Ćibo pokušava dokazati da u Jablanici i Konjicu nije bilo logora za Hrvate

U opširnom intervjuu kojeg je objavio sarajevski Dnevni avaz bivši predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo (prema svjedočenjima mnogih, među njima i predsjednika Hrvatske udruge logoraša Domovinskoga rata u BiH Mirka Zelenike, uz Sefera Halilovića i Zulfikara Ališpagu Zuku, najodgovornijega za logore za Hrvate u sjevernoj Hercegovini), ‘odgovorno tvrdi da logora u Konjicu i Jablanici nije bilo, a da se u Doljanima nije dogodio zločin nad Hrvatima’. S druge strane, Ćibo ističe ‘činjenica je da su postojali logori Herceg Bosne’.

Ćibu kao odgovornu osobu za formiranje logora jednoglasno, kako piše Avaz, spominju hrvatska udruženja, ali i odvjetnik Duško Tomić, koji brani osumnjičenog Enesa Maksumića te mediji u RS-u.

Na upit Avazova novinara: Kako komentirate navode da ste Vi odgovorni za nastanak logora u Jablanici u kojem je bilo više od 600 osoba, uključujući i djecu, te da morate dati odgovore na ta teška pitanja? Ćibo odgovara:

– Prvo, dobro je što je to pitanje pokrenuto kako bi se mnoge stvari raščistile. Drugo, što god je tko uradio, treba i da odgovara. Treće, insinuacije i propagandu treba odvojiti od činjenica, koje su najbitnije. Odgovorno tvrdim da u Jablanici i Konjicu nije bilo nikakvih logora, niti ih je iko od vlasti formirao. Zna se šta su logori, to su najcrnje što ljudski um može smisliti.
Ja nemam ništa protiv toga da me uhite! Ali, mora postojati osnova zašto. Ovo što se govori o meni mora biti utemeljeno na činjenicama. Dakle, mora postojati dokaz da sam ja nešto uradio. Ali, ja nisam ništa uradio. Niti je nešto slično uradio itko iz civilne vlasti ili vojske na području Konjica i Jablanice, a da je to meni poznato. S druge strane, činjenica je da su postojali logori “Herceg-Bosne”, kao što je činjenica da ih na našoj strani nije bilo. Konjic, Jablanica i dio Prozora koji je držala Armija RBiH nisu hrvatska stratišta. Nema tu stratišta! Mi nismo vodili takav rat. Naša ideologija nije bila takva.
– Došla je iz Haga oznaka “A” na mom predmetu, kao što je došla i oznaka “B” i “C”, tj. da nema osnova za procesuiranje ili da se trebaju prikupiti dodatne činjenice. Dakle, sve je to propaganda. Ništa u mom radu tijekom rata nema što je bilo nekorektno. Neka me uhapse, ali će morati platiti crno i žalosno ako ne bude dokaza! Gdje su im dokazi za moja nedjela? Nema ih!

Pazite, nisam ja analfabeta, laik i hajvan koji će uzeti pušku da ubija ljude! Mene to nije zanimalo. Ja se nisam borio samo za Bošnjake, muslimane i islam. Ja sam se borio za sve stanovništvo, za sve religije. A od mene su problem imali samo Bošnjaci koji su mogli biti mobilizirani, koji su morali ići na teren, te zbog činjenice da nisu imali hrane, jer nas je HVO blokirao. A Hrvati i Srbi su mogli što hoće. Mogli su da idu, ali i da ostanu – odgovara Ćibo na pitanje kako  komentira informacije da je Haški tribunal još prije 11 godina dao oznaku “A” na njegov slučaj, to jest da ima osnova za procesuiranje, ali da postupak nikada nije pokrenut.

