Dan kada je Bosna i Hercegovina krenula svojim putem

U povodu 20. godišnjica usvajanja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike BiH u Skupštini BiH, Radio Deutsche Welle objavio je zanimljiv prilog dopisnika iz Sarajeva Samira Huseinović. Tekst prenosimo u cijelosti, bez ikakvih intervencija:

U godinama raspada bivše Jugoslavije u BiH se tragalo za rješenjem koje bi omogućilo opstanak Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) uz ojačani suverenitet njezinih republika. Miro Lazović je u Skupštini BiH 1991. godine predložio transformaciju bivše zajedničke države u savez suverenih republika s jakim ingerencijama zajedničke države u oblasti obrane, monetarne politike i vanjskih poslova. SDS je odbio taj prijedlog što je, prema Lazoviću, bio nagovještaj realizacije plana o tzv. Velikoj Srbiji.

“Skupština Republike BiH nije željela biti instrument velikosrpske politike. Slovenija i Hrvatska već su nagovijestile izlazak iz SFRJ-a, pa je i BiH tragala za riješenjima kojima bi, prije svega, srpsko-hrvatski odnos u BiH-u bio reguliran. U tom kontekstu je Skupština BiH donijela odluku da se naši predstavnici povuku iz rada u saveznim institucijama”, kaže Lazović.

“Agresija na Sloveniju je bila završena, dok je agresija na Hrvatsku bila u punom jeku”, prisjeća se prvi predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić. Podsjećajući na dislociranje jedinica bivše JNA iz Slovenije i dijelova Hrvatske u BiH, Kljujić ističe da je plan za napad na BiH tada već bio programiran: “BiH je tada pretvorena u najveću vojarnu na svijetu, a Jugoslavija nije postojala. Jugoslovenska naroda armija (JNA) nije samo promijenila naziv, nego je postala i agresor. Odlučili smo se povući iz saveznih organa dok se ne riješi pitanje Jugoslavije”, rekao je Kljujić.

Odluke “krnjeg” Predsjedništva SFRJ

No, rješenja nije bilo, a Predsjedništvo SFRJ-a je zaključilo da će odluke donijeti bez predstavnika Slovenije, Hrvatske i BiH. U jesen 1991. jedinice Užičkog i Novosadskog korpusa JNA prelaze u BiH. Tim činom, prema analitičarima, počinje realizacija plana “RAM” (plan je podrazumijevao i stvaranje srpske države u BiH-u te njezino povezivanje s tzv. srpskim oblastima u Hrvatskoj).

U BiH je bilo kolebanja u pogledu stvarnih namjera tadašnje srbijanske politike. Kljujić kaže da su neodlučnost izražavali pojedini političari SDA-a. “Kada je završeno razaranje Vukovara i posljednjoj političkoj budali bilo je jasno šta je JNA i šta je Slobodan Milošević”, kaže Kljujić.

11. listopada 1991. Skupština BiH donosi Memorandum o suverenosti, a regularne snage JNA i rezervisti napadaju selo Ravno u Hercegovini. U Federaciji BiH danas se smatra da je napad na Ravno “prvi čin otvorene srbijansko-crnogorske agresije na BiH”. Nekoliko dana kasnije u Skupštini BiH Radovan Karadžić je zaprijetio muslimanskom narodu nestankom. Krajem listopada 1991. klubovi zastupnika SDS-a i SPO-a (Srpskog pokreta obnove) u Skupštini Republike BiH donose odluku o sazivanju tzv. Skupštine srpskog naroda u BiH.

Različita tumačenja povijesti BiH-a

Događaji iz nedavne povijesti u BiH se različito tumače. Glavni akteri tadašnje krize iz SDS-a danas su haški zatvorenici, optuženi ili osuđeni za genocid i druge ratne zločine počinjene u BiH-u. Bivši dužnosnik ove stranke Dragan Čavić kaže da se tragični raspad Jugoslavije prije svega prelomio na BiH-u, “gdje je moralo doći do sporazuma tri konstitutivna naroda kako bi se tragedija izbjegla”.

Umjesto sporazuma, u BiH-u je nastupila potpuna političko-nacionalna diferencijacija, kaže Čavić. Srbi su napustili institucije Republike BiH, dok su Hrvati i Bošnjaci krenuli prema proglašenju neovisnosti BiH. “Besmisleno je priznanje jedne države koju skoro pola njezinih građana nije prihvatalo kao takvu. Tek je Washingtonski sporazum našao neko kompromisno rješenje, a Daytonski definitivno.

Iako su ti sporazumi doneseni pod snažnim pritiskom međunarodnog faktora, njihov značaj je neosporan zato što su zaustavili rat i krvoproliće”, kaže Čavić i zaključuje: “Ovoj zemlji sada više nego ikada treba objektivno suočavanje s prošlošću svakog od konstitutivnih naroda i njihovih političkih predstavnika, ali i suočavanje s realnošću, kako bi se izgradila zemlja u kojoj bi prioritet bili socio-ekonomski problemi, kako bi se gradila budućnost za mlade”.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*