Hrvatski su se političari godinama trudili pokazati svijetu da ih se Hrvati u BiH ne tiču

Mons. dr. Vlado Košić u razgovoru za Katolički tjednik komentira Hašku presudu hrvatskim generalima od 15. travnja, njezine moguće posljedice, kao i ozračje u kojem se dogodila – na Žalosni petak uoči Nedjelje muke Gospodnje, na samom pragu Velikoga tjedna.

Podsjetimo, Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije tri dana prije presude, 12. travnja, javnosti je uputila posebnu izjavu u kojoj upozorava da je nužno izreći pravorijek o ratu na području Republike Hrvatske od 1991. do 1995.; ukazuje na probleme na koje sud u Haagu nije uspio primjereno odgovoriti; Sud nije adekvatno vrednovao činjenicu da je Hrvatska bila žrtva srpske agresije. Također je važno uočiti potrebnu distinkciju između Suda i haaškoga tužiteljstva i veliku snagu koju ima služba tužitelja. U izjavi stoji i činjenica da je i Hrvatska učinila određene propuste. Komisija na kraju poziva na pravdu i mir.
Komisija je i ranije reagirala što se za počinjene zločine na našem području sudi samo pripadnicima autohtonih naroda koji tu žive, a unaprijed se aboliralo pripadnike drugih naroda, koji su također imali na ovom području u vrijeme ratnih djelovanja bilo političku bilo vojnu odgovornost. O tome više u izvješću Pravda i mir u Hrvatskoj i njezinom okruženju: Hrvatska perspektiva, na međunarodnom skupu u Lisabonu 2005.

Cijenjeni biskupe, zaprepašćujuća presuda hrvatskim generalima u Haagu u petak, 15. travnja, potresla je sve Hrvate, a vijest o tome prenijeli su i svjetski mediji. Je li, prema Vašem mišljenju, ovo bio montirani proces generalima koji su oslobodili Hrvatsku u ratu od srpske agresije?

– Moglo bi se i tako reći jer tu je, vjerujte mi, najmanje riječ o pravnom postupku. Naime, već sama činjenica da se progoni one koji su se suprotstavili osvajačkoj najezdi s Istoka i tako izjednačava agresora i žrtvu, stvar je nad kojom se valja zamisliti. Riječ je o političkim dogovorima koji su vukli konce iza pozornice, što je dovelo do svih ovih događaja kojima smo sada svjedoci.

što je Hrvatska “kriva” moćnicima svijeta koji vode glavnu riječ u zemljama bivše Jugoslavije?

– Pa neki nas tradicionalno ne vole jer su povijesno vezani uz srpsku politiku. Drugi, pak, gledaju na nas kao na neželjeno dijete, koje se, istina, rodilo, ali bi oni željeli da se nije rodilo, pa ga šikaniraju i prema nama se ponašaju drukčije negoli prema svim drugim narodima. Pogledajte samo kolika “mjerila” Hrvatska mora ispuniti da uđe u EU, dok se drugima to omogućilo puno, puno lakše.

Je li ovom presudom doveden u pitanje Domovinski rat, kao i temelji samostalne i suverene RH? Naime, ne govori se o Hrvatskoj kao žrtvi srpske agresije, optužnica je podignuta za “udruženi zločinački pothvat”. Sugerira li Sud da je Hrvatska nastala na ratnom zločinu?

– To je svakome jasno, upravo se to želi poručiti ovom presudom koju je preuzeo sud iz optužnice.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su vodeće političke strukture, zbog suradnje sa Sudom, izdale narod, branitelje, žrtve. što mislite o tome?

– To je, nažalost, istina. Mi smo, nažalost, svjedoci da nemamo političare koji bi na prvom mjestu branili interese svoga naroda.

U Izjavi Komisije upozoravate da se o optuživanju odlučivalo pod političkim pritiscima velikih sila s težnjom ujednačavanja odgovornosti napadača i napadnutih te time stvaranja lažne slike o agresorima i stvarnim žrtvama. Kome je u interesu prikriti istinu o Hrvatskoj? I zbog čega?

– Mnogi bi to željeli, jer bi to aboliralo i njihovu upletenost u naše ratne događaje. Mnogima, nažalost, ne može biti na čast kako su se ponašali u vrijeme agresije na Hrvatsku jer su svojim postupcima često podupirali ratna osvajanja, a nama koji smo tu pomoć trebali nisu pomogli.

Spominjemo pritiske koji se navode u svjedočenjima i Suda i Tužiteljstva, ali naši vodeći političari to ne žele ili ne smiju vidjeti. Kako to komentirate? Naime, 2000. je donesena Deklaracija o suradnji s Haškim sudom…

– Na njima je nemalena odgovornost za ovakav rasplet događaja.

Ima li Hrvatska u svojim redovima neprijatelja koji je Tužiteljstvu protuzakonito dostavljao dokumente? I što mislite, zašto u našoj zemlji nema političke volje riješiti to pitanje?

– Mislim da će se nešto morati riješiti jer je riječ o samim temeljima naše državne neovisnosti, a rušiti ono za što su toliki naši branitelji i civili poginuli, u najmanju ruku je tragično.

U Izjavi Komisije Iustitia et pax HBK, koju ste objavili tri dana uoči presude, spominjete da bi ova presuda mogla imati “nesagledive posljedice za našu zemlju i njezinu budućnost te povrijediti pravdu i stoga dugoročno ugroziti mir”. Možete li malo pojasniti koje su moguće posljedice?

