljica”. Što je htjela? Nagovoriti Papu da pritisne hrvatsko svećenstvo koje krije Gotovinu.

Ta je opsesija “generalom kojem tako dobro stoji uniforma” kulminirala teškim ocjenama tzv. hrvatske nesuradnje s tribunalom u travnju i lipnju 2005. Poručivala je službenom Zagrebu: ‘Nadrljali ste’. Slučajnim spletom okolnosti, hrvatske su službe uspjele locirati generala u Španjolskoj, snimljeni razgovor poslužio je kao podloga za pomoć tamošnjoj policiji i 7. prosinca 2005. Gotovina je uhićen. O tom događaju Del Ponte u knjizi piše kao o povodu da se “popije šampanjac” i uputi zahvala zemljama EU-a koje su omogućile hvatanje optuženika (?).

Jednom će se možda i saznati zašto je Carla del Ponte svoju pravničku karijeru kompromitirala svojim političkim amaterizmom. A već 15. travnja znat će se koliko se tribunal uspio othrvati političkim sastavnicama optužnice. Makar je riječ o prvostupanjskoj presudi, ipak će neki signali biti poslani. Poput onoga kad je predsjedništvo Tribunala prekinulo trakavicu o topničkim dnevnicima čije postojanje nikad nije dokazano, a zbog kojih se cijelo suđenje proteglo na 303 raspravna dana. Topnički dnevnici su poput Del Pontina: “Krijete Gotovinu” još jedan dokaz u prilog tezi da je slabašna optužnica uporno spašavana tom vrstom nepravnog pritiska.

Kad je o prvostupanjskoj presudi riječ, onda bi ona, barem u nekom detalju, trebala biti i odgovorom na toliko pretjerivanje u odnosu politika-pravo u optužnici. Pritom ne razvedrava znanje da je tu i takvu optužnicu, uza sve njezine kasnije izmjene, pravomoćnom učinio baš tribunal.

Hoće li do Carle del Ponte i njezine diplomatske karijere, kad već nije prošla za sutkinju (stalnoga) Haaškog suda za ratne zločine dospjeti učinci njezina tužiteljskog nesnalaženja? Ili će ponoviti, kao u Blaškićevu slučaju, kad je za poraznu ocjenu žalbenoga vijeća koje je težinu njezine optužnice svelo na puko prikrivanje optuženikovih pritvoreničkih dana, rekla da je taj predmet najlošije razdoblje tužiteljskoga mandata? Blaškićevu žalbu, uspjeh njegova odvjetnika da razbije konstrukcije iz optužnice, Del Ponte u knjizi tumači “kao posljedicu istovremenosti odluke žalbenoga vijeća i odluke Vijeća sigurnosti UN-a da izlaznom strategijom najavi kraj Tribunala za 2010. godinu, zbog čega nije bilo vremena za ozbiljniji nastavak procesa”.

Zbog svega toga, šteta je da u petak u sudnici 1 između 11 i 13.45 sati neće biti i Carle del Ponte.

Na osnovu ukaza predsjednika Dmitrija Medvedeva, večeras će nad nad Moskvom u Gagarinovu čast biti ispaljeno 50 plotuna. “Taj događaj je izmijenio svijet”, izjavio je ruski premijer Vladimir Putin.

Dan astronautike, 12. travnja, do nedavno se obilježavao samo u Rusiji, a nedavnom odlukom UN postao je međunarodni dan.

Let tada 27-godišnjeg Gagarina 12. travnja 1961. u trajanju od 108 minuta u Rusiji se i dana smatra najvećim nacionalnim postignućem.

Gagarinov siguran povratak na Zemlju u središnjoj Rusiji, gdje je simbolički dočekan s kruhom i mlijekom, osigurao mu je da živi ostatak života kao legenda.

Stotine tisuća ljudi izašle su na ulice Moskve kada je objavljena vijest o njegovom trijumfu koji je potvrdio nespornu nadmoć SSSR-a u svemirskoj utrci koja je trajala još osam godina dok Amerikanci nisu došli na Mjesec.

Gagarin je rođen je 1934. godine u seljačkoj obitelji u selu Kljušinu kod grada Gžatska u ruskoj regiji Smoljensku. Gžatsk je 1968. preimenovan u Gagarin u čast svom tragično poginulom najslavnijem stanovniku. Gagarin je poginuo je pri rutinskom letu zrakoplovom MiG, a njegov pepeo pohranjen je u Kremaljskom zidu.

Gagarin se tijekom probnog leta zrakoplovom MiG-15 srušio sjeveroistočno od Moskve 27. ožujka 1968. godine. Sovjetske vlasti su na spis o nesreći stavile oznaku “državna tajna”. Čelnik kremaljskog arhiva Aleksandar Stjepanov je na tiskovnoj konferenciji u petak napokon pročitao dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti o zaključcima istrage.

Zahvaljujući tome, javnost je napokon doznala da je povjerenstvo zaključilo da je nesreću “najvjerojatnije uzrokovala nagla kretnja pilota kako bi izbjegao atmosfersku sondu” ili “što je manje vjerojatno, kako ne bi ušao u oblačni sloj”.

O uzrocima Gagarinove pogibije nije se govorilo u vrijeme Sovjetskog Saveza, što je potaknulo svakojake glasine, od urote KGB-a do pretpostavke da je Gagarin bio nedovoljno uvježban, pa i da je bio pripit, ali se vlasti nisu odvažile uskratiti mu dopuštenje za let.

Povodom 50. obljetnice svemirskog leta Jurija Gagarina napravljen je film First Orbit koji rekonstruira svih 108 minuta leta. Ne postoje originalne snimke iz kapsule Vostok 1 u kojoj se Gagarin nalazio, ali zato postoji audiosnimka njegovih komentara. Njegov glas montiran je na odgovarajuće snimke onoga što je Jurij Gagarin mogao vidjeti na svom letu oko Zemlje, koje je snimio talijanski astronaut Paolo Nespoli na ISS-u.

Nije ipak mogao napraviti posve vjernu kopiju Gagarinova leta jer se ISS, iako je slijedio sličnu putanju leta, ne može toliko približiti polovima kao Gagarinova kapsula.

Smijehu se rijetko tko može oduprijeti, no isto tako rijetko ga tko može dozvati. Hadžić je to mogao, znao i humoru se posvetio dozvoljavajući mu da kroz njegove ruke sipi na papir, na pozornice i na filmsku vrpcu. Hadžić je opčinjavao svojim duhovitošću, opčinjavao je svojom kreativnošću, energijom, znatiželjom i znanjem što mu je omogućilo igru s ogledalima i stvarnošću u kojima se zrcalila često puta istinitija od one kakvom se može učiniti na prvi pogled. On je znao da smijeh ne izaziva laž, već istina. A opet nije si dozvoljavao da bude grub i svakome je pružao mogućnost da pronađe svoju istinu da prepozna sebe ili nekoga u svojoj blizini i da se od srca nasmije. Hadžić je znao i što znači kritičarska oštrica i svijet oko sebe rezao je njome, ali ga je istovremeno i blažio, jer humor je i lijek i melem. Zbog toga smo ga voljeli i po tome ćemo ga pamtiti.

U “Kerempuhu”, jednom od kazališta koje je uz “Komediju” osnovao, u utorak će biti izvedena njegova posljednja predstava “Prevaranti”, a komemoracije će se u istom kazalištu održati u srijedu u 11 sati. “Prevaranti” u režiji Georgija Para njegova je 60. predstava, a praizvedena je prije manje od mjesec i pol. I iako je jedan od najplodnijih hrvatskih filmskih redatelja s 16 cjelovečernjih igranih filmova za koje je sam napisao i scenarije, Hadžić je bio više vezan uz kazalište. Djela su mu prikazivana na 70-ak pozornica širom Hrvatske i bivše Jugoslavije, što ga čini jednim od najizvođenijih hrvatskih kazališnih pisaca svih vremena.

Njegovo je ime upisano i zlatnim slovima u knjigu hrvatske animacije, koju je pokrenuo za vrijeme uredničkoga rada u satiričnom časopisu Kerempuh pri kojem je osnovao studio za crtani film, da bi ubrzo nakon toga (1951.) osnova i vodio “Duga film”, prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju crtanih filmova. Osnovao je potom i poduzeće “Zora film”. Filmsku karijeru započeo je 1952. godine napisavši i režiravši animirani film “Začarani dvorac u Dudincima”.

