In memoriam: Fra Franjo Grebenar (1951. – 2010.)

Prije točno godinu dana, 1. prosinca, ujutro u Novoj Biloj je, nakon duge i teške bolesti, preminuo fra Franjo Grebenar, župni vikar župe Duha Svetoga Nova Bila. Fra Franjo Grebenar rođen je u Malom Mošunju, 12. studenog 1951. godine od oca Joze i majke Slavke r. Gudelj.

Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit je obukao u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijata je proveo u Kraljevoj Sutjesci. Prve zavjete položio je u Kraljevoj Sutjesci 13. 7. 1971. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete je položio 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).

Vršio je službu župskog vikara u Tolisi (1979 – 1980), Podhumu/Livno (1980 – 1982), Breškama (1982 – 1984), Podmilačju (1984 – 1985), Novoj Biloj (1994 – 2000), Brajkovićima (2000 – 2004), Ovčarevu (2004 – 2006) i u Novoj Biloj od 2006., pa sve do svoje smrti.

Obnašao je službu župnika u Drijenči (1986 – 1989) i u Novoj Biloj (1988 – 1994).

Službovao je na više mjesta u Provinciji Bosni Srebrenoj. Nakon formiranja nove župe Drijenča 1986, koja je nastala odvajanjem od Brežaka zbog pastoralni potreba, postao je prvi župnik ove novoosnovane župe. Župljani ga se rado sjećaju, osobito mladi.

Bio je župnik u Drijenči od 1986. do 1989. godine. Ratne godine provodi u Novoj Biloj, kao vikar i kao župnik, gdje poseban doprinos daje izgradnji nove bolnice, ali i radu ratne bolnice, koja se nalazila u župnoj crkvi u Novoj Biloj, u nevjerojatno teškim uvjetima tijekom rata. “Neki kažu da se previše govori o ratu, ja mislim da trebamo govoriti da se ne bi ponovio…”, govorio je fra Franjo, naš Greba, koji je nakon Nove Bile, vjernicima služio i u župama Brajkovići i Ovčarevo.

Nakon duge i teške bolesti prije godinu dana preminuo je fra Franjo Grebenar, humanist koji je kao župnik župe Svetoga Duha u Novoj Biloj ustupio crkvene prostore kako bi ranjenici i teški bolesnici imali mjesto za liječenje. Crkva bolnica u Novoj Biloj poznata je diljem svijeta zahvaljujući, prije svega, humanizmu Franje Grebenara i njegovih najbližih suradnika. U njoj su svoje snage i umijeće udružili i uložili liječnici duše i liječnici tijela. Franjo je bio omiljen kako od običnog puka, tako i od najviših političkih dužnosnika, kako Herceg Bosne, tako i Republike Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Donio nadu

Bio je prvi predsjednik Odbora za gradnju, ali i prvi ravnatelj Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, ujedno i čovjek koji je dočekao sudionike Bijelog puta koji je donio svjetlost i nadu u Lašvansku dolinu. Tog se jutra u viteškim, ali i kafićima diljem Lašvanske doline tiho šaputalo “Umro fra Franjo Grebenar”. Jedni nisu mogli vjerovati toj vijesti, drugi su, poznavajući njegovu bolest, s velikim uzdahom žalili za njim, dok su oni koji su ga dobro poznavali prepričavali njegove zgode iz života. Bio je čovjek vrlo vesela duha. Nitko nije s ravnodušnošću prihvatio da fra Franje više nema. Međutim, kažu da nakon smrti čovjeka ostaju samo njegova djela. Franjina su velika i humana. Njegova poznata izjava da “fratri uvijek žele dobro svom narodu, a Bog učini bolje”, potvrdila se u Novoj Biloj, maloj župi koja je osnovana tek 1975., da bi već 1992. i 1993. godine postala poznata diljem svijeta.