– Posljedice mogu doista biti teške. Ako je naša zemlja nastala na zločinu, tada je i njezina opstojnost upitana. Ako smo svi optuženi – a riječ je ne samo o osuđenima, nego o svim “znanim i neznanim” članovima “udruženog zločinačkog pothvata” – tada to sutra može biti svatko, a onima koji neće biti sutra zadovoljni s Hrvatskom, mogu tražiti da krivično odgovara sad ovaj, pa sad onaj, na kraju i vi i ja, zapravo potencijalno – svi smo optuženi, što je apsurd.

Mislite li da će presuda hrvatskim generalima utjecati na mišljenje građana u RH o ulasku Hrvatske u EU?

– Nažalost, to se već osjeća, premda to nije dobro. Ali kao da netko upravo to priželjkuje, pa tako i vodi proces da na kraju – ako Hrvati na referendumu odbiju članstvo u EU – kaže: “Eto, mi smo vas htjeli, ali vi niste željeli!” Ipak, još uvijek se nadam da će se stvari okrenuti, da će Hrvatska uspjeti dokazati i politički riješiti ovu krizu – jer, ponavljam, ovo nije pravni već politički problem.

Biskupe, možemo li povući paralelu odnosa hrvatske Vlade prema generalima i odnosa prema Hrvatima u BiH?

– Nažalost, možemo. Hrvati u BiH kao da nisu dio našeg naroda, naši su se političari godinama natjecali pokazati svijetu da ih se oni ne tiču. To je prestrašno i taj stav, nažalost, upravo danas donosi svoje najgore posljedice.

Pogledamo li vjernički dan presude hrvatskim generalima u Haagu, to je bio Žalosni petak, petak uoči Nedjelje muke Gospodnje. Kakva nam je to poruka?

– Za mene to je bio dan velike žalosti svih Hrvata, u tom smislu prihvaćam znakovitost tog dana. U drugom ne, budući da vjerujem da se ta nepravda može i mora ispraviti. Zar nam i naša vjera ne govori da nakon Nedjelje muke Gospodnje dolazi Uskrs?

Komisija Iustitia et pax je pozvala na post i molitvu za generale. Taj je poziv od nekih sadašnjih i bivših političara doživio kritiku kako Crkva ne vjeruje u rad Haškog suda?

– Mogli bismo odgovoriti protuprigovorom, da neki političari ne vjeruju u moć molitve. No, to je njihova stvar. Haag nije Sveto pismo, što se najbolje pokazalo upravo u odnosu koji je taj tribunal zauzeo prema Hrvatskoj.

Je li nakon crne noći I. i II. svjetskog rata moguće živjeti radost Uskrsnoga jutra?

– To je dobro pitanje. Tako se pitao i naš novi blaženik papa Ivan Pavao II. u knjizi Prijeći prag nade. Nakon tolikih krvavih događaja i nepravdi koje su zavile u crno milijune ljudi kao da je došla u pitanje vjera u pobjedu dobra. Ipak, Krist nam poručuje da je On pobijedio i da s Njime i mi pobjeđujemo.

Je li suvremenim kršćanima pojam uskrsnuća danas nejasan? Mnogi kažu da vjeruju u Boga, ali se ne mogu odrediti prema uskrsnuću – kakav stav zauzeti?

– Neki tako kažu, ali mislim da bi to drukčije izrekli kada bi se zagledali u svoje srce i u njemu potražili svoje najdublje čežnje. Bez Uskrsa ljudski bi život bio besmislen. Uskrsnuće Kristovo, a onda i naše, jedina je čvrsta točka nade za suvremenog čovjeka. Tu i samo tu je moguće doživjeti da čovjek nije sam i da nije prepušten sam sebi i vlastitoj propasti. Zato jer je Krist uskrsnuo, može živjeti naša najdublja nada da život ima smisla.

Ima li mjesta pojmu Uskrs u mentalitetu današnje Europe?

– Svakako, premda se to na prvi pogled ne vidi. Naime, svijet koji nas najčešće zapljuskuje preko medija i u suvremenim komunikacijama je veoma površan svijet. Kad se razgrne ta površna prašina, otkriva se čovjek sa svojim nadama i svojim najdubljim potrebama. A u to svakako spada i potreba za sigurnošću i prihvaćenošću, osjećaj vrijednosti i vlastita dostojanstva. Sve su to vidovi vjere u uskrsnuće.

Je li tajna Uskrsa jedan od razloga agnosticizma u svijetu?

– Ne znam, ne bih to čak tako ni rekao. S jedne strane, mislim da je agnosticizam pojava koja ukazuje na temeljno nepovjerenje u sama sebe, budući da se agnostik ne može ni za što odlučiti. On sebi ne vjeruje da može vjerovati i da to ima smisla, da time neće poništiti vlastitu racionalnost ni vlastiti tražiteljski duh. S druge, pak, strane, otajstvo Uskrsa nije tako bjelodano niti dostupno da ga se ne bi moralo tražiti jer u njega je čovjek uveden samo ako mu je darovana vjera. Svakako, prihvaćanje otajstva Uskrsa označuje, recimo to tako, zrelu vjeru, ali također i početnu, budući da s Uskrsom – kako veli sv. Pavao – naša vjera stoji ili pada. Otvorenost otajstvu preduvjet je uskrsnog iskustva i stoga je uskrsna vjera uvijek znak prave i žive vjere. Svima sretan Uskrs!

Razgovarala: Tanja Popec
| Katolički tjednik | KTA

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*