Hrvatstvo hrvatskih Čeha: navijaju za Hrvatsku, ne vole kim i gledaju “mydlovačke”

Kako pripadnici češke manjine u Hrvatskoj doživljavaju svoj identitet i u kojoj se mjeri smatraju Česima, a u kojoj Hrvatima? Precizan odgovor na to pitanje moglo bi dati samo opsežno multidisciplinarno znanstveno istraživanje, ali posao eventualnim istraživačima mogla bi olakšati knjiga Moje české kořeny (Moji česki korijeni) koju je prije nekoliko mjeseci izdala nakladnička kuća češke manjine Jednota iz Daruvara, a osmislila i uredila grafička urednica istoimenog tjednika Vlatka Daněk.

Riječ je o zbirci tekstova 28 autora koji su pisali o svom životu, češkom porijeklu, precima, odrastanju u manjinskoj češkoj sredini i prilagodbi većinskom hrvatskom društvu te svojim odnosima prema Hrvatskoj i Češkoj. Najmlađem autoru je 18, najstarijem 88 godina, 19 radova napisano je na češkom jeziku, četiri na hrvatskom, tri u kombinaciji hrvatskog i češkog jezika, a jedan na crnogorskom.

U pripremi je prijevod cijele knjige na hrvatski, što će ju učiniti dostupnom daleko široj publici, iako je u prvom redu namijenjena Česima u Hrvatskoj kojima će razmišljanja njihovih sunarodnjaka pomoći da lakše definiraju svoj vlastiti identitet i razbistre moguće nejasnoće i dileme. Knjiga je međutim jednako zanimljiva i za one koji nisu Česi, kako bi bolje upoznali i shvatili svoje sugrađane s kojima dijele svo dobro i zlo života u Hrvatskoj, ali koji se od njih razlikuju nekim specifičnostima.

Većina autora priloga sebe definira kao hrvatske Čehe, što je precizniji i iz pozicije većinskog naroda korektniji termin od službenog “Česi u Hrvatskoj”, koji se osim na češku manjinu može odnositi i na češke državljane koji (privremeno) žive u Hrvatskoj i koji pomalo aludira na nekakvu eksteritorijalnost. Pojam “hrvatski Česi” pak jasno upućuje na ukorijenjenost češke manjine u Hrvatsku koja je njihova jedina domovina, kao što je još 1940. ustvrdio tada mladi svećenik Josip Salač, kasnije pomoćni zagrebački biskup, koji je u članku u daruvarskom češkom tjedniku Naše noviny napisao: “Zašto i mi ne bismo bili ‘hrvatski Česi?’ Naime mi, druga i treća generacija. Ovdje smo u Hrvatskoj rođeni, većina smo ovdašnji državljani. Zašto onda biti po strani? Zašto se osjećati gostima tamo, gdje jesmo i gdje trebamo biti kod kuće? Sjećam se skupštine jednog našeg društva. Bilo je to u Zagrebu. Predsjednik je predložio pozdravne telegrame i zahvalio u njima nekome u Beogradu, ne znam više komu, na ‘gostoprimstvu’, koje navodno ovdje uživamo. Bio sam pod neugodnim dojmom. Kakvo ‘gostoprimstvo?’ Ne osjećam se ovdje gostom! Ovdje sam kod kuće! … Jesmo i ostat ćemo Česi. Ali sa ‘starom domovinom naših očeva i djedova’ spaja nas jedino još materinski jezik. Naša domovina, otadžbina, ne ‘nova’, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima. Želimo sudjelovati u hrvatskom javnom životu. Surađivati s hrvatskim društvima. …Zašto sam to sve napisao? Što želim? Suradnju s Hrvatima. Iskrenu. Trajnu.”

Kad je Salač ovo pisao, njegove teze bile su ispred tadašnjeg vremena jer mnogi Česi u Hrvatskoj bili su državljani Čehoslovačke (točnije, te 1940. Protektorata Češke i Moravske), a na pripadnike manjina u Hrvatskoj se, kao i drugdje, često gledalo ne kao na dio vlastite nacije, nego kao na doseljenike i strance, čak i ako su im se preci doselili prije više stoljeća.