Bolnica u Novoj Biloj
U toj maloj župi župnik fra Franjo Grebenar ustupio je crkvene prostorije za ratnu franjevačku bolnicu. Bila je to jedinstvena crkva bolnica u svijetu kroz koju je prošlo oko 11.500 ranjenika i pacijenata za vrijeme ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini. Kada više nije bilo dovoljno kreveta za ranjenike, ustupljene su im crkvene klupe. Prisjećajući se tog vremena u knjizi “Memento”, fra Franjo, između ostalog, piše: “Kao i svaki drugi dan držao sam vjeronauk u dvorani kada su došli naši vojnici i dovezli četiri ranjenika tražeći bolnicu u Novoj Biloj. Morao sam ih poslati u ambulantu u Vitez jer u Travnik i Zenicu nisu htjeli ili nisu smjeli. Navečer su ponovno došli, ali su bili prisutni i neki liječnici u privatnom posjetu i razgovarali smo o bržem otvaranju bolnice. Nemajući izlaza, svi smo ustali i počeli iznositi klupe iz vjeronaučne dvorane i unositi krevete, stalke za infuziju i ostalo.” Tako piše čovjek koji je u vrijeme najžešćih borbi HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini svakodnevno ugošćavao UN-ove mirotvorce, inozemne donatore koji su često donosili lijekove kojima je istekao rok valjanosti samo da bi ih se riješili. Organizirao je i skupljanje slame za ranjenike koji su trebali kamionima Unprofora i autobusom biti prevezeni za Split.

Stradanja Hrvata

Sve je fra Franjo radio kako bi pomogao da se patnje ranjenih i bolesnih koliko-toliko ublaže. Primao je i humanitarke poput Sally Bayker, predstavnika UN-a Cedrica Thonberrya, ali i poznatu hrvatsku glazbenu divu Terezu Kesoviju koja je iz crkve bolnice helikopterom odvezla ranjenu djevojčicu Mirnu iz Busovače u Split. Nakon izlječenja, Tereza je maloj Mirni postala kuma. Njegova župna kuća više je sličila nekom press-centru nego Božjoj kući za Božje sluge. Zahvaljujući prije svega svojim prijateljima koje je poznavao i prije rata, fra Franjo Grebenar uspio je preko Ante Damjanovića poslati videokasetu na HTV u jeku najvećih stradanja Hrvata i granatiranja ove crkve bolnice. Nakon tih strašnih slika koje je prikazao HTV, mnogi su konačno shvatili što se Hrvatima događa u Lašvanskoj dolini. Franjo je zahvaljujući svojoj mudrosti vrlo vješto održavao i prijateljski i službeni odnos s osobljem ratne bolnice. Humor je često bio jedini lijek za zdravstvene djelatnike, ali i obične ljude koji su dolazili u bolnicu u posjet svojim ranjenim ili bolesnim. -Sjećam se kako sam prestrašio jednu gospođu, a samo sam se htio našaliti. Granata je pogodila njezinu kuću i najteže je prošla njezina kći. Dovezena je u bolnicu, a majka je zvala da pita za zdravlje kćeri. Ja sam joj ‘zabrinuto’ rekao da je ona trudna (u drugom stanju). Kako se samo uplašila i zabrinula, a ja sam joj nakon toga rekao da ima geler u stomaku i to je sve”, piše fra Franjo u svome “Mementu”. Kroz jedan novinski tekst teško se može predstaviti humanist koji je uvijek više i dalje gledao od drugih. Uvijek i samo uvijek živio i radio za čovjeka.

Susret s Tuđmanom

Nakon medijske deblokade fra Franjo je dočekao i sve sudionike Bijeloga puta na čelu s dr. Slobodanom Langom i Hermanom Vukušićem. Dočekao je i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Novoj Biloj 14. lipnja 1994. godine, a u svom pozdravnom govoru nakon što mu je ponuđeno pokroviteljstvo nad izgradnjom nove bolnice, dr. Franjo Tuđman je rekao: “Rado prihvaćam pokroviteljstvo nad novom bolnicom i mislim da ovaj puk zaslužuje da se izgradi jedna nova, suvremena bolnica na svijetlim tradicijama bolnice u Novoj Biloj.” Danas, zahvaljujući fra Franji i njegovim suradnicima, predsjedniku Tuđmanu i narodu Republike Hrvatske, Nova Bila ima suvremenu bolnicu u kojoj se liječe svi ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Pokojni fra Franjo Grebenar sigurno je bio čvrst oslonac mozaika koji je ljudima omogućio da bolje i humanije žive. Svjetlost vječna neka mu svijetli!

p.s. Uvijek si bio uz nas, ostao u našim srcima i uvijek ćemo te pamtiti! Dragi naš Greba, počivaj nam u miru Božjem.

Preneseno s portala www.vitez.info

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*