Iz “komunističke Ženeve“ uz Staljina protiv Tita

promocijaJedna od najpoznatijih modernih znamenitosti Praga je neobična kuća na obali Vltave sagrađena 1996. koja podsjeća na plesni par. Česi je stoga zovu Ginger i Fred ili Plešuća kuća, a turistima iz Hrvatske uvijek se naglašava da je njen autor istaknuti češki arhitekt Vlado Milunić, rođen 1941. u Zagrebu.

Manje je međutim poznato kako je Milunić uopće dospio u Prag – njegov otac Josip Milunić bio je jedan od čelnika skupine jugoslavenskih komunista koji su nakon Rezolucije Informbiroa stali na Staljinovu, a ne Titovu stranu te su kao emigranti u Pragu čekali priželjkivani pad Titova režima i pripremali se za preuzimanje vlasti. O tim ljudima govori knjiga češkog povjesničara Ondřeja Vojtěchovskog Z Prahy proti Titovi! Jugoslávská prosovětská emigrace v Československu (Iz Praga protiv Tita! Jugoslavenska prosovjetska emigracija u čehoslovačkoj) koja je 26. travnja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predstavljena i hrvatskoj javnosti.

Autor je rođen 1977., radi kao docent Odsjeka svjetske povijesti Filozofskog fakulteta Karlova sveučilišta u Pragu te se bavi poviješću Jugoslavije u 20. stoljeću, češko-jugoslavenskim odnosima, kao i pitanjima povijesti komunističkog pokreta u Europi.

Knjiga ima 696 stranica i ona je dio autorove doktorske disetracije koja obuhvaća razdoblje do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, dok knjiga završava u šezdesetim godinama kad je bilo jasno da emigrantska skupina više nema nikakvu političku važnost pa su se njeni članovi pomirili s trajnim boravkom u Čehoslovačkoj ili se, doduše rijetki, vratili u Jugoslaviju. O knjizi je na njenoj hrvatskoj promociji govorio autorov mentor Jan Pelikán, vodeći češki stručnjak za povijest zemalja bivše Jugoslavije koji je istaknuo da se radi o knjizi u kojoj je svaka rečenica utemeljena na izvorima i koja je važna ne samo za povijest Jugoslavije, nego i Čehoslovačke kraja četrdesetih i početka pedesetih godina pa i za povijest cijelog istočnog bloka.

S tim se složio i Ivo Banac, profesor Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je o jugoslavenskim informbiroovskim emigrantima objavio knjigu Sa Staljinom protiv Tita (1984. izdana u SAD-u na engleskom, a 1988. u Zagrebu na hrvatskom).

„Kad sam ja pisao svoju knjigu, mogao sam sanjati o izvorima jer bili su rijetki“, prisjetio se Banac koji je istaknuo važnost praške skupine emigranata iako je bila relativno malobrojna – od 4928 emigranata koji su stali na Staljinovu stranu u Pragu ih je bilo tek 189 (manje ih je bilo samo u Poljskoj – 24). Više ih je bilo u SSSR-u, Bugarskoj, Albaniji, Mađarskoj i Rumunjskoj, ali Prag je bio važan centar kao glavni grad zemlje koja je cijelo vrijeme imala prijateljski odnos s Jugoslavijom i prema kojoj je odnos građana Jugoslavije bio pozitivniji nego prema davnim ili donedavnim neprijateljima.

Uostalom, podsjetio je Banac, Prag su u to vrijeme nazivali „komunističkom Ženevom.“ Emigranti u Pragu izdavali su glavno emigrantsko glasilo, Novu borbu koja se u pedesetim godinama tiskala u 14.000 primjeraka i kao propadandne novine krijumčarila u Jugoslaviju, ali i širila među iseljenicima u prekomorskim zemljama. Najistaknutiji članovi praške skupine bili su Anton Rupnik, Josip Milunić, Teodor Balk (pravo ime Dragutin Fodor), Pero Dragila i Slobodan Ivanović, a u knjizi se detaljno govori o njihovim sličnostima i razlikama.

zgrada-u-praguZajedničko im je bilo to da su prije dolaska u Prag mali dio života proveli u Jugoslaviji, a razlikovali su se u političkim stavovima – iako su bili informbiroovci, dio ih je bio ideološki umjeren, a dio radikalan. Vojtěchovský je njihove živote detaljnije predstavio i na promociji, pri čemu je istaknuo neobičnu činjenicu da je obitelj Milunić stanovala u istoj zgradi kao i Václav Havel, odmah pored današnje Plešuće kuće po kojoj je Vlado Milunić, sin emigrantskog vođe, poznat u češkoj javnosti. On se inače roditeljima, zajedno s tri sestre, pridružio tek 1956., a do tada je živio s bakom u Zagrebu i Opatiji. Danas se izjašnjava kao čehoslovački arhitekt i kao Jugoslaven, „u znak protesta protiv primitivnog nacionalizma.“ Sin Antona Rupnika je pak ugledni francuski povjesničar i politolog Jacques Rupnik koji je odrastao u Pragu pa je kasnije bio i Havelov savjetnik.  

Emigrante su u potpunosti financirale čehoslovačke komunističke vlasti, tražeći od njih istovremeno da rade u svojim strukama, smatrajući da je najbolji način borbe protiv titoizma sudjelovanje u izgradnji socijalizma u Čehoslovačkoj.

Josip Milunić i njegova supruga Atena tako su kao liječnici morali raditi u bolnici. Nakon jugoslavensko-sovjetskog pomirenja 1955. došlo je i do normalizacije odnosa Jugoslavije i Čehoslovačke, čiji je predsjednik Antonín Novotný dvaput posjetio Jugoslaviju, 1964. i 1967., dok je Josip Broz Tito s ovacijama dočekan u Pragu 1968. desetak dana prije gušenja Praškog proljeća.

Jugoslaviju je 1973. posjetio vođa KP Čehoslovačke Gustáv Husák koji je 1980. kao šef države predvodio čehoslovačku delegaciju na Titovom sprovodu u Beogradu, a 1954., u vrijeme kad je Prag bio jedan od centara protutitoističke emigracije, bio osuđen na doživotni zatvor zbog titoizma.

Odnosi dviju komunističkih država Jugoslavije i Čehoslovačke prolazili su dakle kroz razne faze, ovisno o okolnostima koje su vladale u istočnom bloku i vjetrovima koji su puhali iz Kremlja i čini se da je jedina konstanta bio Tito, barem do svog fizičkog kraja. Staljinu odani emigranti bili su preslabi da bi uzdrmali njegovu vladavinu i iz današnje perspektive možemo reći da je jedini dugoročni rezultat postojanja praške emigrantske skupine Plešuća kuća na obali Vltave i ostala djela Vlade Milunića.

Marijan Lipovac

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*