Danas su svi pripadnici češke manjine u Hrvatskoj hrvatski državljani, u pravilu hrvatski jezik znaju jednako kao i češki ili čak i bolje, brojni Česi branili su Hrvatsku u Domovinskom ratu, za očuvanju njihova identiteta ne mala sredstva izdvaja hrvatska država – ukratko – hrvatski Česi danas su politički Hrvati koji se u Hrvatskoj osjećaju kao Česi, a u Češkoj kao Hrvati te svojim posebnostima u kulturi i tradiciji samo obogaćuju Hrvatsku. Iako su češke narodnosti, pritom nisu ništa manje Hrvati jer hrvatstvo nije kategorija vezana isključivo uz etničke Hrvate, barem ne od stvaranja samostalne Hrvatske, niti je jednoobrazno i uniformirano.

Uostalom, i velik broj etničkih Hrvata ima barem dio predaka koji su bili stranci pa i sami tvorci moderne hrvatske nacije često su bili sinovi ili unuci doseljenika. Pitanje identiteta vrlo je složeno i zapravo duboko intimno i nije lako dati jednoznačan odgovor što nekoga čini hrvatskim Čehom, ali iz tekstova u knjizi Moji češki korijeni, prvoj koja se bavi češkim manjinskim identitetom u Hrvatskoj, može se iščitati određeni “fotorobot” prosječnog hrvatskog Čeha.

Gdje je moj dom, glasi naslov češke himne, a gdje je dom hrvatskim Česima plastično je dočarala Jasna Fila, novinarka i ravnateljica produkcijske kuće Media servis, koja je tijekom jednogodišnjeg boravka u Češkoj shvatila da je trava u Daruvaru ipak zelenija, da ptice ondje ljepše pjevaju i da sunce bolje grije. Niti predsjednica Saveza Čeha Leonora Janota nema dileme i piše: “Hrvatska je naša prava domovina. S Češkom nas veže jezik i kultura, korijeni, porijeklo, kontakti, suradnja i potpora.”

Novinarka ZdenkaTurková koja preko 20 godina živi u Pragu sebe određuje kao hrvatsku Čehinju jednako ponosnu i na Hrvatsku i na Češku koje je spremna braniti, ali i kritizirati “kada to zaslužuju.” Libuše Stranjik, direktorica i glavna urednica Jednote, studirala je u Pragu i kad je prvi put došla u Češku morala je izaći iz vlaka kako bi dotakla češko tlo, unatoč strogoj graničnoj kontroli, jer joj je otac usadio ljubav prema Češkoj. Osjeća se kao kod kuće i u Češkoj i u Hrvatskoj, u svaku se od zemalja uvijek radosna vraća, iako odlazi tužna. Smatra to bogatstvom koje imaju samo oni čiji su korijeni u dvije zemlje.

Smatra se da se pripadnost domovini izražava i navijanjem za njenu sportsku reprezentaciju pa je stoga logično pitanje za koga hrvatski Česi navijaju kad igraju Hrvatska i Češka. Diplomatski odgovor bi glasio da možda na početku utakmice ne znaju za koga navijati, ali zato na kraju uvijek mogu reći da su pobijedili “naši”, no istina je zapravo ta da pravi sportski zaljubljenici uvijek navijaju za igrače koje bolje poznaju, a naravno da su im hrvatski reprezentativci poznatiji od čeških.

Hrvatski Česi dakle navijaju za Hrvatsku, ali nisu jako tužni ako Češka pobijedi. Naravno, navijanje za Češku kad igra protiv trećih zemalja se podrazumijeva.

Zanimljivo je da hrvatski Česi često postaju svjesniji hrvatskog dijela svog identiteta upravo za boravaka u Češkoj, kad ih mnogi doživljavaju kao Hrvate koji doduše odlično govore češki, ali koji su ipak stranci, među ostalim i zbog kulturoloških razlika koje se vide u načinu ponašanja i prehrambenim navikama.