S druge strane, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskoga rata u BiH Mirko Zelenika iznio je nedavno za Dnevnik.ba bolne činjenice iz ratnih godina:

– Na području sjeverne Hercegovine, u Konjicu i Jablanici bilo je više od 40 logora za Hrvate. Bolje reći, bila je to čitava mreža logora koju su osnovali projektanti akcije Neretva ’93. u koordinaciji s tadašnjom lokalnom vlasti. A ti projektanti, ujedno i najodgovorniji za zločine nad Hrvatima na tom području su Sefer Halilović, čelni čovjek, zadužen da provede akciju, Zulfikar Ališpago Zuka, operativno-vojna podrška toj akciji i predsjednik ratnog Predsjedništva u Konjicu i Jablanici dr. Safet Ćibo, kojeg je tadašnje Predsjedništvo RBiH postavilo umjesto legalno izabranih dr. Rusmira Hadžihuseinovića u Konjicu i Nijaza Ivkovića u Jablanici – kazao je Zelenika.

Zelenika, koji je i sam osjetio svu torturu logora Armije RBiH iz kojeg je pušten 1. travnja 1994. godine (u logorima je proveo 10 i pol mjeseci, od kojih u Muzeju u jablanici 4,5 mjeseci), istaknuo je kako su dva središnja logora bili onaj u Sportskoj dvorani Musala u Konjicu te u Muzeju u Jablanici.

– Filijalnih logora je bilo mnoštvo. Na području Konjica, nabrojat ću samo neke – Gornje Viševice, Parsovići, Buturović Polje, Čelebići… odakle su hrvatske logoraše Zukini ljudi prebacivali u Musalu, pa u Tarčin, pa iz Čelebića u Jablanicu… Iz Muzeja u Jablanici, logoraše su opet prebacivali u Donju Jablanicu, pa u Donju Drežnicu u crkvu na području mostarske općine, tamo su zlostavljani, mučeni, neki su se vratili, mnogi su ubijeni… – prisjeća se Zelenika bolnih ratnih dana, napominjući još jednom kako je osnovana čitava mreža logora a sve je kontrolirao Specijalni odred za posebne namjene ‘Zulfikar’ pri Štabu vrhovne komande Armije BiH.

– Tri i pol tisuće Hrvata Konjica i Jablanice prošlo je kroz te logore. Na području Federacije BiH pod kontrolom Armije RBiH bio je ukupno 331 muslimanski logor kroz koji je prošlo 14.440 Hrvata. Kao što jasno stoji i u knjizi Ivice Mlivončića ‘Muslimanski logori za Hrvate u BiH u vrijeme rata 1991.-1995.’ od tih 14.440 nešto više od 4000 bilo je branitelja HVO-a, dok su sve ostalo u logorima bili zatočeni hrvatski civili. Od 14.400 zarobljenih Hrvata u 331 muslimanskom logoru, ubijeno ih je oko 620 nakon zarobljavanja – kazao je Zelenika, ističući i kako je logor Muzej u Jablanici formiran odlukom ratnog Predsjedništva općina Konjic i Jablanica.

– I sam sam, prije nego sam zatočen u logor, 13. lipnja 1993. razgovarao s dr. Safetom Ćibom. Pitao sam ga tada zašto je zatočeno naših 28 ljudi. On mi je tada odgovorio: U tijeku je provjera jesu li išta učinili. Ako nisu, dobit će ‘ćage’ (papire, nap. a.) da ih više nitko na ulici ne može zaskočiti i teretiti ni za što… I mnogi su mu povjerovali. I ja sam mislio da će tako biti. Ali, umjesto da ih puste, zarobili su novih oko 800 Hrvata. I to je krunski dokaz da je dr. Ćibo imao kontrolu nad logorima, da ih je mogao formirati, raspustiti, kad je htio… – kazao je za Dnevnik.ba Zelenika.

