Četnici nožem, samokresom i puškom, mi danas novogovornim “zlogovorom”

Četnici su došli, kuće zapalili, potom odveli ljude u dočiće, tamo ih zaklali i pobili. Tako sam, pričao mi je, kada sam došao od ovaca, tražio svoga pokojnog ćaću Ivu. Njega i druge našli smo doli u dočiću, u strani. Pokopali smo ih. Tako je to bilo, reče mi. I zašuti!

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu | Prometej.ba

Četnici su došli, kuće zapalili, potom odveli ljude u dočiće, tamo ih zaklali i pobili. Tako sam, pričao mi je, kada sam došao od ovaca, tražio svoga pokojnog ćaću Ivu. Njega i druge našli smo doli u dočiću, u strani. Pokopali smo ih. Tako je to bilo, reče mi. I zašuti!

Pripadam generaciji onih koji ne znamo što znači imati dida. A tu mogućnost da ne znamo, odnosno da nismo mogli znati, oduzeli su nam četnici. Upravo oni koji su prije točno 70 godina u dva dana – što puškom, samokresom, kamom – počinili (brojčano i na jednome mjestu) najveći zločin nad hrvatskim narodom u II. svjetskome ratu – kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj.

Rasli smo sa spoznajom da se to dogodilo. I ništa više! Rekli su nam za to naši stari i pokazali mjesta gdje je tko od naših didova ubijen, odnosno zaklan. I grobove, gdje je tko od njih pokopan. Vrijeme se brojalo po tome događaju – prije četnika, o četnicima i poslije četnika. Našu ramsku memoriju ništa nije tako duboko odredilo kao ovaj događaj. Pitao sam svoga pokojnog ćaću Jošku kako je bilo moguće da sve Markešiće, Šunje, Pavličeviće, Žiliće, Noviće, Filipoviće, Malekinušiće i druge, četnici nađu sve zajedno kod njihovih kuća, ovdje u Planini, ili dolje u Polju, da nisu nikuda pobjegli? Zar nisu vidjeli kako u daljini, pod Vranom, kuće gore? Zašto su ih čekali skrštenih ruku ili s podignutom bijelom zastavom? Rekao mi je samo toliko: znali smo da dolazi vojska, da je ta vojska u pratnji Talijana, a Talijani su iz Italije, tamo je Rim, u Rimu je papa. Mi smo kršćani, nismo nikome zla nanijeli. Nama neće ništa učiniti. Nemaju razloga. Izišli su i čekali vojsku.

Četnici su došli, kuće zapalili, potom odveli ljude u dočiće, tamo ih zaklali i pobili. Tako sam, pričao mi je, kada sam došao od ovaca, tražio svoga pokojnog ćaću Ivu. Njega i druge našli smo doli u dočiću, u strani. Pokopali smo ih. Tako je to bilo, reče mi. I zašuti!

I sve se na tome završilo. Sve to ispričao mi je običnim, lijepim, ramskim, kršćanskim govorom. Ni jednom mi nije rekao da su to učinili Srbi, da ih mrzi jer su mu ubili (zaklali) ćaću, ni jednom mi nije rekao da bi se trebalo osvetiti, da bi trebalo “vratiti milo za drago” ili da bi to netko od nas djece, ne daj, Bože, trebao učiniti! Za njega, ali i za svu djecu poubijanih, odnosno za nas – njihovu djecu, opća imenica tadašnjega stradanja ramskoga kraja sve do danas bila je i ostala ČETNIK.

I taj pojam postao je, kako rekoh, sinonim za jedno točno određeno vrijeme, sinonim za istrebljenje i uništenje drugoga i drukčijeg. Nije bilo i nema kuće u Rami – svejedno je li muslimanska ili katolička – čija memorija nije obilježena imenicom ČETNIK. Kao da smo se srodili s njome. Međutim, kad se pomislilo da je to vrijeme prošlo kao i da se značenje te riječi promijenilo, svakodnevno se uvjeravamo da bez tog pojma mi danas ne bismo bili ono što jesmo. Kako, pitat ćete? Evo kako! Promijenio se taj lijepi kršćanski, ramski govor; promijenio se njegov sadržaj, pa stoga sada s ponosom i mirno možemo reći: “Lipo naše ime četnik!”