Urednica knjige Vlatka Danek, koja je po ocu “čista” Čehinja, a po majci “čista” Hrvatica (s Pelješca), priznaje da joj pjesme ljepše zvuče na češkom, ali i da joj je neshvatljivo češko pravilo po kojem u društvu svatko sam plaća svoje pivo. Jednako tako, obožava janjetinu, sarmu, ribu bez previše začina i zelje bez kima, tog u Češkoj gotovo neizostavnog sastojka svih jela.

S druge strane, Herti Tadić, Čehinji iz Brna koja od 1968. živi u Rijeci, i danas nedostaje kruh s kimom, a trebalo joj je i vremena da nauči “pravilno” kuhati kavu.  Od autora priloga, najpotpuniju definiciju identiteta hrvatskih Čeha dao je glazbenik Alen Matušek, koji kaže da je hrvatski Čeh jer smatra Hrvatsku za zemlju u kojoj je odlučio živjeti i doprinositi joj: “Biti Čeh u Hrvatskoj znači imati Hrvate za susjede i kolege, biti s njima i u rodbinskim odnosima, kretati se u sredini hrvatske kulture, društvenog i političkog života, biti politički i kulturno Hrvat i to smatrati prirodnim kao i češko porijeklo. To je potpuno drukčije nego biti Čeh u Češkoj.  Smatraju me svojim vjerojatno zato što u mom češkom porijeku nitko nikad nije osjetio oporbu prema vlastitim vrijednostima, a posebno zbog solidarnosti u Domovinskom ratu u kojem sam sudjelovao. Okolina me smatra za Hrvata češkog porijekla koji slučajno dobro govori češki. Identitet mi je hrvatsko-češki, dvojezični sa sviješću o češkom porijelu i povezanošću s češkom kulturom i tradicijom, ali i s jakim hrvatskim građanskim osjećajem i jednako jakom povezanošću s hrvatskom kulturom i tradicijom”, smatra Matušek.

Kad je u pitanju nacionalno izjašnjavanje Čeha, zanimljiv je slučaj oca Anđelke Vavrouš koji se 1971. izjasnio kao Hrvat u znak otpora komunistima, dok je studentica Gabrijela Vazler svom ocu lagala da se kod upisa na fakultet izjasnila kao Hrvatica jer je bila bijesna zbog loših uvjeta u kojima je djelovala češka folklorna skupina u Kaptolu. Kasnije je pak shvatila da se radilo o zanemarivim problemima koji ne smiju biti zapreka očuvanju identiteta češke manjine.

“Raznolikost je lijepa, raznolikost je važna. Treba ju njegovati i održavati. Kao članica češke manjine, vjerujem kako obogaćujem svoju hrvatsku domovinu”, napisala je Gabrijela Vazler.

Veliku važnost za očuvanje identiteta češke manjine ima češki jezik i u gotovo svakom od priloga nalaze se svjedočanstva ili stavovi vezani uz jezičnu problematiku.

Student Juraj Šabić sjeća se svojih najranijih dana kad mu je hrvatski bio jezik koji je donosio vijesti i na kojem se govorilo o ozbiljnim temama, dok je češki bio “sveti” jezik na kojem su se prije spavanja čitale priče i koji nije govorio nitko osim njega i njegove obitelji. Za posjeta Češkoj shvatio je da je češki jezik koji govore svi, pa i stranci, na kojem se nudi droga i na kojem varaju taksisti – jednostavno – da je to jezik kao svaki drugi, a ne “sveti” jezik.

Stariji pak podsjećaju da su kao djeca govorili samo češki i da su postepeno učili hrvatski, dok danas mali Česi zahvaljujući televiziji bez problema nauče hrvatski, čak i ako se u kući isključivo govori češki. Ako gledaju češke satelitske programe, jednako dobro kao hrvatski naučit će i češki i znati ga bolje nego njihovi roditelji u istoj životnoj dobi. Učenje češkog olakšava i upotreba interneta.

Problem je korištenje češkog u mješovitim obiteljima i tu se često potvrđuje opravdanost termina “materinski jezik”. Brojni su slučajevi da u češke škole idu djeca s hrvatskim prezimenima kojima su očevi Hrvati, a majke Čehinje, dok mnoga djeca s češkim prezimenima kojima majke nisu Čehinje ne idu u češke škole. Razlog je to što se majke koje ne znaju češki boje da tada neće moći pomoći djeci u učenju, kao što se od majki u pravilu očekuje.

