Istinita ispovijest: I ja sam dobila šamar od ministra!

Slučaj s navodnim ili stvarnim nasiljem u porodici, a u središtu tog skandala je sarajevski ministar obrazovanja i nauke Emir Suljagić, potaknuo je cijeli niz reakcija u javnosti, nakon što je sarajevski tjednik Slobodna Bosna objavila da je Suljagić pretukao suprugu Belmu, što je ovaj kasnije demantirao.

Kolumnist internetskog portala bitno.ba Berislav Jurić na vrlo zanimljiv način se osvrnuo na ovaj slučaj. Komentar prenosimo u cijelosti, vrijedi ga pročitati:

Mnogi su jedva dočekali šamare ministra Suljagića i njegove ministarske šake na glavi njegove supruge. Potrudili su se mediji doznati sve detalje, koji je namještaj razbijen, tko je koga zvao u pomoć i broj udaraca ministarske desnice.

Potom se plasirala vijest kako je sve izmišljeno, pa se ekskluzivno objavljivalo da je i policija potvrdila brutalan slučaj, pa je ministar demantirao, pa je i gospođa ministarka demantirala iz šopinga da nije istina.

A POTPUNO JE NEBITNO je li ministar izudarao svoju ženu. Imaju dovoljno novca za brakorazvodnu parnicu, imaju dovoljno toga za podijeliti ako se razvedu, imaju dovoljno dobrostojećih prijatelja koji će im pomoći i skloniti se i otići liječniku i nestati iz zemlje ako treba na neko vrijeme.

I dok su mediji i ministar šutali ženu, brak, ugled, čovjek se palio na sarajevskoj ulici. Još jedan. Dok su se mnogi naslađivali šamarima ministra koji je šamarao i Boga u jednoj tv-emisiji, jedna žena u Zvorniku razmišljala je kako nema više smisla i na kraju počinila samoubojstvo. Isti dan mediji su nabrojali samoubojstvo iz lovačke puške, vješanje i druge nebitne krajeve necijenjenog života.

Dok se tražio prijateljski medij koji će iznijeti drugu stranu ministrovih šamara, pa ih zateći u kupovini zagrljene i zaljubljene, tisuće šamara nitko nije zabilježio.

U ISKVARENOM I IZBOLIČENOM DRUŠTVU nitko ne pazi na one obične građane što se svakodnevno šamaraju i što svakodnevno primaju ministarske šamare. A ministara imamo dovoljno da išamaraju još jednu državu osim naše. Nitko da se zapita zašto se ljudi pale, zašto se ubijaju, gdje nas vode izgubljeni snovi, izmorene obitelji, vraćanje tuđih kredita, neprimanje vlastite plaće, gledanje kako netko drugi uživa u njoj i život pod zvonom iz kojeg ne možemo izaći.

Je li ministrova gospođa trebala biti pokazatelj da u ovom društvu mnogo toga ne štima ili je riječ o još jednom slavlju dobre novinarske priče, zbog koje će ljudi zaboraviti svoj jad i reći kako su oni dobri jer, eto, i velikima nije dobro, pa se čak i tuku.

HOĆE LI MINISTAR OŠTROH JEZIKA i preciznih šaka natjerati državu da krene brinuti za vrijednosti koje propadaju? Hoće li se netko zamisliti nad djecom koju tjeraju da prose, nad majkama koje ubijaju nerođenu djecu? Hoće li zaboravljeni slučaj dječaka iz Prijedora koji je uhvaćen kako krade hranu i nosi je kući ponovno izaći na stol brižnih medija i još brižnijih institucija, koje će onda napokon početi raditi bar dio onoga što im visi na natpisu iznad vrata.

Zašto s Federalne televizije nije uzvikivano zapjenjeno Skandalozno zbog ministrovih šamara? Možda jer nije istina? Jer nije provjereno? Kao da je odjenom bitno je li istinito i provjereno. Kao da odjednom televizija, koja je smrt u Vrbasu iskoristila za obračun sa šefom policije koji ne želi štititi njihova urednika, pazi na tuđe osjećaje?

ZAŠTO JE sad odjednom strašno biti nasilnik u obitelji kad je to nekad bila dobra referenca? Zašto je zaboravljena priča da je na jednom natječaju za državni posao uvjet bio da je osoba osuđivana zbog nasilja u obitelji? Sad odjednom ne valja biti nasilnik, a prošle godine Agencija za državnu službu objavila je natječaj u kojem je uvjet da je čovjek osuđeni nasilnik.

Bitno je u ovoj naopakoj državi da su ministrova šaka i lice gospođe ministarke koje nije šibao vjetar kakav šiba majke što se bore za koricu kruha djetetu, pokazali kako i među velikima ima nasilja i da čovjek koji tuče ženu nema veze ni s vjerom ni vjeronaukom.

VALJDA JE TO BIT CIJELE PRIČE. Ostalo nikoga ne zanima. Važno je da smo u moru novinarskih pljuvotina dobili novu sliku o ministru, ali i o tome da uvijek postoji nešto važnije od nas samih, od naših neplaćenih kredita, neprimljene plaće, nezadovoljne supruge i muža i našeg djeteta kojeg ne možemo vratiti na pravi put, jer čini se, pravog puta više i nema.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*