Hrvati će morati skupiti snage i definirati nacionalnu strategiju

Bez obzira što su antagonizmi unutar hrvatskog korpusa sve izražajniji kako vrijeme neumoljivo ostavlja Domovinski rat u prošlosti, Hrvati će morati skupiti snage i biti pošteni prema sebi te definirati nacionalnu strategiju

Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik

U procesu ulaska Republike Hrvatske u zajednicu koja se zove Europska unija, 9. prosinca 2011. bit će upamćen kao jedan od najvažnijih datuma. Toga dana lideri ove države potpisali su u Bruxellesu pristupni sporazum. Njegovom ratifikacijom u svim zemljama EU, Hrvatska postaje članica. Premda je javnost suglasna da Lijepa naša pripada političko-društvenom konceptu (postmoderne) Europe, ipak postoji nebrojeno mnogo pitanja i dvojbi što članstvo u Europskoj uniji donosi Hrvatskoj. Uz predmnijevane koristi koje se ističu u medijima, prisutne su i nepoznanice koje proizvode nepovjerenje.

Većina njih može se podvesti pod zajednički nazivnik, a to je: budući identitet Hrvata. Na osnovu toga tri su pitanja koja neminovno traže odgovor: “Kako će se govoriti o povijesti; kako će se živjeti u sadašnjosti i kako će nas gledati iz budućnosti?”

Što o ovomu misle, građani će imati prigodu reći na referendumu koji će vjerojatno biti raspisan u proljeće 2012. No, upozorenja da ne “srljaju k’o guske u maglu” stižu i izvana. Primjerice, Nigel Farage, dopredsjednik bloka Europskog parlamenta Europa slobode i demokracije i čelnik Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva, posljednjeg dana mjeseca studenoga održao je u Europskom parlamentu oštar govor o kampanji koja se vodi u Hrvatskoj za ulazak u EU.

Između ostaloga rekao je: “Ova je zemlja tisuću godina htjela neovisnost, i 20 godina je ima. Izašli su iz propalog političkog eksperimenta – Jugoslavije. I ako glasuju o pridruženju Europskoj uniji, glasuju o pridruženju novoj Jugoslaviji, propalom političkom eksperimentu koji će implodirati.”

Dakako, koliko je ova primjedba točna pokazat će budućnost, ali neovisno o tomu, neke činjenice su neupitne. Bez obzira što su antagonizmi unutar hrvatskog korpusa sve izražajniji kako vrijeme neumoljivo ostavlja Domovinski rat u prošlosti, Hrvati će morati skupiti snage i biti pošteni prema sebi te definirati nacionalnu strategiju. Stoga je od presudne važnosti da povijesne podjele i osobni interesi ustupe mjesto promišljenoj sutrašnjici i zajedničkim pogledima.

U tom kontekstu valja naći granice: između samokritičnosti i buntovničkog kritizerstva koje svoje korijene ima u ulizivačkom mentalitetu i navodnom “naprednjaštvu”; između istine i istinolikosti; između ponosa i “sirogov” inata; te između bratskog kompromisa i licemjernog irenizma. To je osobito bitno kada je riječ o povijesti.

Svakodnevica pokazuje da nije malo, među Hrvatima, onih koji misle da su napredniji i bolji (znanstvenici) ako na što gori način oblate i(li) obezvrijede sve oni što se u narodu njeguje kao vrijedno.

Dakako, takvih je manjina u odnosu na cjelokupan broj, ali njima se daje odviše medijske pozornosti i njihov se rad prikazuje kao paradigma slobode misli koja vodi pročišćenju nacionalnog pamćenja. A ustvari, prava istina leži u odgovoru na pitanja: “Koga oni vole ili komu oni robuju?” Stoga će se na sadašnji “europski” život Hrvata u velikoj mjeri odraziti i to kako će govoriti o svojoj prošlosti i kakve će po(r)uke iz nje izvlačiti. O tomu zasigurno ovisi i sud budućnosti o današnjem naraštaju.

Vrijeme je beskompromisan sugovornik: ono što smo danas uradili ili propustili, nikada nam se neće vratiti. U tomu i leži naša odgovornost. Ipak, kada govorimo o povijesti, istina je da treba tragati za istinom ma kakva ona bila, ali kako reče kršćansko-islamski mislilac Halil Džubran: “Napredak nije puko popravljanje prošlosti; on je neprekidno kretanje prema budućnosti.”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*