Nakon toga se posvetio dokumentarnom filmu i snimio tri dokumentarca pred kraj 50-ih godina – “Tamo kraj opasne rijeke”, “Čerga” i “Zemlja s pet kontinenata”. Doduše prvi je igrani film, ratni triler “Abeceda straha” napisao i snimio 1961. godine, a to je ostvarenje nedavno restaurirala Hrvatska kinoteka zajedno s njegovom “Drugom stranom medalje” (1965.) i “Protestom” (1967.).

Posljednji film “Zapamtite Vukovar” Hadžić je snimio 2008. godine, a filmu se vratio četiri godine ranije nakon dvadesetogodišnje stanke s filmom “Doktor ludosti”, a ubrzo su uslijedili i “Lopovi prve klase”, treći film u povratničkom dijelu karijere. Ipak daleko su veći uspjeh postigli njegovi filmovi iz 60-ih godina “Licem u lice”, “Službeni položaj”, “Protest”, “Tri sata za ljubav”, “Divlji anđeli”, a ističe se tu i “Desant na Drvar”.

Osim njih Hadžić je između ostaloga snimio i “Novinara”, a i sam je bio vrsni žurnalist, ali i urednik između ostaloga i kulturne rubrike Vjesnika. Kao glavni urednik “Vjesnika u srijedu” inicirao je da se pod pokroviteljstvom VUS-a Revija filmova u Puli pretvori u Festival jugoslavenskog igranog filma.

Osim toga Hadžić je bio osnivač i glavni urednik kulturnog tjednika “Oko”, urednik u izdavačkom poduzeću “Stvarnost”, a 50-ih je obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (tadašnjeg Društva novinara Hrvatske).

Hadžić nije jedan od onih koje zasluženo priznanje stigne tek nakon smrti, već je svojom svestranošću i strašću prema onome što je radio i za života dobio mnoga priznanja, među kojima su i Nagrada grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo još 1975. godine i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo deset godina poslije.

Slikar po akademskom obrazovanju, umjetnik po svemu ostalom, rođen je 1922. u Bileći, no cijeli je svoj radni vijek proveo u Zagrebu i u njemu će pronaći svoje počivalište. Ipak, dobri duhovi uvijek ostaju, a on je bio jedan od njih, jedan od najvećih i hrvatska kultura zauvijek će nositi njegov pečat i vedri trag i neće ga zaboraviti. [Božidar Trkulja / Vjesnik]

Sadržaj najradosnijeg kršćanskoga blagdana, Božića, stoljećima je inspiracija umjetnicima, ali i ostalim “zemljarima” koji ovaj događaj na sebi razumljiv i blizak način interpretiraju. Zato upravo božićni običaji predstavljaju najbogatiji dio tradicije mnogih naroda. Kako je to sve kod Hrvata i što možemo u budućnosti očekivati pitali smo gosp. Josipa Barleka, višeg kustosa Etnografskog muzeja u Zagrebu.

Rodom iz pitome Podravine gosp. Barlek, premda već više od 40 godina živi i radi u Zagrebu, nije izgubio nit koja ga veže s rodnim krajem. štoviše, oni koji ga znaju reći će da je kroz svoj rad izvrsno upoznao i ostale krajeve Hrvatske, pa se gdje god dođe osjeća kao kod kuće. Etnografijom se bavi od školskih dana, a „duša narodna” koju čine narodni običaji dio je njegovoga habitusa. Između ostaloga je i predsjednik Udruge Prijatelji hrvatskih božićnih jaslica, a područje zanimanja posljednjih godina su mu običaji, vjerovanja i pučka pobožnost vezana uz dvije najvažnije kršćanske svetkovine: Uskrs i Božić. Zbog predanosti poslu vrlo često je negdje „na terenu” i kada ga tražite na telefonski broj Etnografskog muzeja reći će vam da je on “leteći” i sugerirati da ga pokušate kontaktirati na mobitel. Upravo tako smo i učinili kada smo željeli saznati nešto više o hrvatskim božićnim narodnim običajima.

Poštovani gosp. Barlek, svetkovina Rođenja Gospodnjega, u narodu poznatija kao Božić, ima velik odjek u svijetu folklora i narodne tradicije. Kao vrstan poznavatelj etnologije, što biste izdvojili kao posebno i na koji se to način realizira?

Mnogo toga se može smatrati posebnim, od ozračja radosnog iščekivanja došašća do Badnje večeri, a onda i same proslave Božića. No, zadržat ću se samo na nekim važnijim stvarima povezanima s Badnjakom i Božićem.

Nekoć je na Badnjak, od samog jutra, bilo sve u pokretu i mogli bismo puno toga reći. Meni je posebno zanimljiv običaj pravljenja božićnoga kruha koji se u našim krajevima različito naziva: česnic (Lika), litnjak, ljetnica, kićenjak (Slavonija i Srijem), božićnjak (Banovina i okolica Slunja), koledni kruh (Zagorje), božićnjak (Slunjski kraj)… On je i slikovito ukrašen nekim znakom ili mnoštvom njih, od pletenice koja ga dijeli na četiri polja do raznolikih likova domaćih životinja, klasja, kolijevke i raznog oruđa, simbolizirajući rodnost i plodnost uz obilje svega što se u novoj godini očekuje. Sam kruh simbolizira obilje, pa se često spominje i u nagovorima božićnih čestitara koji žele “kruha i mira” ili “kruha, vina i Božjega blagoslova”. Najstariji prikaz ukrašenog božićnoga kruha nalazimo u tzv. Hrvojevom misalu izrađenom oko 1404.

Inače, svi su se poslovi na Badnjak nastojali što brže i bolje obaviti, čak i nekoliko dana unaprijed kako bi za božićne dane sve bilo spremno i pri ruci. Čak se i hrana i „nastir” za blago donio ranije u staju.

Osim toga, spomenuo bih i danas već zaboravljeni „badnjak”, panj ili komad debla dug 1,5 – 2 metra (od hrasta ili bukve) koji se nekoć palio na otvorenom ognjištu, a sad se samo ponegdje javlja kao veća ili manja cjepanica u peći ili samo kao svijetlo svijeće ili električne rasvjete koja gori tijekom cijele noći. Taj je običaj u davnini bio povezan s mladim suncem kojemu je trebalo pomoći vatrom ili ognjem, a prenijelo se postepeno, zaboravljajući na prvobitni smisao, na novorođenoga Boga – Božića.

Običaj paljenja badnjaka upoznali su Hrvati u današnjoj domovini iz mediteranskog kulturnog kruga. Najstariji primjer paljenja badnjaka u našim krajevima zabilježen je u Liber statutorum ciuitatis Ragussi 1272. u Dubrovniku. Deblo ili panj badnjak (na prekide) gori do Bogojavljenja, to jest do Sveta tri kralja.

Središnje mjesto u ovom vremenu, dakako, jest Božić. Na taj dan se nije išlo u goste već se on provodilo kod kuće u krugu obitelji. U čestitanje se išlo na Stjepandan ili Ivandan. Samo se osobiti čestitar nazvan: polaznik, položaj, poležaj, poležajec rado primao i očekivao na Božić rano ujutro. On mora biti muško – da bi donio sreću – te da „čvrsto sjeda” – kako bi i kokoši čvrsto sjedile. Znaju ga posipati žitom izazivajući plodnost godine. Uz to bi se nadao pokoji nagovor: “Čuk, čuk, pisana, čogana, pergana, daj Bog piščokov, tri kokoši i jednog pevca!” (Podravske Sesvete).

Polaznik izriče čestitku s dobrim željama u kićenom obliku, primjerice: „Na tom mladom letu, zdravi, veseli, tusti, debeli, kak’ jeli jeleni. Daj vam Bog piličov, guščičov, račičov, teličov, ždrebičov i se kaj si od srca želite. ” (Koprivnica)… “Kobile vam se ždribile, krave vam se telile, ovce se janjile, kokoši nesle jajca i legle se! ” (Otok, Vinkovci).

