Dijaspora

U dijaspori je umro i Ruđer Bošković
Proteklih dana svjetski su mediji slavili nogometaša Ivicu Olića, častili ga epitetima i kovali u zvijezde na velik ponos nas Hrvata, kojima je to barem neka zraka sunca u ova nevoljna vremena stezanja remena. Ali kad bismo utjehu tražili u tuđim uspjesima i kad bismo kao pojedinci u njima nalazili razloga da budemo ponosni što pripadamo istomu narodu, možda bismo mogli posegnuti i za nekim drugim veličinama dok čekamo da se ponovi nešto tako veliko kao što je Olić. Treba imati na umu da je svaki uspjeh u nogometu mnogostruko zapaženiji i hvaljeniji od svakoga drugog uspjeha u drugim disciplinama, pa i sportovima. Kročiti k slavi s pomoću kista ili pera pužev je korak naspram mlaznom pogonu nogometne lopte. Nije riječ samo o uspjesima mladih matematičara, na primjer, ili kuhara, glazbenika ili arhitekata, koji ostaju anonimni, na štetu nas ostalih, nego je potrebno shvatiti odmak Hrvata od vlastita naroda i njegova uspjeha ako su ga ostvarili pripadnici dijaspore. Ta psihologija u naše vrijeme kulminira na političkom planu kad se nastoje ograničiti glasačka prava Hrvata u dijaspori, pri čemu se prešutno misli na Hrvate u BiH. Otuđenost dijaspore od matične zemlje i obrnuto prisutna je i kod puka i kod vlasti, prvo politička, a onda i kulturna i sva ostala.

Tko je tu komu dijaspora
Definira li se dijaspora kao raspršenost naroda zbog emigracije, apsurdno je u tu kategoriju svrstavati bosanskohercegovačke Hrvate. Hrvati se naime nisu najprije doselili unutar granica današnje Hrvatske pa zatim otišli trbuhom za kruhom u Bosnu i Hercegovinu, kako se to želi prikazati korištenjem riječi dijaspora, nego prije vrijedi obrnuto, naime da su Hrvati u Hrvatskoj dijaspora, barem s motrišta Hrvata u BiH. Ali stanovnici Zapadnog Berlina do ujedinjenja Njemačke nisu bili pripadnici nekakve dijaspore i to je vlastima bilo jasno bez obzira na to koga su Zapadnoberlinci politički podupirali, jer umjesto da ih gura iz javnog života, SR Njemačka im je kao žrtvama politike dala dodatne povlastice (neobaveza služenja vojnog roka, smanjenje poreza) jer su pristali živjeti pod ne baš ugodnim okolnostima potpunog okruženja i tako je štoviše privukla mlade da se odsele upravo tamo. Po logici koja sad prevladava, Hrvati u Okučanima i Kninu bili su od 1991. do oslobođenja 1995. dijaspora pa im je trebalo uskratiti pravo glasa i otpisati njih i njihov teritorij umjesto da ih se integrira. Dakako da postoji razlika između okupacije i međunarodno priznatih granica, ali ona nije uvijek oštra i ne bi trebala utjecati na osjećaj jedinstva nekog naroda. Za takvu bi situaciju političke odvojenosti od ostatka naroda i pripadnosti eksklavi trebalo stoga primijeniti ili skovati novi termin.

