Je li spominjanje Haaga odredilo ishod predsjedničkih izbora u Češkoj?

ceska-izbori-zeman-schwarzenbergU Havelovo vrijeme mnogi Hrvati zavidjeli su Česima na njihovom predsjedniku, a nakon 8. ožujka moglo bi se dogoditi suprotno. Dobra vijest za Hrvatsku, ali ne baš pohvalna za Češku.

Piše: Marijan Lipovac

Dok u Hrvatskoj Haag kao simbol međunarodne pravde prestaje biti tema političkih sučeljavanja, u Češkoj je spominjanje glavnog grada Nizozemske utjecalo na izbor novog šefa države na prvim neposrednim izborima u povijesti.

U drugom izbornom krugu 25. i 26. siječnja pobijedio je bivši premijer Miloš Zeman, dobivši 54,8 posto glasova, a svi češki analitičari slažu se da je njegov protukandidat, ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg, umanjio svoje šanse kad je nakon prvog kruga ustvrdio da bi nekadašnji čehoslovački predsjednik Edvard Beneš danas završio pred sudom u Haagu zbog svojih dekreta kojima je, temeljem kolektivne odgovornosti, protjerano tri milijuna Nijemaca.

Schwarzenberg je rekao i da su Benešovi dekreti danas nevažeći i to je bilo dovoljno da ga protivnici prozovu zbog izdaje, počnu mu prebrojavati krvna zrnca i kopati po obiteljskoj prošlosti. Dekreti su doista u Češkoj osjetljiva tema i rašireno je mišljenje da bi njihovim poništenjem protjerani Nijemci počeli tražiti povratak oduzete imovine, a možda i povratak u stari zavičaj, međutim, Schwarzenberg nije rekao ništa novo niti netočno.

U Haagu su se pred međunarodnim sudovima u 21. stoljeću našla dvojica bivših šefova suverenih država – Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik SR Jugoslavije i Charles Taylor iz Liberije, obojica zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti i prema današnjim standardima u Haagu bi danas bilo mjesto i Benešu i mnogim njegovim suvremenicima, pa i vođama antifašističke koalicije.

Što se tiče pravne važnosti Benešovih dekreta, oni su konzumirani i njihovi učinci ne mogu se poništiti, a to je konačno potvrđeno i izuzećem Češke iz Povelje o temeljnim pravima EU-a, što je bio uvjet da Češka 2009. prihvati Lisabonski ugovor. Schwarzenberg to nije niti porekao. Štoviše, prvi češki političar koji je kazao da su Benešovi dekreti “ugasli“ bio je upravo Zeman još 1999. dok je bio premijer, a slično je izjavljivao i aktualni predsjednik Václav Klaus koji je kao premijer 1997. s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom potpisao Češko-njemačku deklaraciju u kojoj je Češka izrazila žaljenje zbog protjerivanja Nijemaca.

No, u borbi za Hradčane činjenice više nisu bile važne, a Zeman je iskoristio priliku koju mu je njegov suparnik pružio i zaigrao na nacionalističku i populističku kartu. One kojima je i danas sinonim za češku politiku pokojni češki predsjednik Václav Havel, takva situacija može začuditi i razočarati, međutim, ni češka politička scena nije pošteđena problema tipičnih za tranzicijske zemlje, koliko god je Havel svojom karizmom te intelektualnom i ljudskom širinom u svijet slao pozitivnu sliku o Češkoj kao uzornoj i uređenoj srednjoeuropskoj državi. Kad se danas čita kakve su se sve mane Schwarzenbergu nabijale na nos, postavlja se pitanje kako je takva osoba uopće mogla ne samo pristupiti u češku politiku, nego i postati ministar vanjskih poslova. Ujedno se nameće zaključak da je Češka izborom Zemana rekla konačno zbogom Havelu. Štoviše, pitanje je bi li Havel ikada postao češki predsjednik da je umjesto u parlamentu bio biran na općim izborima.

Schwarzenbergu se dakle spočitavalo da ima njemačko porijeklo (unatoč više puta dokazane lojalnosti njegove obitelji Češkoj), što govori češki s jakim njemačkim naglaskom i što je uopće živio 41 godinu izvan Češke – Klaus je naime rekao da njegov nasljednik mora biti čovjek koji je cijeli život proveo u Češkoj. Problem je postala i Schwarzenbergova supruga Therese koja je Austrijanka i ne govori češki – Klausova supruga Livia, inače Slovakinja, poručila je da takva osoba ne smije biti prva dama. Valjda su nedovoljne reference bile i to što što je Therese Schwarzenberg po struci liječnica i što se zbog posljedica prometne nesreće kreće u invalidskim kolicima, iako bi takva prva dama sigurno mnogo učinila barem za senzibiliziranje javnosti na probleme osoba s invaliditetom.

