INTERVJU Nebojša Lujanović: Lako je o Bosni pisati, treba u Bosni živjeti

Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima

Razgovarao: Ivica Majić

Nebojša Lujanović, mladi hrvatski pisac bosanskih korijena, rođen je 1981., a već je objavio svoju četvrtu knjigu – “Orgulje iz Waldsassena”. Debitirao je romanom “Stakleno oko”, a zatim je došla zbirka priča “S pogrebnom povorkom nizbrdo”, koja je izazvala značajnu pozornost književne javnosti, pa onda roman “Godina svinje”. Školovao se u Zagrebu, potom se nastanio u Splitu, čime su određeni i okviri u koje ga se kao književnika svrstava. Za ljeto planira promociju svoje najnovije knjige u Sarajevu.

Vas kao da je dostigla ona kletva: “Dabogda ti život bio zanimljiv!” Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, što je činjenica koja se redovito dovodi u vezu s vašim književnim radom. Veza nesumnjivo postoji, no zanimljivo bi bilo čuti kako je vi vidite.

– Drago mi je što se ne uklapam ni u jedan princip kategorizacije. Ni po lokalnom, ni regionalnom, ni književno-nacionalnom ključu. Smatram da sam time u nekoj prednosti. Recimo da neki predmet drugi jedva naziru u polumraku, a meni je on osvijetljen iz više kutova, s više svjetiljki. Čini mi se da imam bolji pregled nad ljudskim glupostima. Problem je jedino što se svaki osjećaj slobode veže na osjećaje nesigurnosti i usamljenosti. Ali, to je cijena koju sam voljan platiti. Ovako se barem uspješno branim od naših kultura koje su u svojoj srži zatvorene i egocentrične. Njihovi su tipični predstavnici uvjereni da žive u najljepšim gradovima na svijetu, da jedu najbolju hranu, da imaju najbogatiju prirodu i povijest, te najljepše žene. Prema tome, nema smisla da putuju (osim na skijanje), da prevode i čitaju tuđe pisce (osim američkih po kojima je sniman film) ili da nečiju kulturu upoznaju (osim onu u kojoj gostuje nogometna reprezentacija).

Najnovije vaše djelo, Orguljea iz Waldsassena, tematski je vezano uz BiH. Kada se tome doda da su likovi franjevci, logično je da se javljaju paralele s Andrićem. No, Josip Mlakić vam je, kako ste rekli, skinuo veliki teret s leđa tvrdnjom da je Andrićev utjecaj sveden na minimum. U kojem bi smislu Andrić bio teret?

– Teško mi je nadati se da će se na ovim prostorima pojaviti pisac koji će toliko obilježiti čitave kulture i epohe. Naravno da nešto od tih tragova nosim i u sebi, ali bih svejedno volio na kraju progovoriti vlastitim glasom. Ali, osvrnuo bih se na aluziju ‘odricanja’ koju ste, vjerujem nenamjerno, imputirali u svoje pitanje. Jer, to danas Andrić i jest – identitetski nečist i problematičan autor kojeg je bosanska, a posebno hrvatska, književnost pažljivo i sustavno odstranila. O Andriću se kod nas ne održavaju znanstveni skupovi, ne vode rasprave, ne obilježavaju adekvatno obljetnice, ne objavljuju reizdanja (osim Proklete avlije koja je za lektiru, ostala djela zadnji put objavljena u osamdesetima morate iskapati iz najzabačenijih polica antikvarijata). Andrić je taktički izmicao uokvirivanju nacionalnim/nacionalističkim paradigmama (pa i ako je zbog oportunizma, neka je).
Kao što je fra Marijan Šunjić (povijesna ličnost čiju sam biografiju u romanu Orgulje u Waldsassenu iskoristio kao književnu građu) radio na diplomaciji između dviju vjera i otvarao škole za katoličku i muslimansku djecu. Međutim, našem domaćem čovjeku, koji je jedino sposoban za identifikaciju retorikom plemenske krvi, draži su likovi masnog brka i oštre sablje koji tako jasno i čvrsto simboliziraju kako se postaje ‘svoj na svome’.

O BiH se danas puno govori, iz kojekakvih pobuda i iz kojekakvih pozicija. Kakva je vaša uspomena na Bosnu? Muče li vas aktualne prilike političke, društvene, gospodarske…?

– Kad pišem o Bosni, ne vraćam se nečemu sigurnom i poznatom. Ja je ustvari tek tada upoznajem. Kao što je Andrić tek radom na Travničkoj kronici upoznao grad s kojim su ga toliko povezivali, a u kojem je proveo kratko vrijeme djetinjstva do kojeg sjećanje ne seže. Osim nejasnog osjećaja privlačnosti, kroz to upoznavanje i istraživanje me nagoni i jedna nakaradna znatiželja. Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima. Samo što je u Bosni glavni uzrok te podijeljenosti (ili se barem tako želi prikazati) uvijek onaj vražji etnički identitet, plemenska krv koju strukture moći znaju tako dobro iskoristiti kada im to zatreba. Zato u Bosni još jako dugo nećemo doživjeti neke druge oblike solidarnosti, kao što je prosvjed radnika ili akcija za jednakost žena pri zapošljavanju. Zato je naivno vjerovati da se zlo s početka devedesetih ne može ponoviti. I upravo zato treba skakati za vrat na svaki ispad mržnje, ma kako se bezazlenim činio. To mi se čini kao glavni motiv pisanja i istraživanja o Bosni. Ali, lako je o Bosni pisati. Treba u Bosni živjeti.

Trenutačno sam u takvoj situaciji da moram raditi sve osim onoga što me veseli, rekli ste svojevremeno u jednom intervjuu. Je li stanje promijenilo? Što sada radite?

– Nema neke veće promjene. I dalje, kao i prije pet godina, živimo u licemjernim društvima koja se busaju u prsa višestoljetnom humanističkom tradicijom, kojima su puna usta znanja i kulture, a s druge strane rade na srozavanju svih moralnih i kulturnih vrijednosti. U takvim je društvima očito previše očekivati da se doktor znanosti bavi znanošću u okviru neke institucije, ili da pisac od subvencija i honorara za knjigu na kojoj je radio dvije tri godine plati barem jednu mjesečnu stanarinu i režije. Nema pretjeranog smisla žaliti se kada je većina pristala na stanje marginaliziranih intelektualnih elita, umrtvljene kritičke svijesti, sve to začinjeno žutilom i jeftinim spektaklom. Danju robujem u takvom sustavu, a noću se, vjerojatno poput malog broja mojih kolega, pokušavam izboriti za svoj mali prostor otpora. Iz njega izbacujem ovakve odgovore i nekakve tekstove, ali mi sve to sliči na pucanje iz praćke na tenkove.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*