Ponos i predrasude
No, bilo da se izbivanje iz zemlje naziva dijaspora, endospora, egzospora, ektospora, kolonijalizam, privremeni boravak ili turizam, prešutna je teza da će se ti ljudi koji odu kad-tad vratiti i nešto od domovine zahtijevati. Čini se nedostižnim vjerovanje u obrat, naime da ti ljudi mogu nešto i ponuditi domovini ili da od nje jednostavno ne trebaju ništa. Istina je da je Hrvatska bila tek nešto usputno nekim ličnostima, kao što je primjerice apotekar Leo Henryk Sternbach ili glumice Alida Valli i Silva Košćina, no Hrvati su bili guverner Minnesote, Arizone, Aljaske, Ohija, razni američki kongresnici i gradonačelnici američkih gradova te predsjednici Argentine, Čilea, Slovačke i Kostarike. Što bi oni to mogli htjeti od nas da se ne bismo usudili biti ponosni na njih? Vjerojatno je posrijedi ipak obostrani zaborav ili doza straha od drukčijeg svjetonazora.
Kad ne bismo odbacivali i zaboravljali Hrvate koji su otišli u pravu dijasporu, možda nam hrvatsko podrijetlo nekih ličnosti ne bi značilo samo kuriozitet, nego i razlog za dodatni ponos, a ne da bude rezerviran samo za uspjehe naših nogometaša, i to kad zgoditke postižu za njemačke i druge klubove i boje. Nema oštre granice između boravka u dijaspori i boravka u inozemstvu. Ako nogometaši svoje uspjehe postižu vani, onda žive u dijaspori, tamo im se školuju djeca, tamo se i rađaju, a ipak njihove uspjehe doživljavamo kao svoje. Dijaspora nam se katkad vrati, kao duo Meritas koji je hrvatskoj kulturi podario lijepi opus. Redatelj Werner Herzog nije se vratio, nego snima filmove za njemačku publiku i ne spominje svoje hrvatsko podrijetlo, ali ima producentsku kuću s polubratom Luckyjem Stipetićem i dakle neku vezu s domovinom predaka koja ga ipak ne doživljava kao svojeg, kao ni rodonačelnika raspjevane obitelji Von Trapp, rođena 1880. u Zadru.

Zasjenjene zvijezde
Kao što nema stroge definicije uspjeha, nema ni kriterija dijaspore ni pripadnosti, odnosno oni se svode na dojam, koji nije ništa objektivniji time što je masovan. Kad se takve kategorije već oslanjaju na subjektivnost, onda je najbolje da to bude subjektivnost sama subjekta, odnosno slavne ili neslavne ličnosti, premda ljudi katkad manipuliraju vlastitim podrijetlom ili ga prikrivaju ili zanemaruju. Sjetimo se kako se osjećaj za domovinu predaka u pravom trenutku probudio u glumcu Johnu Malkovichu, koji je 1991. recitirao stihove naše himne. Kad ne bismo odbacivali dijasporu, možda bismo osjetili trunku ponosa i zbog uspjeha Erica Banadinovića, poznatijega kao Eric Bana, čiji je otac Ivan, rodom iz Hrvatske Dubice, emigrirao 1959. Nešto kasnije iz Otočca je emigrirao i otac australskoga redatelja Roberta Luketića, autora ljubavnih komedija s trenutno najpoznatijim glumcima, a filmovi serijala Noć u muzeju nastali su prema slikovnici Zagrepčanina Milana Trenca. Osječki glumac Zlatko Burić proslavio se u Danskoj, a mogli smo ga nedavno gledati kao jedinu svijetlu točku u katastrofalnom fimu katastrofe 2012. Ivana Miličević prema pretežnom bi mišljenju bila u dijaspori čak i da je ostala u rodnom Sarajevu, ali s pet godina našla se u SAD-u i dospjela do sama holivudskog vrha. Njezin vršnjak Michael Klesic manje je poznato ime, viđeno više u američkim serijama nego u filmovima. I kanadska glumica dalmatinskoga podrijetla Stana Katić našla se u serijalu o Jamesu Bondu, ali je imala i zapaženijih uloga u serijama 24, CSI i Hitna služba. Jedan se hrvatski glumac našao i u ekipi Sergia Leonea, naime Gianni Garko rođen 1935. u Zadru kao Jani Garković, koji je u četiri filma utjelovio lik Sartane. U holivudsku se plejadu može ubrojiti i Željko Ivanek, Slovenac koji vuče hrvatske korijene i sporedan je lik u mnogim poznatim filmovima.
Zanimljivo je proučavati kretanja ljudi pa otkriti da se Maradonina majka zvala Dalma (a tako mu se zove i kći), ne bez razloga jer djed joj je bio Mateo Kariolić s Korčule. I majka talijanskoga pisca Alberta Moravije Teresa de Marsanich bila je hrvatskoga podrijetla. Stanovita Daška Ivanović bila je pak kći saborskoga zastupnika Ivana Rikarda Ivanovića iz Osijeka, a majka je glumca Caryja Elwesa, koji se proslavio ulogom Robina Hooda. Neki od tih podataka nalaze se u engleskoj Wikipediji, ali rijetko i u hrvatskoj, što je po sebi pokazatelj interesa za odmetnute Hrvate.