Nekoć nije bilo poznato darivanje pod granu ili bor. Djecu se darivalo orasima, lješnjacima, bademima, suhim smokvama, rogačima, crvenim jabukama… Voće se dijelilo šakom, kako tog dana tako i ostalih, naročito onima koji bi došli pjevati i kole(n)dati.

Blagdanski stol za Božić smije biti samo “kak na Božić” – obilno, pa se uvijek priprema prava gozba – mirisima hladetine i kuhanih kobasica blagovanih po povratku s Polnoćke pridružili bi se tokom dana ostali, od juhe (od živadi) s rezancima do pečene vratine, češnjovki, purice i guske koji su se stapali s mirisom posebnog božićnog kruha i „dizanih” kolača, s orasima, makom i pekmezom. Božić je uvijek značio radost i veselje, a uz to i obilje svake vrste, pa je tada u svakoj obitelji moralo biti svega pomalo, makar je obitelj drugih dana oskudijevala.

Koji su običaji koji se osobito njeguju kod Hrvata?

Ono pravo što nas čini pravim Hrvatima božićarima su naše prekrasne i prastare pjesme. Tijekom narodnog preporoda u prvoj polovici 19. st. pojedini hrvatski krajevi počeli su prihvaćati božićne pjesme jedni od drugih, pa su međusobnim obogaćivanjem one postale općenita narodna svojina. Tako nam je Dalmacija darovala: U se vrime godišta i Veseli se Majko Božja; Istra Tri kralja jahahu, sjeverna Hrvatska niz pjesama s najpoznatijom Narodi nam se koju se zbog opće prihvaćenosti u hrvatskom narodu može slobodno smatrati hrvatskom božićnom himnom. Spomenuo bih još i posebnu vrstu božićnih pjesama: uspavanke, koje su u našoj baštini brojne, pune nježnosti i obiteljske intimnosti. Jedna od njih je i Djetešce nam se rodilo.

Kad smo već kod dječjih radosti, moramo ustvrditi da je djeci (ali i odraslima) jedan od najdražih običaja pravljenje božićnih jaslica. što nam o tom običaju možete reći?

Da, izrađivanje božićnih jaslica je također udomaćena tradicija. Kod nas su one nastale na temelju europskih utjecaja prikazivanja napuljskih i sicilijanskij jaslica, pa ih u crkvama nalazimo od 17. st., a u kućnoj primjeni zadnjih dvjestotinjak godina. Neke od sačuvanih narodnih ili pučkih jaslica s kraja 19. st. i početka 20. st. smatraju se pravim remek-djelima pučkog rukotvorstva. Najljepše i najstarije primjere pučkih božićnih jaslica pod nazivom Betlehem nalazimo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Nema katoličke sredine koja u slavljenju Božića ne poseže za božićnim jaslicama kao božićnim rekvizitom. One su danas toliko uobičajene da su postale neizostavnim simbolom tog u našem narodu najobljubljenijeg blagdana.

Kod nas se o jaslicama nije mnogo pisalo, nije ih se ni proučavalo, ni obrađivalo, a kamoli klasificiralo. Pa čak štoviše, ne tako davno u ono doba ili nedoba, prije dvadesetak i više godina, u doba socijalizma su bile čak i nepoželjne i zabranjivane na javnim mjestima.

No o jaslicama se govorilo, one su postojale, radile se i gradile. Zbog njih se išlo i ide u posjete, ide ih se gledati. Rade se za djecu i rade ih oni poput djece. Njih pokreću ideje, a ne želja za novcem. Rade ih graditelji svih struka. što ih pokreće? To je duboko u njima – proživljavanje srca i otvaranje duše koja se, poput dječje, raduje radosnom događaju koji je pokrenuo povijest – rođenju Sina Božjega. On se rodio poput mnogih malih ljudi, siromaha i patnika. Njega je na ovaj način, postavljajući žive jaslice 1223. sv. Franjo častio u mjestu Greccio. Veličao je Sina Božjega koji s čovjekom dijeli njegovu sudbinu, koji je postao čovjekom.

Kako gledate na pojavu da se u predbožićno vrijeme, tj. u vrijeme došašća održavaju božićni koncerti i sl.? Mnogi su mišljenja da bi to sve bilo bolje ostaviti za božićno vrijeme, dakle nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega?

Ovo je dvojako pitanje. Jasno je da nije potpuno primjereno u došašću radovati se radošću koja je primjerena Božiću, jer sve ima svoj redoslijed. Došašće je doba smirenja duha, pa nema više veselja. Ne svadbuje se više i ne pjeva. Ovo doba poniznosti i poniranja u sebe imalo je u Lici poseban naziv: „zavezi”. Spomendan sv. Katarine koja je imala atribut Kristove zaručnice, označavao je posljednji dan svadbovanja za tu godinu. Govorilo se slikovito: “Sveta Kata – zadnja svadba”.

No, mnoga kulturno-umjetnička društva već imaju trend priređivanja koncerata u vrijeme došašća. To znači da se oni angažiraju i već duže vrijeme nose tu radost pripreme. Zato mislim da ti koncerti nisu naškodili duhu Božića. Ali s druge strane su motivirali i u sve uključili mnogo više ljudi nego što je to samo crkveni zbor. Ovakav proslava je, rekao bih, javna, koliko god je duhu adventa neprimjerena ona je duhu Božića otvorena. Neki su ljudi otvoreni za Božić cijelu godinu. Tako mi je rekao pater Duda da on živi cijelu godinu za Božić. On nosi duh Božića u sebi, a svi koji nose duh Božića u sebi ne mogu pogriješiti.

Već je ustaljena tvrdnja da se Božić komercijalizirao. Kako kao etnograf gledate na pojavu Djeda Mraza? Je li time ideja Božića obogaćena ili je skrenula s osnovne zamisli?

Smisao Božića je u radosti darivanja. U hrvatskoj tradiciji postoje četiri darovatelja djece. Tri su božićna, duge tradicije: sv. Nikola, sv. Lucija i Dijete Isus; dok je četvrti, novogodišnji, Djed Mraz koji je greškom brze pretvorbe kod nas imenovan i Djedom Božićnjakom.

Djed Mraz ustoličio se kod nas poslije Drugog svjetskog rata u doba komunizma i socijalizma i posve je nalik zapadnjačkom Santa Klausu. Uveden je iz ideoloških razloga. Još prije nego kod nas, nalazimo ga u tadašnjem Sovjetskom Savezu, gdje je i stvoren. Njime se htjelo istisnuti božićnu tradiciju, a danas je jasno kako to nije imalo uspjeha. Stoga, kada proučavamo lik Djeda Mraza uviđamo da je on samo jedan dodatak djeci i roditeljima koji su se na njega naviknuli. Mislim da on neće dalje štetiti Božiću jer duh Božića je preživio pored njega i doba socijalizma. Božić je bio u kući, obitelji, crkvi, a djeca koja su bila u kontaktu s crkvom dobivala su dvostruko.

Postoji li bojazan da će naš narod izgubiti dio svojih običaja ako Republika Hrvatska u procesu europskih integracija uđe u EU?

Sadržaj odgovora na ovo pitanje možemo gledati i kao dobro, ali i kao opasnost. Opasnost uvijek prijeti da nam eskaliraju neki novi običaji koji nisu bili u našoj sredini, koji se nameću nekom potrošačkom logikom ili ekspanzijom. Porobljavanje jačih, tj. većih kultura manje kulture. Međutim, vitalni narodi koji drže do sebe – ali mora imati života u sebi – to će moći prevladati. Recimo, mi smo svjedoci da mali narod Baski u Europi i dandanas plijeni pozornost čuvanjem tradicije. Mislim da će tako i Hrvati uspjeti ako budu držali do sebe i svojih običaja. Pa ako što i uđe u naš korpus, i ono se kasnije primi i postane naše, to nije opasnost nego je opasnost kada uzimamo nešto što niti je živo niti je u duhu našega naroda, poput tzv. Noći vještica ili Valentinova. To su čisto komercijalizirani pokreti i nose nam samo groznicu koja našem duhu ne treba.

Prateći običaje i tradiciju kroz povijesni tijek, možete li nam reći je li i u Hrvata prisutan trend odumiranja nekih božićnih tradicionalnih sadržaja te kako vidite slavljenje najradosnijeg kršćanskoga blagdana za, primjerice, 30 godina?

