Iza pomirljivih parola često se krije poziv na aboliciju vlastite odgovornosti

Jesu li države bivše Jugoslavije uopće na radaru Amerike?

Amerika kao globalna sila prati sve sto se događa na svijetu. Ona ima naravno promatračke radare za velike zemlje, a i za one manje kao što je slučaj sa zemljama jugoistočne Europe. A naša regija se definitivno već odavno nalazi na ovom malom radaru, potisnuta u drugi ili čak treći plan drugim svjetskim krizama. U Washingtonu postoji još uvijek interes za Balkan. U centru pažnje su otvorene ili tinjajuće krize u BiH, na Kosovu ili u Srbiji. Hrvatsku Washington vidi na sigurnoj strani, u naručju EU, tako da tu nema prevelike brige. A za neku odlučniju aktivnu politiku prema BiH, Kosovu ili Srbiji nedostaje energije, a često i suglasnosti europskih partnera.

Problem je druge prirode: nas kriza nikad nije napustila. Ona nije više krvavo akutna kao tokom ratova, nego smo je odavno internalizirali te živimo u permanentnoj krizi koja nam se zbog nedostatka alternativa čini normalnom. I tu je suštinski problem: slučajevi kao Sanader nisu slučajni, i nisu pojedinačni slučajevi. Ali od silnih manjih i većih Sanadera na svim nivoima vlasti, u gospodarstvu, u susjedstvu, sve nam se čini da tako mora biti. A ne mora.

Kako ocjenjujete regionalnu politiku Ive Josipovića te pomirenje sa Srbijom koje provodi uz pomoć Borisa Tadića?

Svaki korak k pomirenju je poželjan, prijeko potreban. I ja mislim da je – pored činjenica o počinjenim zločinima i ustanovljenja individualne krivice – potreba jedna konstruktivna politizacija diskursa o prošlosti. Dakle, političari moraju početi s aktivnim promoviranjem pomirenja u regionalnom kontekstu.
Naravno, proces katarze se još nije desio, put je dug. Na tom putu bitno je biti svjestan nekoliko stvari. Guranje pod tepih prošlosti i bacanje ideološkog plašta preko nje, a slično se desilo poslije Drugog svjetskog rata od strane Tita i Komunističke partije, ne rješava ništa, nego ostavlja bolne rane koje se kad-tad vraćaju. Mi ćemo još nekoliko generacija nositi na ramenima teret devedesetih, crnog i duboko traumatizirajućeg perioda koji će nas dugo pratiti. A ne možemo ga se osloboditi pukim parolama da gledamo u budućnost i da se ne opterećujemo prošlošću. Iza takvih parola se nažalost često krije poziv na zaborav, na aboliciju vlastite odgovornosti.

Vedran Džihić, predavač na bečkom Institutu političkih znanosti, u intervjuu Tportalu

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*