Theresi Schwarzenberg su stavili na teret i činjenicu da joj je otac bio nacist, a Zeman je čak izjavio i da se u dvorcu njene grofovske obitelji nalazi slika s nacističkom tematikom, pozivajući se pritom na jednog publicista poznatog po antisemitizmu. Ako je to i točno, činjenica je da dvorac Hardegg ne pripada istoimenoj obitelji još od 1730. i da ni Schwarzenberg ni njegova supruga ne snose odgovornost za inventar tog dvorca.

Nizak udarac Schwarzenbergu zadao je i predsjednikov sin Václav Klaus mlađi koji ga je optužio da ne zna pjevati češku himnu rugajući se njegovom njemačkom naglasku.

Nečija javna diskreditacija zbog njemačkog porijekla besmislena je i smiješna upravo u Češkoj čiji predsjednik se preziva Klaus, koja je za premijere imala osobe s prezimenima Pithard, Gross i Fischer, čiji predstavnik u Europskoj komisiji se preziva Füle, a bivši veleposlanik u Hrvatskoj Kühnl, čiji se jedini književni nobelovac prezivao Seifert, a jedan od najčitanijih suvremenih književnika Viewegh, čiji oscarovci se prezivaju Menzel i Forman i kojoj je prvi komunistički predsjednik nosio prezime Gottwald, a bivši povjerenik za Čehe u inozemstvu Eisenbruck. Ima nešto istinito u šali da se češki i austrijski nogometaši razlikuju po tome što češki nose njemačka, a austrijski češka prezimena jer doista mnogo Čeha nosi njemačka prezimena, ali smatraju se isključivo Česima, kao uostalom i Schwarzenberg kojeg se primitivnim i malograđanskim napadima pokušalo predstaviti kao tuđinca kako bi predsjednik postao Zeman kao tobože autentičan Čeh.

Ljevičaru Zemanu su inače puna usta Tomáša Masaryka i njegovih citata – svoju pobjedu komentirao je Masarykovim citatom “razvoj ide ulijevo“ – ali prema kriterijima Zemanovih pristaša niti Masaryk ne bi nikada postao šef države. Prvi predsjednik Čehoslovačke bio je naime po ocu Slovak, a po majci češkog i njemačkog porijekla. Zbog odrastanja u nacionalno mješovitoj Moravskoj također je imao problema s pravilnim češkim jezikom, a niti žena mu nije bila Čehinja nego Amerikanka.

Naravno, sličnost sa Schwarzenbergom nameće se sama po sebi, ali važnije od tih generalija je to što je Masaryk kao intelektualac bio borac protiv predrasuda i lažnih mitova, kako bi u javnom životu i politici zavladao moral, istina i demokratska načela. Na tu će se baštinu 1989. nadovezati Havel kojem je bilo jasno da je to ono najbolje u češkoj političkoj tradiciji i da se samo na tim temeljima može izgrađivati suvremena Češka. Schwarzenberg se pokušao predstaviti kao nastavljač Havelova djela i u tome u velikoj mjeri uspio – njegov ulazak u drugi krug sa samo 0,8 posto zaostatka iza favorita Zemana bio je iznenađenje jer se sigurnim kandidatom za drugi krug smatrao bivši premijer Jan Fischer.

Bi li danas Schwarzenberg bio novoizabrani češki predsjednik da nije slao Beneša u Haag niti se izjašnjavao o njegovim dekretima teško je reći, ali vjerojatno bi u tom slučaju nacionalistički argumenti protivničkog tabora imali manje uspjeha. No, Schwarzenbergu u prilog prije svega nije išlo to što je član vlade Petra Nečasa čija je popularnost vrlo mala i što je vladin najnepopularniji član, ministar financija Miroslav Kalousek, član Schwarzenbergove stranke TOP 09, a Zeman je nastupao s porukom da je glas za njega glas protiv Nečasove vlade i protiv Kalouseka. Tu je i greška koju je Schwarzenberg počinio prigodom glasanja kad izborni listić prije ubacivanja u kutiju nije stavio u omotnicu i tako svoj glas učinio nevažećim. Opravdao se time da su ga zbunili blicevi fotoreportera, ali to je tek bila voda na mlin onih koji su tvrdili da 75-godišnji šef diplomacije nije u fizičkoj i psihičkoj kondiciji kakva se očekuje od šefa države. Budući da izbori u Češkoj traju dva dana, bilo je dovoljno vremena da Schwarzenbergova nesmotrenost počinjena prvi izborni dan natjera dio birača da se predomisli.