Sigurno je i kod nas došao trenutak kada su božićni običaji polako odumirali. Međutim, s renesansom državnosti mnogi su se običaji ne samo obnovili nego su toliko postali jaki da smo i mi koji ih pratimo iznenađeni. Tako su, recimo, neke pojave poput odlaska na mise zornice doživjele pravi preporod: ljudi hrle na zornice u svim krajevima! Jedan mi je duhovnik rekao da bi bio sretan kad bi se ljudi tako pripremali za Božić kao što dolaze na zornice. Znači da se nešto probudilo, a u tom buđenju sada je postalo mnogo toga javno. A mnogo toga što je javno, kad se malo popularizira, neće odumrijeti.

Što se tiče budućnosti: Božića će uvijek biti, ne samo za 30 nego i 330 godina, jer Božić je jedna univerzalna poruka mira, dobrote i ljubavi koja u sklopu svih tih narodnih običaja svjetla, vatre, zelenila…, doživljava uvijek neku, kako bi se reklo, potrebu da ljudsko srce obuzme radošću i željom za boljitkom, očekujući novo, sretnije doba.

Razgovarao: Josip Vajdner | Katolički tjednik

Rođen je 28. veljače 1929. u Boki Kotorskoj, zbog jedne je pjesme bio u Jugoslaviji osuđen na dvije godine robije, pobjegao je iz nje nakon Titova udara u Karađorđevu (slom tzv. hrvatskog proljeća), stigao u Njemačku, gdje je dobio azil i pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj je bio veoma aktivan.

Uslijed toga, Udba ga je namamila u Italiju 11. studenog 1977. godine, na ispitivanju pri kojem su simulirali u nekoliko navrata čak i strijeljanje, nebi li ga zastrašili, tražili su da im otkrije “emigrantski plan o rušenju Jugoslavije”, vjerujući da taj postoji, što je, dakako, bila fantazija. No, kako kaže narod, “u strahu su velike oči”, pa je i Udba vidjela ono što nije postojalo.

Osudili su ga u Sarajevu, u kolovozu 1978. na 15 godina robije.

Čižeka nije organizacija u kojoj se je nalazio zaboravila, a u propagandističku kampanju uključila je i druge emigrantske organizacije, pa čak i švedsku organizaciju slijepaca (jer je na robiji gotovo u potpunosti oslijepio), a zainteresirala je i organizaciju Amnesty International, koja ga je proglasila osuđenikom savjesti.

Uslijed svega toga najprije mu je Jugo-satrapija smanjila kaznu od 15 na 12 godina, a zatim je na pritisak Njemačke u kojoj je prije otmice uživao pravo azila bila prisiljena pustiti ga 29. 7. 1988. na slobodu, no tek nakon što je odležao na robiji punih 11 godina.

Na novi njemački pritisak, morali su mu dozvoliti odlazak u Njemačku gdje je stigao 7. 11. 1988.

Prošli mjesec, dne 18. 11. 2010., objavljen je u sarajevskom časopisu “Slobodna Bosna”, br. 731, dio razgovora koji je Čižek imao sa upraviteljem zatvora Zenica, gdje je robijao.

Čižekovi odgovori govore sami za sebe kakav je to bio čovjek – čovjek koji sve nas Hrvate mora ispunjavati ponosom. A bio je dobra duša, koji ni mrava ne bi zgazio, dok mu je jedino oružje bilo pero – ali pero koje je širilo istinu. Istinu, koja je pokatkada snažnija od bilo kakvog oružja.

Evo što je što je izišlo u “Slobodnoj Bosni”, u feljtonu iz pera Želimira Bošnjaka:

Rijetki su ljudi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslovenskim zatvorima. Rođen je u Crnoj Gori, studirao je i živio u Sarajevu, a zbog svojih političkih uvjerenja godine je proveo u zatvorima u Zenici i Sremskoj Mitrovici, te u emigraciji u Njemačkoj.

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom U raljama zloduha. Iz zeničkog zatvora Čižek je izašao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela. Imao je dva brata i sestru, koja ga je redovno posjećivala u zatvoru. Jedan brat ga je posjetio u Zenici i savjetovao mu da promijeni političko ubjeđenje, Vjenceslav je to odbio nakon čega su prestali da se posjećuju. Braća su živjela u Dubrovniku.

SASTANAK SA SIMPATIJOM IZ MLADOSTI DOGOVORILA JE UDB-a

Interesantno je kako je uhapšen u Italiji. UDB-a ga je godinama tretirala kao duhovnog i intelektualnog gurua hrvatske emigracije u Zapadnoj Evropi, međutim je strahovala od njegove likvidacije. Jugoslovenska tajna policija je, međutim, doznala za jednu njegovu sarajevsku prijateljicu iz mladosti, koja je boravila u Italiji, prema kojoj je on gajio simpatije. UDB-a je dogovorila sastanak u Italiji na koji ga je trebao odvesti vozač, koji je također radio za UDB-u. Došli su u mjesto Lago di Como, a tu su ih presreli udbaši. Vozača su pustili, a Vjekoslava su uspavali i strpali u hladnjaču. Probudio se tek u Kotoru. Iz Kotora je odveden u pritvor.

On je u Podgorici uređivao list Omladinski pokret, gdje je 1955. godine objavio neke pjesme, a odbio je publikovati neke režimske članke zbog čega je morao napustititi Crnu Goru. Otišao je u Beograd. Tu ga je, kod sebe u studentsku sobu, primio pjesnik Jevrem Brković. Nakon što je pročitao njegovu pjesmu Glava

“Svatko od nas glavu da ima, s kojim to pravom.
Priznajte sami sasvim je dosta, narod s jednom glavom”

Jevrem Brković ju je odnio u policiju. Na suđenju mu je bio jedini svjedok. Kazna je bila dvije godine zatvora nakon koje je odležao u Sremskoj Mitrovici. Po izdržanoj kazni preselio se u Sarajevo.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Čižek odlazi u emigraciju u Njemačku.

U zatvoru u Zenici kaznu su izdržavali mnogi čuveni zatvorenici (atentator na Franju Ferdinanda Vaso Čubrilović, sekretar SKOJ-a, drug Zlatko Šnajder, svećenik don Anto Baković, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, pravoslavni episkop Varvan Nastić, brat pisca Meše Selimovića – drug Teufik Selimović, dotadašnji zamjenik ministra za zatvorske poslove, pisac Alija Nametak, pripadnik Mladih muslimana Omer Behmen, pripadnik ekstremističke organizacije Karaj Kamel bin Ali-Abu Hamza i mnogi drugi).

Vjenceslav Čižek je, poslije pomilovanja, 29. 07. 1988. godine u zatvoru u Zenici, dugo razgovarao sa upravnikom zatvora Fadilom Lipničevićem. On je magnetofonsku traku na kojoj je snimljen cijelokupni razgovor poslao u Ministarstvo pravosuđa BiH, ali je rukopis, koji je pratio tu magnetofonsku traku, sačuvan a u nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove ovog razgovora.

Upravnik: Kakav je vaš utisak povodom pomilovanja?

Čižek: Za mene je ta odluka s jedne strane iznenađujuća, a s druge strane očekivana. Što se mene tiče, ja nikada osobno ne bih podnio molbu, nikome i ni za šta, jer sam duboko uvjeren da bi to za mene bilo ponižavajuće. Ne mislim u političkom smislu, jer ja politički ne predstavljam nešto osobito i visoko, ali poniženje kao čovjeka. Ja na kraju nisam ni došao u sukob sa ovom državom. Nisam došao u sukob zbog nekih političkih različitosti, zbog nekih programa koje sam ja imao pa mi nisu bili prihvaćeni itd. Moj bunt je prije svega ljudski. To je pobuna savjesti. Mene ni danas ne zanimaju nikakve političke špekulacije, mene zanima sudbina ljudi, vlastita sudbina. Ustao sam i odbacio sve što sam imao. Ja nisam loše živio. Imao sam dobar posao, širok krug prijatelja, mogućnost da razgledajući zbilju, živim veoma ugledno i udobno. Ali ja se s tim nisam nikada mirio. Uostalom, ja sam na robiji prvi put bio već kao student u Beogradu. Tada je zapravo načinjena temeljna rana na mojoj duši, na mojoj savjesti, jer sam ja zbog nekih pjesama bio osuđen na dvije godine. Sada sam dobio 15 godina, a te dvije su mi mnogo teže pale i mnogo su me više ozlijedile.