– Ovo što se u posljednje vrijeme radi je čista manipulacija i miješanje krušaka i jabuka. To što govore za žene i djecu u Jablanici, ja mogu reći da je točno da su civili bili u Muzeju revolucije. No, ono što ja znam i što su mi prenijeli jeste da je riječ o osobama iz Doljana i Sovića, gdje su bila ratna djelovanja.
Nakon okončanja sukoba u toj zoni svi vojno sposobni su otišli, a ostale su žene, djeca i starci. HVO ih je ostavio, valjda računajući da će se Armija RBiH nad njima iživljavati i ubijati ih. Međutim, Armija RBiH je sve njih pokupila i omogućila da se vozilima prebace do Jablanice kako ne bi pješačili. U isto vrijeme dok se to događa, dakle, kada Armija RBiH civile sigurno prebacuje u grad, iz pravca Mostara pješice dolaze Bošnjaci protjerani iz Stoca, Čapljine i Mostara. Oni su iz hrvatskih logora prebačeni do Jablanice. Hrvati su dovezeni u Jablanicu, jer nisu imali gdje. Smještaj u Muzej je, zaista, bio humanitarni. Tamo su boravili zajedno s Bošnjacima iz Stoca! Između njih nije bilo nikakvih problema.

Ja sam bio u Muzeju. Vidio sam žene, djecu i starce Hrvate, katolike, i na drugoj strani bošnjačke civile iz Stoca. Djeca su plakala. Ja sam odmah zadužio svog potpredsjednika Muhameda Marića da prije svega djeci, a onda i ostalima osigura hranu, mlijeko i druge potrepštine. Naravno, onoliko koliko smo imali, jer je upravo HVO zabranio transport hrane za Jablanicu i posebno Konjic.

Hrvati su u Muzeju dobivali hrane onoliko koliko su imali borci i bošnjačko stanovništvo. Nije bilo razlike. Imali su i zdravstvenu zaštitu. Ali, ja sam odmah otišao u UNPROFOR i tražio da nam pomognu da te ljude, samo zbog ratnog stanja, prebacimo u Mostar. Jer nije bilo dovoljno hrane, lijekova, bolničkih kapaciteta…  Lično sam svim tim ljudima rekao da mogu da izlaze i šetaju, da samo mogu ići kod svojih rođaka u Jablanici, ako ih imaju, te da tamo mogu živjeti. Jedino što je Hrvate moglo ugroziti jeste granatiranje HVO-a iz okolice – tvrdi Ćibo za Avaz.

Nije mu, kaže Ćibo za Avaz, poznato da je tamo bila maltretiranja i iživljavanja nad Hrvatima niti mu se itko žalio.

– Štoviše, ljudi koji su odlazili iz Muzeja kod svojih rođaka vrlo brzo su se tu vraćali, jer su u Muzeju imali hranu, dva-tri obroka, spavanje… Osim toga, vrlo brzo smo ih transportirali prema Mostaru. Prema tome, u Muzeju nikakvog logora nije bilo. Taj objekt je služio za humani smještaj ljudi, i Bošnjaka i Hrvata.

O tome što je uhićeni Enes Maksumić Čađo priznao je da je sudjelovao u premlaćivanju jednog čovjeka na tom mjestu, Ćibo za Avaz kaže:

– Ja to ne znam. Ako je neko pravio ekscese, neka odgovara. Ja Vam govorim o poziciji vlasti, odnosno za ono za što sam ja odgovoran… Smatram da mora odgovarati svatko tko je napravio zlo bez naredbe, bez plana, bez dogovora. Mora se utvrditi odgovornost pojedinca ili neka kaže tko mu je naredio da to uradi. Neka donesu papir da sam ja igdje napravio logor. Znate li šta je logor? A onda na televiziji izađu i kažu da je to u Jablanici bio logor poput Aušvica. Kakav Aušvic?! Bilo je ultimatuma HVO-a da se Hrvati iz jablanice prisile na iseljavanje i zahtjeva za razmjene, ali mi smo i tadašnjim zaključcima jasno rekli da ne želimo pristajati na ultimatume, učestvovati u etničkom čišćenju i nasilnom iseljenju Hrvata Jablanice. Mi smo jasno kazali da smo spremni prihvatiti sve prognanike.