Zaboravljene i prisvojene veličine
Odmaknemo li se od Hollywooda, svjetla pozornice i od muzičara kao što su Sandra Našić, Katrina Leskanich, Guy Mitchell (Albert Cernik) i Krist Novoselić, i od sadašnjosti, otkrit ćemo možda zaboravljenoga francuskog slikara Félixa Ziema (1821–1911), čiji je otac bio hrvatski doseljenik u Francusku pa bismo imali više razloga da ga svojatamo negoli Talijana Andriju Medulića i da po njemu nazovemo neku ulicu. Prisjetit ćemo se nadalje da je riječi austrijske himne napisala Paula von Preradović, da je Milka Trnina toliko očaravala svoje suvremenike da je po njoj prozvana čokolada Milka, da je Julije Klović bio El Grecov učitelj, da je Johann Strauss napisao samo dvije koračnice od kojih je jedna posvećena Jelačiću, da je Filip Vezdin napisao prvu sanskrtsku gramatiku i da je češko glago-ljaštvo poteklo s Pašmana.
U dijaspori/inozemstvu umrli su Ruđer Bošković, Ivan Meštrović, Dora Pejačević, Janko Polić Kamov, Lavoslav Ružička i Zlatko Grgić. Odbacimo li dijasporu, onda nesvjesno odbacujemo i uspjehe tih ljudi. Odričemo se tada Hvaranina Ivana Vučetića i njegove daktiloskopije bez koje je nezamisliva forenzika i policijska istraga koja započinje s pomoću svjetiljki Ante Maglice, odričemo se kipara Oscara Nemona, koji su se među ostalim bavio izrazito hrvatskim temama, a s druge strane hvatat ćemo se za mit o tome kako je Bijela kuća navodno izgrađena od bračkog kamena i za tezu o tome da je Marko Polo bio Hrvat. Kad bismo u dijasporu uključili i BiH, trebali bismo tamo smjestiti i stvaralaštvo mnogih kao što su A. B. Šimić, Ivan i Jakša Kušan, Josip Tabak, Mustafa Nadarević i grupa Parni valjak i ograditi se od dobre porcije vlastite kulture, pa i od Vegete čija je tvorkinja Zlata Bartl rođena i školovana u Sarajevu.
Prešutno je pravilo da stranca ili povratnika koji u granicama Hrvatske pridonosi hrvatskoj kulturi smatramo svojim, a onoga koji to čini izvan zadanih granica ne doživljavamo kao svojega. Dojmovi bi ipak trebali imati osnove u činjenicama da bi bili relevantni. Umjetniku je preporučljivo postići uspjeh u inozemstvu, ali biti istovremeno prisutan i u domaćoj javnosti. Društvu je pak u interesu da umjetnika, znanstvenika i druge istaknute i manje istaknute ličnosti ne razočara krutošću svojih institucija i zakona, a pogotovo da to ne čini cijelom jednom narodu, i da ne potiče neslogu između tuzemnog i inozemnog dijela naroda, jer je to autodestruktivno i samoubilački – neka vrsta autoamputacije svojstvene polipima, koji joj se međutim utječu u pogibljenoj situaciji, a ne zato što se boje vlastitih krakova. [Marko Kovačić / Vijenac]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*