Ja sam u prosvjeti promijenio 5 radnih mjesta za pet godina, ne svojom voljom. Tako je bilo pa sam napustio pedagoški rad i tada sam se vratio u Sarajevo. Dobio sam posao u Republičkom sekretarijatu za kulturu. Tada sam bio sasvim ispravan, da kažem jedan činovnik, a dobivao sam i nagrade. Ja sam sa ljudima otvoren, srdačan, ne pravim nikakve razlike, neke loše, vjerske, nacionalne ili ne znam kakve druge. Za mene čovjek je čovjek, ako je čovjek i uvijek mu pristupam kao čovjeku. Ali nisam mogao više da podnosim taj bezobrazluk u Sekretarijatu. Znate, ja sam, između ostalog, kao savjetnik za kulturu, vodio fond za kinematografiju. To su društveni novci koji se daju svim filmskim kućama i pojedincima za snimanje filma. Tu je gola pljačka, znate. Tu se uzima… Nisam mogao to da podnosim. Napravio sam par šala, ali prvo sam odlučio da napustim ne samo Sekreterijat nego i domovinu. I tako sam otišao u emigraciju.

U emigraciji sam bio, vjerovatno, jedan od najaktivnijih novodošlih. Sve sam od sebe dao, sve što je išlo u prilog rušenju Jugoslavije. Bio to letak, govor, predavanje, knjiga, novina, ili bilo što.

EKSTREMNA EMIGRACIJA OKUPLJA ZLOČINCE

Upravnik: Ja bih vas zamolio da mi kažete kako to da se Vi koji volite čovjeka, opredjeljujete za te ekstremne terorističke organizacije?

Čižek: Ne, ne i ne. Za vas je osobno, možda to tako izgledalo. Sve stavljate pod jednu etiketu takozvane ekstremne organizacije. To su zablude. Dozvolite da i u vašoj partiji ima budala, prema tome i u svakoj drugoj političkoj organizaciji ima budala kojima ništa ne možete.

Upravnik: Pa kako Vi niste na to uticali?

Čižek: Nisam imao sa njima posla. Nisam ni mogao. To su tajne organizacije sa kojima ja nisam bio u doticaju.

Upravnik: Jeste li to odobravali kao čovjek?

Čižek: Ne… Nisam to odobravao zato što je to prije svega zločin, zato što strada nevino pučanstvo. Ljudi u tramvaju, u kino dvorani, bilo gdje stradaju. I to je neki vid protesta. To čujete svaki dan da se događa, pucaju na turiste, potapaju brodove, miniraju i tako… To su zločinci. U načelu su zločinci bez obzira što oni imaju iza toga, nekakvu ideju. Ne znam šta oni imaju u glavi. Stradaju nedužni ljudi. Ako se treba oružjem boriti, onda dođi, brate, pa pripucaj i zato su za mene oni Bugojanci (grupa naoružanih hrvatskih emigranata koja je početkom sedamdesetih stigla u okolinu Bugojna sa ciljem “podizanja ustanka” protiv komunističke Jugoslavije, op. a.) pravi junaci. Oni su došli. Kako i zašto, to su sada njihovi računi i proračuni. Oni su došli naoružani, znali su s kom će se sukobiti. Znači, s naoružanom silom. Ako su bili iole pametni, znali su da će u toj borbi izgubiti i da će junački pasti. To nešto znači. Sve drugo ja odbijam. (…) Moje je duboko mišljenje da se silom ništa ne postiže. Ja sam i protiv vojske. To je za mene nešto nepotrebno, skupo i zastarjelo i to svijet treba da odbaci.

Upravnik: Ali takvo je okruženje. Tu želi svak da te potčini.

Čižek: Da svijet već sazrijeva. Da je sreće pa da bude blagostanja za ovaj narod. Hrabri me što u tom i takvom gledanju ideologije, glavna komunistička, svakim danom gubi. Gubi se kao svijest, kao pamet, kao svakodnevno svjedočenje, ta karta sve manje igra. Od takve ideologije neće se više moći živjeti, neće se o njoj više ni govoriti i biti će sramota govoriti o tome. Snovi o takvom društvu se nikada ne mogu ostvariti, pogotovu se ne mogu ostvariti onima koji ne vjeruju u zakone ekonomije i zakone elementarnih ljudskih potreba, a najelementarnija ljudska potreba je sloboda. Samo slobodni ljudi mogu nešto da postignu, nešto da unaprijede, podrže. Ljudski su interesi, od kada postoji čovjek, isti svuda u svijetu. Prema tome soliti pamet i prisiljavati čovjeka da radi, za tamo neku daleku budućnost – perspektivu, to je zločin.

Upravnik: Vi ste rekli: Komuniste bi satjerali u geto, pa neka žive tamo, a mi Hrvati ćemo živjeti ovamo. Vi biste pred taj geto stavili natpis. Socijalistička samoupravna nesvrstana Jugoslavija. Jesi li ti za Jugoslaviju, jesam, evo ti kapija pa ulazi, radi i gradi. Imat ćeš tu samoupravljanje od vrha do dna. A šta ako je većina za to?

Čižek: Nema problema, provedite slobodne izbore pa ćemo vidjeti. Ako bi bila većina za to, onda mene stavite u geto. Onda sam ja budala, nepristupačan i neprimjeren, nekakav čudan čovjek, ali svi su brate za to, samo Vi, i nekolicina vas niste.

NE SMETAJU MI HRVATSKI, NEGO JUGOSLOVENSKI KOMUNISTI

Upravnik: Evo Hrvati imaju svoju Republiku. Je li im ona mala?

Čižek: Nije riječ o Hrvatskoj i ja se ne borim protiv te Hrvatske. Meni ne smetaju ni hrvatski komunisti, niti jedan, bez obzira kakav je.

Upravnik: Kako mislite hrvatski komunisti, zar ima hrvatskih i nekih drugih komunista?

Čižek: Ima, kako da nema!

Upravnik: Ako je neko komunista, onda je komunista pa bio Hrvat ili…

Čižek: Tako je bilo nekada kada se trebalo boriti… Sada više nije. Kada se komunista dočepao plaće, stana, deviza… više nije. Meni smeta jedna lažna država, apstraktna država, nasilnička država, koja nema svoj fundament, koja nema pjesničke, kulturne i ideološke osnove. To je hajdučija, država bezobrazluka, pljačke… Meni ne smetaju hrvatski komunisti jer postoji Hrvatska Republika, kakva je takva je, jednopartijska, uredu. Kada bi sutra bila Hrvatska samostalna, ta partija bi dobila najviše 10 posto na izborima i eto joj to. Na koncu, postoje komunisti i u drugim demokratskim zemljama. Vi znate da se to sve raspada, što se tiče evropskih komunista. Jedino sada ovi mladi komunisti koji hoće da prodru, to je nešto drugo. Ovi gore, na vlasti, to je sve trulo. Meni ne bi smetalo što su oni zahrđali, izlapjeli, nego što su pokvareni.

Upravnik: Kako to mislite?

Čižek: Pa deset godina raspravljaju naprimjer o članu 133. (takozvani Zakon o verbalnom deliktu, op. a.) To je pokvareno. Oni znaju da je Jugoslavija potpisala Deklaraciju o ljudskim pravima i da se ta prava moraju primijeniti u Ustavu – integralno, svaku riječ, a ne da o tome fantaziraju. Pa, to su pokvarenjaci! Riječ je o ljudskim sudbinama i treba te ljudske slobode imati i u komunizmu. A nema ih zato što ta geruzija gore, te dahije, drže vlast i ne daju je nikome. Svako živ treba da psuje državu, svuda na svijetu je treba psovati, jer nema te države koju će građani prigrliti kao majčicu rođenu. Država je sila, država je aparat prisile, ne samo po marksističkoj definiciji nego ona je to – de facto – uvijek bila. I kako ja mogu bilo kojoj državi reći nešto ili da neko meni, iako sam ja primitivac, ja ću mu skresati majku i tetku, i sve živo. I zato idem u zatvor. I još me proglašavaju nepoželjnim. To je pokvareno… Onda pitanje vjere i vjerovanja. Ma pusti ljude neka vjeruju u šta hoće i kako hoće.

