Izjava Josipović-Kosor – Potpora cjelovitosti, ali i ravnopravnosti

Zajednička izjava predsjednika Josipovića i premijerke Kosor jasna je i nedvosmislena potpora cjelovitoj i demokratski uređenoj BiH, u kojoj će vlast biti ustrojena “s punim uvažavanjem interesa sva tri konstitutivna naroda”

Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr

Zajednička izjava predsjednika Ive Josipovića i predsjednice Vlade Jadranke Kosor o potpori Republike Hrvatske euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine trebala bi napokon otkloniti sve nedoumice u vezi s hrvatskom politikom prema toj susjednoj zemlji.

Izjava je, naravno, u prvom redu važna zbog stavova koji su u njoj izneseni – potpora suverenitetu BiH, njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, euroatlantskom putu, održivom političkom dogovoru o funkcionalnom ustroju, reformskim nastojanjima, ravnopravnosti konstitutivnih naroda…, ali i zbog činjenice da prvi put u ovom tisućljeću čelnici hrvatske države i Vlade zastupaju identične stavove o svim ključnim elementima politike prema BiH.

No, premda su u zajedničkoj izjavi jasno i nedvosmisleno izneseni načelni stavovi, bez ikakve aluzije na aktualna politička zbivanja u BiH, već u prvim medijskim interpretacijama javnosti je ponuđeno tumačenje da Ivo Josipović i Jadranka Kosor podupiru ulazak “oba HDZ-a”, tj. HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, u buduću vladajuću koaliciju.

Zašto je tome tako?

U BiH, zbog nepomirljivih stavova stranačkih čelnika, ni 100 dana nakon izbora (održani su 3. listopada prošle godine) nije konstituirana vlast, čelnici stranačkih blokova i političkih stranaka upleli su se u dugotrajnu i isrpljujuću borbu u kojoj, baš kao i politički analitičari i kreatori javnog mnijenja, nastoje iskoristiti svaki mogući argument kako bi ostvarili svoj cilj.

A zadnjih se dana politička scena, među ostalim, bavila upravo pitanjem koju stranu – skupinu stranaka okupljenu oko Platforme SDP-a BiH ili “osovinu Dodik-Čović” – podupre službeni Zagreb, pa se u tom smislu stajalište dvoje hrvatskih čelnika iščekivalo s velikim nestrpljenjem.

Spomenuto tumačenje temelji se na činjenici da se u zajedničkoj izjavi navodi kako Hrvatska “u ovom trenutku posebno važnim drži da se jasno i kroz sve razine vlasti i uprave utvrdi definicija predstavnika konstitutivnog naroda kao onog predstavnika čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi”, te da se u njoj kao čimbenici na kojima stoji posebna odgovornost za konstituiranje izvršne vlasti, “s punim uvažavanjem interesa sva tri konstitutivna naroda”, ističu predstavnici “stranaka koje su dobile najveću podršku konstitutivnih naroda i građana BiH”.

Budući da su se u blok što ga predvodi SDP BiH i koji ima ambiciju biti okosnica za formiranje vlasti u Federaciji BiH i na razini BiH, svrstale dvije stranke s hrvatskim predznakom koje su ostvarile skroman izborni rezultat, a da su izvan planirane koalicije ostala oba HDZ-a koji su osvojili golemu većinu hrvatskih glasova, u BiH su se pojavila jasna upozorenja da u vlast trebaju ući predstavnici, a ne pripadnici naroda (Milorad Dodik) te da većina mora biti etnička, a ne samo matematička (Sulejman Tihić).

Gledano u tom kontekstu, zajednička izjava Ive Josipovića i Jadranke Kosor doista se može protumačiti i kao potpora ulasku HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 u buduću vladajuću koaliciju. No, s druge strane, ako bi se i moglo smatrati logičnim da premijerka Kosor podupre “sestrinske stranke” u BiH samo zato što su “sestrinske”, teško je naći ikakav logičan argument zašto bi se predsjednik Josipović imao razloga založiti za Dragana Čovića i Božu Ljubića. Riječ je, jednostavno, o načelnoj i vrlo konstruktivnoj potpori Bosni i Hercegovini.

Jer – to bi valjda svakome trebalo biti jasno – stabilne BiH ne može biti ako svaki narod neće birati svoje predstavnike i ako će izabrani predstavnici jednog konstitutivnog naroda biti u oporbi prema izabranim predstavnicima drugih dvaju naroda.

Nasuprot tom pristupu postoji drugi – da se radi trenutačnih političkih ciljeva, pogaze načela. Konkretno, da se radi političke eliminacije Dragana Čovića i njegovih suradnika žrtvuje položaj hrvatskoga naroda u BiH.

Hrvati su, istina, jedini od triju konstitutivnih naroda u BiH koji od uvođenja višestranačja do danas glasuju za istu političku opciju, ali veliku zaslugu za to, u svakom slučaju puno veću od stranaka za koje Hrvati glasuju, ima sadašnje ustavno uređenje, izborno zakonodavstvo i, osobito, oni politički akteri u BiH koji iskorištavaju nedosljedno i nedorečenost daytonskog ustava i izbornog zakona kako bi na najviše političke dužnosti ugurali pripadnike umjesto predstavnike hrvatskoga naroda.

Hrvati su, kao najmanje brojan narod, već dvaput nadglasani na izborima za člana Predsjedništva BiH, jednom za potpredsjednika Republike Srpske, u njihovo ime od početka drugi biraju članove Vijeća naroda u RS-u i dio članova Doma naroda u Federaciji BiH… Da apsurd bude veći, Vijeće naroda i Dom naroda tijela su uspostavljena radi zaštite temeljnih nacionalnih interesa!

Tako uređena – ako se uopće može reći da je uređena – zemlja teško može biti uspješna na euroatlantskom putu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*