Danas brojni Schwarzenbergovi pristaše, posebno mladi i intelektualci, očajavaju što će morati pet godina na Hradčanima trpiti Zemana kojeg smatraju simbolom onog lošeg u politici protiv čega se Havel pokušavao boriti, posebno korupcije, nepoštenja, beskrupuloznosti, bahatosti i strančarenja, što se predbacivalo i Klausu.

Najapsurdnije i najciničnije je u tom smislu zazvučao Klausov komentar Zemanove pobjede kad je izjavio da su istina i ljubav pobijedili laž i mržnju. To je naime Havelov citat kojeg je prvi parafrazirao Schwarzenberg, njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik očekujući svoju pobjedu kad vjerojatno nije mogao ni slutiti da će Havelovu misao u potpuno suprotnom smislu ponoviti upravo Klaus koji je s Havelom godinama bio u zategnutim odnosima i bio percipiran kao njegov antipod.

Kao bivši vođa glavne oporbene stranke, Češke socijaldemokratske stranke, Zeman ima mnoge neraščišćene račune s njenim sadašnjim vodstvom i mnogi se pribojavaju da će to utjecati na njegove političke poteze nakon što se 8. ožujka useli u Praški dvorac, čime će nastaviti tradiciju Klausa koji se jednako tako razišao s vladajućom Građanskom demokratskom strankom kojoj je 1991. bio osnivač. Optimisti međutim smatraju drugačije – podsjećaju da su Klaus i Zeman dugogodišnji suparnici i da je jedan od snažnih Zemanovih motiva želja da u svemu bude bolji od Klausa. Kao njegov nasljednik imat će priliku to i dokazati, a to je već barem dijelom učinio u vanjskoj politici jer Zeman je, za razliku od euroskeptika Klausa, privržen ideji ujedinjene Europe i izjašnjava se kao eurofederalist.

No, Zeman je isto tako oštrim riječima govorio o muslimanima i hvalio Huntingtonovu teoriju o sukobu civilizacija i tek će se vidjeti hoće li kao predsjednik svoje stavove zaoštriti ili ublažiti. U unutarnjoj politici, izvjesno je da će Zeman zauzeti oštriji kurs prema Nečasovoj vladi koristeći neposredan izborni legitimitet koji je mnogo jači od potpore koju prema anketama vlada ima među Česima, a koja iznosi tek osam posto. Zeman je svoj program napisao kao da se kandidira za premijera pa je tako obećao gospodarske i fiskalne reforme te promjene u izbornom sustavu, što nisu područja u kojima češki predsjednik ima ovlasti.

Za većinu čeških birača, posebno onih koji su pogođeni krizom, to je očito bilo privlačno – uostalom Zeman je uz Havela i Klausa treći najznačajniji češki političar u protekla dva desetljeća samostalnosti, a kao premijer bio je uspješan na gospodarskom području kad je Češku izveo iz krize, uveo u NATO i doveo pred vrata EU-a. U konačnici, predsjednika Zemana će se ocjenjivati prema rezultatima njegova mandata, a način na koji ga je osvojio polako će padati u zaborav kao što je slučaj i u drugim zemljama. Čemu se Česi mogu nadati od Zemana drugo je pitanje – izbori su pokazali političku podijeljenost Češke na urbane sredine i provinciju, na zapad i istok (Češku i Moravsku), i od predsjednika se za početak očekuje da smiruje strasti i bude jamac nacionalnog jedinstva. Zeman je dobar govornik koji će publici rado servirati ono što joj je drago čuti, ali još je vještiji kad treba uvrijediti ili ocrniti nekoga tko mu nije po ukusu, naročito novinare. Tu se Zeman drastično razlikuje od Havela koji je uz sve ostale vrline bio i pristojan čovjek. Svojim je stilom davao primjer kako treba nastupati u javnosti, posebno s pozicije moći, i time češku političku kulturu unaprijedio i pretvorio u svojevrstan brand. Klaus će nažalost u sjećanju mnogih u svijetu ostati upamćen po krađi kemijske olovke tijekom posjeta Čileu, kao što će bivšeg premijera Mireka Topoláneka trajno pratiti golišave fotografije snimljene u Berlusconijevoj vili na Sardiniji. Sudeći po do sada viđenom, sa Zemanom na Hradčanima češkoj političkoj kulturi prijeti daljnje srozavanje, a Havelove i Masarykove misli o općeljudskim vrijednostima i moralu služit će za ukras ili se neumjesno parodirati.

Zastava češkog predsjednika na kojoj se od Masarykovih vremena nalazi geslo Jana Husa “Istina pobjeđuje“ postat će pak anakrona kao što je i većina zastava i grbova u svijetu.

U Havelovo vrijeme mnogi Hrvati zavidjeli su Česima na njihovom predsjedniku, a nakon 8. ožujka moglo bi se dogoditi suprotno. Dobra vijest za Hrvatsku, ali ne baš pohvalna za Češku.

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*