STALJIN I HITLER SU BRAĆA BLIZANCI

Upravnik: Šta Vi namjeravate raditi kada izađete?

Čižek: Prvo ću pokušati liječenje, to mi je prva stvar.

Upravnik: Šta ćemo sa emigracijm i djelovanjem u njoj?

Čižek: Pa ja se u ovom smislu kako sam uključen ranije sigurno neću pojavljivati. Možda tek kao član neke organizacije. Da li ću se baviti publicistikom, to ne znam, jer za to treba imati financijskih i drugih sredstava, jedino ako mi tetka CIA što kane, onda bih mogao… Izdavati novine, časopise i slično bez novaca ne ide. Nastojat ću da objavim svoje pjesme. To mi je glavni zadatak.

Upravnik: Jeste li ih upamtili i koliko ih imate?

Čižek: Pa dosta. Samo sam dorađivao postojeće. Imam ja i neke druge koncepcije, pisaću o dojmovima u zatvoru, o samoći u ljudima, o ljudskim sudbinama, o vlastitoj tragediji. O događajima u društvu: izmetnula se jedna naopačina, povijest je porodila jedno zlo, a to zlo je iskrenulo ljude, upropastilo im duhove, upropastilo im živote. Htjelo je od ljudi da učini neljude. To se može vidjeti ako se dobro analizira komunizam. Mislim da sve to što je objavljeno u tisku, ili u književnosti kao živi govor, uvjerenje ili ispovijest, treba sakupiti i objaviti kako bi to postalo opomena za dalje naraštaje. Tu smatram da treba jednako gledati na fašizam i komunizam, na Hitlera i fašističku ideologiju i na Staljina i staljinizam jer to su samo dva brata blizanca. To treba da bude posljednja opomena ljudima šta im se može dogoditi.

Upravnik: Molio bih vas da razgovaramo malo o KPD-u Zenica.

Čižek: Svaki čovjek doživljava zatvor na svoj način. Ovaj KPD je jedna kompilacija između logora i zatvora, jer sam ambijent je logorski. Tu su zidovi, električna žica, karaule, stražari, psi itd. To je okrilje. Unutra je sve na jednu gomilu stavljeno, ništa nije dovoljno razabrano, tako da se tu razne generacije nalaze zajedno. Stariji i mlađi, zločinci i džepari, politički i… To je jedno mjesto u kome je čovjeku teško opstati ukoliko nije elastičan. Tu mu prijete stalne opasnosti jer su tu tuče, razmjerice, krađe. To posebno politički teško doživljavaju. Ja sam to jako teško doživio. Ja sam svjesan da me ovi što me čuvaju tretiraju kao i sve ostale, a to je najveća greška ovoga pravosuđa, pa i zakona. Ta služba kojoj ti ljudi pripadaju nas političare gledaju kao kriminalce.

Upravnik: Meni su rekli da ste Vi napisali “vaših 10 zapovijesti”.

Čižek: Nisam, tako ih je Zgonjanin (Duško Zgonjanin, ministar policije BiH) proglasio.To je bila tek skica za jedan letak koji je trebalo dati hrvatskoj mladeži. Sve što sam stavio na papir, ja se nadam da će biti iskreno, a koliko će to biti i pametno, to je drugo pitanje. Eto moja prva zapovijest je: Ko god bude napadao Jugoslaviju, ti je nećeš braniti.

Upravnik: Kako ne treba braniti svoju domovinu?

Čižek: Jugoslavija nije ničija domovina. Jugoslavija je jedno državno strašilo, jedno državno čudovište koje ne treba braniti. Još bih još nešto o uslovima u zatvoru. Eto tamo na razglasu sjedi neka budala koja po čitav dan pušta neku antimuziku. To je teror nad svim ljudima. Neki medvjedi pjevaju antimuziku. Ta muzika nije ništa do sramota za jednu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbogatija narodnim melosom, počev od onog turskog pa do onog Kiseljak, Kiseljak. Tu muziku može svaki čovjek na ovoj zemlji slušati bez obzira da li razumije jezik ili ne. Postave tamo neke zidne novine u kojima pišu Živio drug Tito i u kojima postavljaju iste tekstove četrdeset godina. Drug Tito jaše na čelu kolone. To je izraz primitivizma i tu nešto u najmanju ruku nije u skladu. Vi ste uveli samoupravljanje i ovdje, na robiji. Pa to može samo izopačeni um da izvede! Ideja samoupravljanja koja nije samo komunistička, koja je ljudska, evropska, socijalistička i francuska ako baš hoćete, to je nešto tako visoko i tako uzvišeno. To se ne može provoditi u zatvoru. Nju mogu provoditi samo slobodni ljudi. I to kroz rasprave. U zatvoru je to rasprava o krpi, metli i ko je koga nagazio. Gluposti. U zatvor treba da dolazi svećenik jer su duše u pitanju. Ako to ne može, treba dozvoliti osuđenicima da idu na misu u grad, jer oni na to imaju pravo po Ustavu i ne može mu sada jedan niži zakon, propis ili kućni red to zabraniti. Ovi pogoni u kojima radimo, metalski pogoni, tu treba da se odvija neka kućna radinost, a u ovim pogonima ljudi se truju, povređuju i ginu. Nama u zatvor dolaze neki divlji pjevači. Bolje bi bilo te novce utošiti na neko zeničko kazalište, da ljudi vide pravu predstavu, glumce, a ne tamo neke gulaimfere kako se deru. U zatvoru bi se trebalo da propagira fina glazba, ozbiljna i narodna, pa i zabavna, ali ne trt… trt. Ko to dozvoljava. Kakav je to primitivizam. Nema teorije da čujemo lijepu muziku, valcer ili sl. Ovdje samo ide. Pobjegla mi, … držite je … ne mogu bez nje… Ja sam za ovih deset godina u zatvoru mnogo toga naučio. Ja sam za ovo vrijeme imao cijelu Bosnu pred sobom. Stotine i hiljade ljudi su prodefilovale pored mene. Ja znam šta je Bosna. Ja sam zaključio da ljudi malo šta znaju, ne zato što nisu išli u školu, nego što su išli u lošu školu. Ljudi su strašljivci, udvorice, pretvorice, ali ja ih i takve volim. I Bosnu ja volim.

Upravnik: Vjerujte da sam u jednom momentu posumnjao da ćete prihvatiti pomilovanje. Vjerovao sam da ćete reći: Ja neću napolje.

Čižek: Ja sam o tome dugo razmišljao, a šta biste uradili da se to recimo desilo?

Upravnik: Pa istjerao bih vas, na ulicu, iz zatvora.

(…)

Upravnik: Da Bosnu pocijepamo?

Čižek: Ne znam. I Bosna ima pravo da bude država. Jeste ona višenacionalna, ali Bosancima to nije bitno. Bitno je da nemaju onu gore kapu (misli na saveznu vlast u Beogradu). Bosna se ne može dati ni jednoj nacionalnoj skupini. Nemoguće je to, ona je jedinstvena, a može da opstane pa da bude još šarenija. Odozgo nama kaplje otrov na glavu.

JUGOSLAVIJA MALTRETIRA HRVATE, PLJAČKA SLOVENCE, “SILUJE” ALBANCE

Upravnik: A gdje ćete boraviti kada izađete, u Jugoslaviji ili Njemačkoj?

