Je li i Maks Luburić Srbin?

Kraj prijatelja kao što je Boris Tadić Hrvatskoj neprijatelji doista nisu potrebni. Osim što svakog ljeta zločinom naziva operaciju Oluja, kojom je Hrvatska oslobodila svoja okupirana područja kako bi mogla normalno funkcionirati i živjeti u miru, prošlog je tjedna hrvatskog znanstvenika i isusovca Ruđera Boškovića proglasio Srbinom katolikom. Još je pritom rekao kako se nada da ga njegovi »hrvatski prijatelji« neće pogrešno razumijeti, a očito je bio u pravu, jer nitko iz Hrvatske tko je u bliskim odnosima s Tadićem nije reagirao.

Možda su procijenili da je Tadić bio u posebnom raspoloženju jer je Boškovića spomenuo u intervjuu koji je dao tijekom posjeta manastiru na Kosovu ili je pak u Hrvatskoj već postalo normalno da iz Srbije posižu za hrvatskom baštinom i kulturom. Nekad su u Srbiji čak i Isusa proglašavali Srbinom pa zašto se čuditi ako ista sudbina snađe i jednog isusovca? Razlog je što ipak živimo u 21. stoljeću kad posao šefova država ne bi trebalo biti bildanje nacionalne veličine pozivanjem na povijesne izmišljotine.

U Srbiji bez čvrstih dokaza tvrde da je Boškovićev otac bio Srbin i zaključuju da onda ni njegov sin nije mogao biti ništa drugo. Kad bi to i bilo točno, možemo li zamisliti da njemački predsjednik poručuje Austrijancima da je Mozart zapravo Nijemac, a njegov hrvatski kolega da je Haydn Hrvat, ili da francuski predsjednik Chopina uvrštava među najveće Francuze, uz poziv »poljskim prijateljima« da ga krivo ne shvate? Na ovim našim prostorima takva se situacija ne mora ni zamišljati jer ona je realnost, kao što pokazuje Tadićevo svojatanje Boškovića. Ako je rođen i odrastao u Dubrovniku, Bošković prije svega pripada Hrvatskoj, kao i Ivan Zajc i August Šenoa kojima su očevi bili Česi i koji su se smatrali jedino Hrvatima. Više od krvnih zrnaca nečiji identitet određuje ukorijenjenost u kulturu i tradiciju neke zemlje, a najviše – vlastito izjašnjavanje. Zato je Nikola Tesla hrvatski Srbin, Nicolas Sarkozy Francuz a ne Mađar, a Ivan Gašparovič Slovak a ne Hrvat. I za ustaškog zločinca Vjekoslava Luburića tvrdi se da je bio srpskog podrijetla. Je li za Tadića onda i on Srbin?

Ako je sporan intervju i dao pod utjecajem tamjana ili nekog drugog opijata, Tadićeva izjava ne može se tek tako relativizirati i pripisivati srpskoj ležernosti.

Iz Tadićevim se riječi može iščitati stav da su cijeli Dubrovnik i njegova povijest srpski, a posljedično i žal što se, valjda igrom slučaja, našao u Hrvatskoj, kao što se iz napada na Oluju iščitava da žali za »krajinom«.

(Marijan Lipovac, Vjesnik)