Pitat ćete, također, a kakav je to govor bio u našemu ramskom kraju koji je doživio tako duboku metamorfozu da ga danas pojam “četnik” u bitnome određuje? Evo odmah odgovora: bio je to govor kakav se poželjeti može – govor ljudski, kršćanski; govor koji ni nakon četničkoga zločina nije u sebi sadržavao mržnju, osvetu, psovku, laž. Govor koji nije pozivao na istjerivanje pravice uzvikom “zub za zub”, “oko za oko”, govor nakon kojeg nije bilo paljenja, miniranja, ubijanja, zatiranja, progona, silovanja. Da, to je onaj govor kojim su govorili Ramljaci. Sve donedavno! To je onaj govor kakvog je u Rami (pro)našao prof. dr. Miloš Okuka. O njemu je napisao i doktorsku disertaciju. Obranio ju je u Sarajevu, na Filozofskome fakultetu. Nju je potom, 1983. godine, kao knjigu pod naslovom Govor Rame – Uvod, fonološke i morfološke osobine objavila sarajevska Svjetlost. Lijepa je to knjiga. Dobra, poučna, korisna. Nije ideološki skrojena.

Preporučio bih je svima onima koji danas – bezimeno ili s imenom i prezimenom – ustaju u obranu ramskoga identiteta, ali ne ustaju smireno i tolerantno, nego ozareni u govoru mržnje, da samo malo “zraknu” u ovu knjigu, da vide kojim smo to jezikom govorili i govorimo i koji to stoljećima u tome jeziku identitet imamo i tradiramo.

Naime, govor kojim se sada koriste oni koji zlorabe Božji dar javnoga i bezimenog internetskog komuniciranja nije onaj govor koji je u Rami početkom 1980-ih godina našao i opisao prof. Okuka. Novi ramski novogovor je “zlogovor”, govor za kojeg je imenica četnik, i sve što taj pojam znači, izraz najvišeg umnog dosega. Mislim da je došlo vrijeme da se može i smije kazati da je Rami potrebna nova izobrazba, novo učenje o drugome, o drukčijem, novo učenje o demokraciji, zapravo novo učenje o kršćanstvu. Da, o kršćanstvu iz kršćanstva za one koji se smatraju kršćanima. Prvo o tome! Rami je potrebno novo pohađanje vjeronauka, nova kristijanizacija. Jer, taj novi ramski portalski “govor” nije govor uvjerenoga kršćanina, katolika, nije govor ni muslimana, židova, protestanta, pravoslavca, ateiste. Govor koji se već dulje vrijeme prosipa po Rami i ramskim portalima je govor mržnje, govor s dna ljudskoga beščašća. Rama nije zaslužila ovakav govor, odnosno zlogovor, unatoč političkim razlikama. One su dobre i za opće ramsko dobro korisne. I razlike treba podržavati. Bez njih nema napretka.

No, da ne zaboravim zbog čega ovo pišem. Zbog obljetnice četničkoga pokolja u Rami, u listopadu 1942. Nitko, nažalost, u svojim javljanjima o ovome događaju ne zbori o dalekosežnim posljedicama koje je ovaj događaj imao za Ramu, kako u demografskome, gospodarskom, kulturološkom, političkom, tako i u vjerskome pogledu. Čini se da nikome nije važno što je tom prigodom rečeno, nego tko je govorio.

Ne želim braniti sudionike toga skupa. Njihova djela su ono što treba ocjenjivati, njihov govor. Zar ih stoga što su drukčijeg mišljenja treba demonizirati, prokleti, protjerati, zatrti. Zašto? Samo zato što o istim stvarima drukčije misle od nas? Potrebno je uzeti njihove članke, pročitati ih, analizirati i, ako tko zna bolje i točnije – bujrum! Ali, način na koji se neki od Ramljaka “džiltnuše” svojim zlogovorima odudara u bitnome od istinskoga smirenog, tolerantnog, kršćanskog govora kojim su govorili i govore oni Ramljaci koji svome kraju misle dobro.

Nadao sam se da će Ramljaci, barem kad je riječ o ovoj našoj, još uvijek krvavoj podkožnoj povijesti, uspjeti postići one oblike komuniciranja koji se uobičajeno koriste u suvremenome svijetu. A to je govor koji uvažava drugoga i drukčijeg. Taj govor je kršćanski, iskonski ramski. No, prema onome što se može pročitati na ramskim, ali i drugim “panhrvatskim” portalima, čini se da možemo reći: “kako bijaše na početku listopada 1942. tako je i dan-danas 2012. godine – lipo naše ime četnik”. Što četnici onda drugima i drukčijima (u)radiše nožem, samokresom, puškom, mi to isto danas činimo drugima i drukčijma samo malo nježnije – svojim novogovornim “zlogovorom”. A, svi vi jako dobro znate – riječ također ubija.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*