Diskusija o Staljinu: Strastveni nasilnik i nemilosrdni psihopat za mnoge je heroj

Povodom posljednje knjige poznatog stručnjaka za istočnu Europu u Njemačkoj je, gotovo šezdeset godina nakon Staljinove smrti, opet izbila žestoka diskusija o vrednovanju vladavine ovoga diktatora.

Jörg Baberowski potpuno je beskompromisan: Staljin je, po njegovoj analizi, bio strastveni nasilnik i nemilosrdni psihopat, despot koji je naređivao ubojstva po kvotama i nije štedio nikog. U svojoj neposrednoj okolini sovjetski je vođa sijao strah, užas i nepovjerenje, a čitavo je društvo podčinio kulturi uništavanja i terora. U svojoj knjizi Baberowski je na osnovu mnogih izvora te na gotovo 600 stranica argumentirao spomenutu tezu.

“Nisam napisao knjigu o Sovjetskom Savezu ili o staljinizmu, nego o neumjerenom nasilju i tome što ono čini s ljudima”, kazao je autor i profesor povijesti istočne Europe na berlinskom Sveučilištu Humboldt prilikom jednog od njegovih vrlo posjećenih nastupa.

Carstvo paranoje

Čovjek koji je Sovjetski Savez od 1927. do 1953. pretvorio u carstvo paranoje za Baberowskog je ubojica kojemu su uništavanje i povrjeđivanje pružali užitak te koji u vladavini užasa više nije razlikovao prijatelje od protivnika. Političke ili gospodarske uspjehe, odnosno pozitivna dostignuća bilo koje vrste u jednom takvom imperiju koji je počivao na neograničenom ubijanju u principu nije moglo biti, nego samo gladi kao posljedice promašene gospodarske politike, protjerivanja, izvlaštenja, rasipanja resursa, uništavanja seoske kulture te potpunog podčinjavanja partije i države diktatorovoj moći.

Teror protiv naroda, denuncijacije, tortura, montirani procesi, iznuđena priznanja te bezuvjetna lojalnost dužnosnika bili su po Baberowskom obilježja njegove vladavine. “Staljin na kraju nije morao više ništa naređivati – svatko je znao što mora činiti da bi usrećio despota. Nitko od njih nije želio postati žrtva”, naglasio je autor pred publikom u Kölnu.

Sistem straha

Staljin je nevine ljude u smrt slao jednim potezom pera, ponekad nekoliko tisuća u jednom jedinom danu. U isto vrijeme poručivao je svojoj okolini da bilo tko može nastradati. “Ponekad bi nekog smaknuo te pokazivao drugima što im se može desiti ako se ne podčine”. Sigurni nisu bili ni pojedinci bliski središtu moći. “Danas ministar, sutra osuđenik na smrt – to je bila zastrašujuća neuračunljivost sistema”, kaže povjesničar.

Progonjeni nisu bili samo navodni neprijatelji države, nego i pripadnici njihovih obitelji koji su uzimani kao taoci kako bi se iznudile izjave od uhapšenih. “Nakon smrti žrtava, patnje supruga, djece i ostalih članova obitelji nisu prestajale.” Izbacivani su iz stanova, deportirani u logore, smještani u državne domove za djecu. Život mnogih pretvoren je u pakao. Dakako, bilo je i profitera, ustvrdio je Baberowski – pripadnika tehničke elite, nekih umjetnika i ljudi koji su se snašli u novim okolnostima.

Staljinovo naslijeđe

Do suočavanja sa Staljinovom erom nije došlo ni u Sovjetskom Savezu niti u današnjoj Rusiji. Knjiga Baberowskog trenutačno se prevodi na ruski jezik. Autor je skeptičan – u Rusiji, kaže, neće biti baši mnogo čitatelja kojima će se svidjeti. Tamo, kao i u Gruziji, u nekim krugovima vlada ponovno prava euforija za Staljinom koju Baberowski može razumjeti i ne želi je osuđivati.

“Ljudi koji danas slave Staljina slave jedno propalo carstvo, a ne sjećaju se bijede Staljinove ere”. U Rusiji se žele opet ponositi pobjedama u ratovima, stoga se uvijek opjevava samo slavna uloga velikog zapovjednika Staljina. Rusko društvo vidi malo toga pozitivnog u mirnim reformama, a one nikako ne mogu doći izvana.

Rasprave u stručnim krugovima

Baberowski je za svoje detaljno istraživanje i zanimljivo izlaganje teze dobio mnogo pohvala. Povjesničar Gerhard Simon, specijalist za istočnu Europu, knjigu je okarakterizirao kao “uzbudljivu, nezaboravnu i apsolutno potrebnu”, a njome se, kako je rekao, kada govorimo o europskoj kulturi prisjećanja, gradi i protuteža još uvijek snažnom koncentriranju na nacionalsocijalizam. Drugi znanstvenici, međutim, Baberowskog su optužili za pretjeranu emocionalnost te nedostatak distance prema svom predmetu istraživanja. Sumnja se u tezu o autokratu koji drži sve političke konce u rukama. Po tom mišljenju, Staljin nije bio “genetski programirani zločinac” nego proizvod okolnosti, smatra povjesničar iz Bochuma Stefan Plaggenberg.

Stručnjaku za istočnu Europu iz Sankt Gallena Bennu Enkeru smeta “izjednačavanje terorističke diktature nacionalsocijalizma i staljinizma” te smatra da se na taj način ti pojmovi “pomućuju”. Christoph Dieckmann iz Fritz-Bauer-instituta kritizira to što su, po Baberowskom, valovi Staljinovog nasilja “dolazili prirodno” i što se objašnjavaju kao rezultat njegovih raspoloženja i hirova.

Sva ta različita objašnjenja upućuju na još jednu činjenicu – da šest desetljeća nakon njegove smrti Staljinova figura još uvijek nikoga ne ostavlja ravnodušnim što vrijedi, kako za autore knjiga i članaka, tako i za čitatelje.

Izvor: Deutsche Welle

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*