Starijim generacijama to nije bio problem jer su se djedovi i bake više brinuli o unucima te ih naučili češki bez obzira na majčinu narodnost. Vlatka Danek, čiji muž je Hrvat, s djecom je govorila češki i tražila da joj i odgovaraju na češkom, a na pitanje “zašto” rekla bi im: “Zato jer od mene nećeš naslijediti ni tvornicu ni dvorac ni novac, jedino što ti doista mogu dati je jedan jezik više.”

Leonora Janota smatra pogrešnim što se u miješanim obiteljima zanemaruje svakodnevna komunikacija na oba jezika i upozorava da se time dijete “potkrada za jedan jezik”, dok Libuše Stranjik češki jezik doživljava kao obiteljsko srebro. Nekoliko autora spomenulo je i češko-hrvatske jezične hibride, tako da se u govoru daruvarskih Čeha može čuti da netko ide “do trhoviny”, “do kuče” ili na “kryžane”, a stvorene su i riječi “švestkovat” u značenju “šljiviti” (švestka je na češkom šljiva) i “mydlovačka” za TV sapunicu (mýdlo je na češkom sapun).

Autori priloga donose i svjedočanstva o “pozitivnoj diskriminaciji” koju su doživjeli kao Česi, koje se u Hrvatskoj doživljava kulturnim, naprednim i marljivim narodom.

Dožinky – žetvene svečanosti hrvatskih Čeha

U Daruvaru su Česi lakše dobivali posao jer su smatrani za ljude na koje se može osloniti, koji se ne bune, koji rade i kad se ne slažu s nalogom i koji najprije obave posao, a onda se žale.

Zanimljiva su iskustva Zdenka Jileka kojeg je kao studenta profesor na ekonomskom fakultetu u Osijeku zamolio da na ispitu odgovara češki kako bi drugi studenti čuli kako je to lijep jezik. Priznao je da ga možda neće razumijeti, ali da je siguran da dobro zna gradivo jer je došao iz daruvarskih škola i jer je Čeh. Nakon toga Jilek se morao ponašati onako “kako se od Čeha očekivalo”, tako da mu je narodnost postala i obaveza.

Vojsku je služio upravo u vrijeme sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. i kao Čeh dobio je zadatak da pred cijelim garnizonom u Jastrebarskom na satu moralno-političkog obrazovanja održi predavanje o novoj situaciji u domovini njegovih predaka. Istog dana su mu se javili drugovi koji bili voljni pridružiti mu se ako će skupljati dobrovoljce za pomoć Čehoslovačkoj. Nedi Donat su na magistarskom studiju u Beogradu priznali ispit iz lingvistike položen tijekom studija u Pragu iz poštovanja prema poznatoj praškoj lingvističkoj školi. Vlatka Danek sjeća se da je u mladosti bila čak trostruko pozitivno diskriminirana – kao žena, kao omladinka i kao Čehinja – što joj je s vremenom počelo smetati jer je glavni kriterij za napredovanje bila pripadnost nekoj “podzastupljenoj” kategoriju, a ne vlastite sposobnosti.

Kao polu-Čehinja danas je ponosna što joj je prezime u osobnoj iskaznici ispravno napisano, a ne u obliku Danek ili Danjek, ali kao polu-Hrvatica ponosna je na to što se izborila da joj u tjedniku Jednota ime pišu u izvornom obliku, a ne u bohemiziranom obliku Vlaďka. I to je ono što karakterizira hrvatske Čehe – jednak ponos na češki rod, ali i na hrvatsku domovinu, da parafraziramo najpoznatijeg hrvatskog “manjinca” Nikolu Teslu. Ne radi se tek o hladnoj građanskoj lojalnosti koja se odražava u poštivanju zakona i plaćanju poreza, nego o duboko emotivnom odnosu prema Hrvatskoj bez koje hrvatski Česi ne bi bili to što jesu.

Marijan Lipovac / Hrvatska riječ

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*