Čižek: Ne znam, gdje budu bolji uvjeti. Sve što se događalo na ovim našim prostorima je tragično. Ja sam svoj dosadašnji život dao za te pozitivne promjene. Nešto mi je uspjelo ali nešto nije, a nešto će mi tek uspjeti. Na ovim prostorima kod ljudi ima nekih strahova koji nisu objektivno izazvani. Ljudi se lako proglašavaju neprijateljima, a da to ustvari nisu. Ovi južnoslovenski narodi, i kao Sloveni i kao Južnjaci, nisu gori od drugih evropskih naroda, ni po svojoj tradiciji, ni po svojim mentalnim svojstvima, ni po zemlji koju posjeduju, ni po položaju koji im pripada, oni čak imaju i nekih prednosti, a žive bijedno, a još im se sprema gora bijeda. Onaj koji je do toga doveo je pravi zločinac. To oni svjesno rade, svjesno upropaštavaju vlastiti narod. Treba razbiti, pa uhapsiti tu rulju. Ja mislim da treba pet ljudi poslati na robiju. Eto vidite ovo u novinama. Pet ministara pošlo u Centralnu Afriku da pusti jednu trafo-stanicu u pogon. Više košta njihovo putovanje i boravak tamo od te trafo-stanice. Ali narod to trpi. Ja na to moram reagirati i kao osuđenik ali i kao građanin. To u Parizu, Londonu, Beču, su državnički poslovi i tu treba poslati pet ministara pa i cijelu Vladu, a ne u Kongo, da otvori trafo-stanicu. Zašto ide Mikulić kod Kohla kada mu zapne? Zato što je Njemačka najviše zainteresirana za napredak Juge, zbog svoga kapitala, eto zato će on njega da primi. Pola ove industrije jugoslavenske i bosanske radi za Nijemce. Gore ima još 300.000 naših ljudi koji rade. Eto njenog interesa. Zato je Kohl konstruktivan. Vi znate da je on konzervativac, ali i klerikalac. On radi svoj posao kako treba. Dok ovi naši političari tako ne počnu da rade ništa od njih. Ma pametni su ovi Slovenci. Eto oni traže da se ukine Savezni fond za nerazvijene. Što da ja dajem tebi? Kažu, ti si moj brat. Ma čekaj, gdje Slovenac može biti brat Šiptaru ili Srbinu? To nikada nije bilo i nikada neće biti bez obzira što ste se Vi i vama slični trudili da tako bude. Neće Slovenac da mu da, kao bratu, novac da on iz toga fonda napravi 200 vikendica u Neumu. Pazi ovo. Siluju se ti Šiptari da žive u Jugoslaviji. Kako će oni pjevati Hej Sloveni kada nisu Sloveni? Pa to je komedija…

U subotu kasno navečer Anthony Peraica je uhićen u jednom čikaškom predgrađu pod optužbom da je vandalizirao političke transparente svog protivnika na izborima, inače gradonačelnika tog predgrađa s oko 250 stanovnika.

Republikanac Anthony Peraica u upravnom se odboru Okruga Cook nalazi već dva mandata, odnosno osam godina, a na današnjim izborima suparnik mu je demokratski kandidat – gradonačelnik mjesta McCook – Jeff Tobolovski, u kojem je prije dva dana Peraica i uhićen. Prema policijskom izvješću, ovaj republikanski kandidat je uočen kako napušta u kombiju kuću jedne starije žene na čijem travnjaku je ostao uništeni politički transparent Tobolovskog.

Dok je policija razgovarala s Peraicom, prišao je i vlasnik jedne zgrade u blizini koji je rekao da je netko na sličan način vandalizirao politički transparent i u njegovom dvorištu.

Anthony Peraica poriče ove optužbe i tvrdi da se radi o zlouporabi policije. “Ovo je jedan od najnečuvenijih primjera zlouporabe policijskih ovlasti koje sam ikad vidio, čak i po standardima Okruga Cook”.
Anthony Peraica je izjavio kako su policajci koji su ga uhitili bili vrlo korektni, ali da su mu rekli kako im je naloženo da ga uhite.

Gradonačelnik Tobolovski nudi posve drugačiju verziju onog što se dogodilo u subotu malo prije ponoći u njegovom mjestu i kaže kako je bio šokiran kad je čuo ovu vijest. “Ovo je očigledno ponašanje jednog zbunjenog i očajnog čovjeka koji pokušava ukrasti ovu kampanju i ove izbore”.

Šef policije McCooka izjavio je kako se radilo o legitimnom uhićenju i da bi to Peraica kao odvjetnik trebao razumjeti. A Peraica kaže da će optužnica protiv njega – na sudu bi se trebao pojaviti za oko tri tjedna – biti popraćena smijehom jer je lažna i bez ikakva temelja. [Glas Amerike]

Stoti rođendan blaženice iz indijske Kalkute, koji pada u četvrtak 26. kolovoza, vjernici na Kosovu će obilježiti svečanim euharistijskim slavljima. Organizaciju kulturnih događanja u spomen Majke Terezije, koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 2003. godine, poduprle su također gradske vlasti Đakovice i glavnog grada Prištine.

U Đakovici glavni gradski trg nosi ime Majke Terezije, a u više kosovskih gradova blaženici su prošlih godina podignuti spomenici. Većina stanovnika Kosova islamske je vjeroispovijesti, a Albanci katolici predstavljaju manjinu.

U Đakovici, gradu na zapadu Kosova koji ima 80.000 stanovnika, Albanaca katolika je oko 20.000. Na Kosovu je prisutna i hrvatska zajednica, pretežno koncentrirana u dvjema župama, Janjevu i Letnici, koja se uslijed ratnih zbivanja devedesetih godina većinom iselila, te se procjenjuje da u čitavoj zemlji živi svega oko 1800 Hrvata.

Majka se Terezija s osamnaest godina pridružila misionarskoj redovničkoj zajednici sestara iz Loreta, koja ju je kao bolničarku i učiteljicu poslala u Kalkutu u Indiji. Dvadeset godina kasnije Majka Terezija je napustila tu zajednicu, obukla indijski sari i nastanila se u jednom jod najsiromašnijih dijelova Kalkute kako bi živjela i radila sa siromasima. Ondje je osnovala družbu Misionarki ljubavi koja djeluje među siromašnima, bolesnima i umirućima. Za nesebičan rad primila je mnogobrojna priznanja, a među njima i Nobelovu nagradu za mir 1979. godine.

Majka Terezija je umrla u Kalkuti 5. rujna 1997. u 88. godini života. Samo šest godina nakon njezine smrti papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. listopada 2003. godine na prepunom Trgu svetoga Petra u Vatikanu. [kta/rv]

Naime, obiteljski dom ovog čovjeka je u zadnja dva mjeseca postao pravo okupljalište svim vjernicima kako bi bili svjedoci neobičnog fenomena, odnosno rana na tijelu ili stigmi koje se poklapaju s pet Isusovih rana na raspelu. Probodene čavlom šake i stopala, kruna od trnja na glavi, te rana od koplja na lijevom boku, stigme su koje je Ante dobio u samo šest dana. Kaže da Gospodin Isus Krist stigme nikom ne daje mimo njegove volje, pa je i njega samog pitao želi li i hoće li primiti stigme.

Darovi od Boga

“Ležao sam u krevetu to jutro. Skoro cijelu noć proveo sam u molitvi, a oko 4 sata ujutro počeo sam s pjesmama Isusu. Začuo sam tada njegov glas: ‘Ante, ustani!’ i ja sam ustao. Tada mi se ponovno obratio: ‘Napij se svete vode!’ Učinio sam to, popio sam svetu vodu i nastavio pjevati pjesme. Tada me Gospodin upitao želim li ja primiti rane na mjestima gdje ih je i on sam imao.

Ja sam rekao: ‘Volja tvoja, Gospodine!’ U tom trenutku osjetio sam jaku bol u cijelome tijelu, no ona najveća koju sam osjetio bila je bol u srcu, neka vrsta unutarnje patnje. Bol je bila tako jaka da sam mislio da ću umrijeti. Imao sam osjećaj kao da me razapinju i nekoliko minuta nisam bio sposoban ni za što”, započeo je Ante svoju priču o tome kako je dobio svoje stigme.

Prva od njih, ona na čelu, pojavila se 7. svibnja, na rukama su se pojavile 11., a na boku i na nogama dva dana kasnije. Rane su krvarile sve do prije dvadesetak dana, a najduže je krvarila ona na lijevoj nozi i ona je, kaže Ante, jedva zarasla. “Dok su rane bile svježe, nisam mogao normalno ni hodati ni obuti cipele. One sada trenutačno ne krvare, ali znaju biti bolnije nego prije kada sam ih tek dobio. Ostali su ožiljci na istim onim mjestima na kojima ih je imao i Isus Krist”, govori nam Ante pokazujući nam te, kako ih je nazvao, darove od samoga Boga.