Na Avazov upit što je sa zločinom nad Hrvatima u Doljanima kod Jablanice, o ubojstvu 39 vojnika i civila…, Ćibo kaže:

– Nema takvog zločina. Koji zločin!? – U Kostajnici sam imao priliku vidjeti starce, babe, djedove, koji su ostavljeni. Vojnicima je skrenuta pozornost da niko ne smije biti maltretiran, ubijen ili povrijeđen. A svi su ti ljudi ostavljani (od HVO-a, op. a.) da bi bio napravljen zločin. Ali, mi to nismo činili – tvrdi Ćibo koji ‘ne zna ni za strašni zločin nad Hrvatima u Trusini’.

– Ne treba se plašiti uhićenja. Treba se plašiti neistina i insinuacija, pa ćeš ti morati braniti istinu. A istinu je najteže braniti, jer je istina jedna. Neka donesu činjenice. Moji svjedoci su svi ti ljudi koji su bili smješteni u Muzeju u Jablanici. Hrvati su tamo bili kraće, Bošnjaci duže. To su moji svjedoci. Svjedoci su i pripadnici UNPROFOR-a i stanovništvo Jablanice. Je li bilo nečega što ne znam, ja u to ne ulazim.

Nije Ćibo preskočio za Avaz iznijeti svoje mišljenje o današnjoj poziciji Bošnjaka:

– Bošnjačka politika je u rasulu, jer su bošnjačke političke stranke i njihova rukovodstva međusobno suprotstavljeni u službi trećeg. Jesu li oni toga svjesni ili nisu, ja ne znam, ali znam da onog momenta kada ovdje ne bude Bošnjaka, muslimana, nestat će i Bosne. Jer Srbi i Hrvati će se lako dogovoriti o podjeli.
Ako je itko danas ugrožen, to su Bošnjaci. Jer, treba uništiti Bosnu i podijeliti je na dva dijela. To je krajnji cilj. Od Berlinskog kongresa, od srednjovjekovne Bosne… postoji stalna namjera da se Bosna uništi. Osim toga, ko nas predstavlja – skorojevići?

Bošnjaci su, zajedno s ostalim patriotima, napravili nezapamćeno čudo. Mesom i krvlju su Bosnu obranili. Danas se događaju katastrofalne stvari. A Bošnjaci šute. Neiznošenje istine vodit će nas u zaborav. A to znači – nema te! Ako to bude nastavljeno, onda uzalud sve što se uradilo.

Treba se bojati novog konflikta. Ako dođe do novog konflikta, ovo što se desilo u prošlom ratu je mala maca. Borci su razočarani na svim stranama. Narod je bijedan. Ali, nije problem u narodu. Problem su zvonari, koji siju mržnju i pozivaju na klanja. Osim toga, socijalni je problem. Taj problem se sve više produbljuje. Narod sve više živi u bijedi, u beznađu. Firmi nema, posla nema, a dijete treba u školu, treba ga obući, studentu treba platiti fakultet, moraš mu osigurati dom…

– U južnom dijelu BiH teško žive i Bošnjaci i Hrvati. Oni koji huškaju i koji su producenti negativizma dobro žive. Zbog straha koji nameću, običan čovjek je nemoćan. A tamo gdje  je veći pritisak jednih na drugima, prilike su katastrofalnije za one koji su slabiji – kaže Ćibo za Avaz o ‘apelima posljednjih dana o ugroženosti Bošnjaka u Hercegovini’ .

– Ja jesam surađivao s Izetbegovićem, jer su nam bili isti ciljevi. To je Bosna. Nikada Alija nije rekao – idite ubijte Srbina jer je Srbin ili Hrvata jer je Hrvat. To on nije dao. Meni je uvijek govorio: “Nemoj da se šta tamo desi (Hercegovina), to je opasan teren. Mi nismo kao oni”. Slušao sam i riječi svoga oca koji je uvijek govorio da ne treba činiti zlo kada ti zapadne. U mene je sve čisto, ali kod drugih nije i zato sam ja na meti. Ja se nikog ne bojim. Zašto da se bojim?! Ako sam što uradio da ne valja, evo – tu sam – tvrdi bivši predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo, danas zaposlen kao kirurg na Odjelu ortopedije KCU-a u Sarajevu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*