I zaista, ovaj 67- godišnjak uistinu ima što pokazati. Na rukama i nogama kao i na boku rane su bile jasno vidljive, a ona na čelu, koja je najprije nastala, u međuvremenu je gotovo iščeznula. U njegovom mjestu su ga sada, kako je rekao, svi drukčije počeli doživljavati i gledati. Mnogi su ga dolazili fotografirati, snimati, ne vjerujući da se to događa, pa ni sam on nekad ne vjeruje da je baš njega Gospodin izabrao da nosi njegove rane. Dolaze mu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a prije nekoliko dana skupina od  devet mladih ljudi iz Splita u njegovoj kući se okupila na molitvi. “Svi smo molili Boga. U jednom trenutku jedan mladi dečko je nekom nevidljivom silom od zemlje bio podignut 30-tak centimetara te je lebdio tako u zraku. To je bilo Božje čudo, nešto što se ni u kojem slučaju ne može odglumiti, a ni dočarati riječima”, govori nam Ante o neobičnom iskustvu.

Moli na 18 jezika

Na pitanje što misli zašto su se baš njemu pojavile te rane, Ante kaže da je sve u Gospodinovim rukama. Kako kaže, oduvijek je vjernik, a već tri godine na neki način doživljava bliske susrete s Gospodinom Isusom Kristom. Tada je  navodno dobio darove Duha Svetoga i mogućnost govoriti drugim jezicima.

“Svaki dan molim na 18 jezika. Nemojte misliti da je to tako jednostavno”, kazao je. Ovaj jedini stigmatik na našim prostorima ističe da mu nije važna slava od ljudi niti mu je važno hoće li tko vjerovati u to što mu se događa ili neće. Naime, primivši stigme, osim na podršku i odobravanja, naišao je i na kritike i odbijanja od onih koji bi, prema njegovom mišljenju, baš i trebali vjerovati u to.

Jedan od onih kojeg se nikako ne može uvjeriti u to da je Ante dobio stigme jest i župnik župe Podhum za kojeg Ante kaže da nije ni očekivao da će mu baš on povjerovati.

“On ni u što ne vjeruje, a njegovo ponašanje u crkvi je kao kod svakog čovjeka koji ima posao, dođe, odradi što ima i ide dalje”, kazao je razočarano te dodaje da je i kod svoje obitelji u početku nailazio na oprečna mišljenja. No, sada ipak svi vjeruju. I njemu samom da je netko prije kazao da će mu se ovo događati, rekao bi mu da nije normalan i da je to nemoguće, ali sada je  uvjeren da je Bogu sve moguće.

“Ovo nije kraj i ovo neće samo na tome ostati. Gospodin Isus Krist i njegova Majka traže da se moli za sve ljude bez obzira na vjeru i na naciju, jer Krist je rekao da smo svi Božja djeca. Poručio je: “Jao onima koji rastavljaju ljude!” Bog nas sve jednako voli i ljubi, zove nas sebi, a mi mu uporno okrećemo leđa. Stoga trebamo moliti i otvoriti svoje srce Bogu”, poručuje nam Ante.

Izvor: Dnevni list, Mostar

Ipak, ima i onih koji nisu samo zapomagali ili nijemo promatrali tako da se stvari same od sebe riješe. Brojni su, Bogu hvala, primjeri pojedinaca ili grupa ljudi koji su nesebično darivali svoje živote za spas čovjeka; osoba koje su se, poput Veronike, probijali kroz mnoštva ljudi i bezlične mase, kako bi ponovno otrli Isusovo lice koje je uvelike bilo ranjeno i iznakaženo u bratu čovjeku svih nacija, vjera, rasa i klasa. Takvi su spasili čast XX. stoljeća. Oni su shvatili da nije potrebno gladnoga pitati kako se osjeća, nego mu treba dati jesti.

Neće naša sućut izliječiti rane bolesnima, nego djelatna ljubav koja će ih zaviti povojima vremena i sredstava s kojima raspolažemo. Ne može se novorođeno čedo, ostavljeno na ulici, samo boriti u životu okrutnog egoizma. Svi mi ovo manje ili više znamo, ali počesto okrećemo glavu od takve stvarnosti: Već će se netko za to pobrinuti. Postoje socijalne ustanove i strukture koje to rješavaju. Ovako brzo umirimo svoju savjest, a da bismo to još brže zaboravili, palimo televiziju i okrećemo jedan od bezbrojnih kanala.

A televizijski programi, novine i svjetske pozornice prepune su likova koji, kako kaže jedan pjevač, “važno vrte palcem” određujući sudbinu većine običnih i jednostavnih ljudi. Previše je slavnih osoba i celebritija, silikonskih ljudi bez osjećaja, izbotoksiranih i ukočenih lica s osmijehom na daljinski. Što će ovaj svijet s tolikim zvijezdama? Nažalost, što ih više ima, manje je svjetla, a više pomrčine. Hit je biti najljepši, biti najbogatiji, ili jednostavno, biti prvi u nečemu. Izgladnjivanje do bolesti za samo jedan trenutak slave. Konzumiranje hrane i zabave do iznemoglosti. Buka vremena u kojemu živimo postaje nesnosna.

Ljudi stoljeća u koje smo zakoračili hitno trebaju hrapave ruke jedne starice da prenese dodir Božje ljubavi. Trebaju njezino naborano lice i iskreni osmijeh. Trebaju srce koje će svojom ljubavlju odgovoriti Isusovoj žeđi današnjice. A svetost naših dana najbolje se očituje upravo kroz primjer života Agnese Gonxha Bojaxhiu, Albanke koja je rođena u Skoplju 26. kolovoza 1910. Pamtimo svi taj blago pogureni lik žene koja, umotana u bijelo-plavi indijski sari hoda ulicama Calcutte i drugih gradova svijeta s krunicom u ruci; ili kako drži u rukama izgladnjelo dijete, njeguje gubavca, hrani iznemoglu staricu… Jedna osoba, a toliko dobra učinjenog! Za to su joj dali priznanje, ne samo katolici, nego cijeli svijet. Brojne nagrade i priznanja koja je za života primila dokaz su kako je svetost našega vremena svima prepoznatljiva kroz ovakvo društveno i karitativno zauzimanje, koje svoju snagu crpe iz ustrajne molitve i kontemplacije. Čini se kako je ovomu svijetu i vremenu u kojemu živimo potrebna majka, mudra žena, moliteljica, osoba koja će imati razumijevanja i vremena za djecu koja pate. Ili, još bolje, parafrazirajući molitvu koju je sama blaženica sastavila: potrebna je majka koja ima srce. Majka koja će svoje ruke ponuditi siromasima, bolesnima i ljudima u potrebi. Majka koja se neće umoriti od hodanja, posjećujući one kojima je potreban prijatelj. Majka koja će svojim blagim glasom donositi utjehu ljubeći svakoga čovjeka samo zato jer je čovjek.

Eto, takva je bila naša Agnesa Gonxha Bojaxhiu, koju je čitav svijet zvao Majka – Majka Tereza. Oko nje su se okupljali oni istinski siromasi, koji su od života imali samo sunce što ih grije. Ali, često su u njezinoj blizini bile i poznate “face” – ljudi bogati stvarima, a siromašni ljubavlju, srećom, smislom života, zadovoljstvom… Svi su joj se divili i povlađivali joj, a ona je pred sobom imala Isusa koji je bio njezino svjetlo, snaga i put koji je nasljedovala. Svima je darovala Njega. U travnju 1942. godine položila je, uz redovite zavjete koje je kao redovnica imala, i privatni zavjet, obvezujući se pod smrtni grijeh da će Bogu dati sve što od nje bude tražio. To je bila želja da ne postavlja nikakvih granica Božjemu planu za sebe. A Božji plan se po njoj uistinu ostvario: siromasi su po njoj primili Isusa.

Što mi možemo učiniti? Zacijelo ne možemo i ne trebamo preslikati bl. Majku Terezu, ali možemo nasljedovati njezin primjer. Možemo se kloniti prigoda da ranjavamo i izgladnjujemo ovaj svijet. Možemo čašom ljubavi napojiti onoga koji i danas vapi: “Žedan sam”. [Ivan Bradarić / Veritas / KTA]