Josipović se nije trebao pokloniti pred spomenikom tzv. esulima

Mnogi u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj ne znaju da je fašistički tribunal u Italiji od 1927. do 1943. ukupno osudio 4597 osoba (antifašista) na 27.742 godina zatvora, trojicu na doživotnu robiju i 42 na smrtnu kaznu, od toga je 31 izvršena

Piše: Armando ČERNJUL

Nakon što je hrvatski predsjednik Ivo Josipovic nedavno položio vijenac i poklonio se žrtvama Bleiburga, u središtu Trsta se, zajedno sa talijanskim predsjednikom Napolitanom i slovenskim predsjednikom Türkom poklonio pred spomenikom 350.000 izbjeglih Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije, kako je to na talijanskom jeziku ispisano. Time se nesvjesno stavio na stranu talijanskog iredentizma, neofašizma i postfašizma!

Najprije treba reći da je na na spomeniku na koji su položeni vijenci trebalo je pisati profugi (izbjeglice) a ne esuli (prognanici), a osim Talijana, trebalo je napisati Hrvata, Slovenaca, Čeha, Austrijanaca, Židova…

No, javnost u Hrvatskoj imala je prilike čitati izvješća iz Trsta koja su ponajviše pisali kolege koji o temi takozvanih esula, a ne esula kako su javili, ne znaju ništa ili su samo o njoj načuli. Premda je čelnik Hrvatskog novinarskog društva Duka nedavno “istaknuo kako je u privatnim medijima situacija možda i gora nego u državnim”, moj je stav da je u jednima i drugima stanje katastrofalno!

Još jednom je potvrdeno da je hrvatsko novinarstvo u najvećoj krizi u posljednjih četrdeset i pet godina.

Sa skupova kao što je bio onaj 12. ovoga mjesesa u Trstu trebaju izvještavati profesionalci a ne profesionalci diletantskog znanja, koje je vrlo opasno, ali prije svega moraju biti načitani urednici i glavni urednici a oni su u sve većem broju novinarski nepismeni!

Osim toga, autoru ovoga teksta koji je 13. srpnja bio u Trstu, samo jedan dan poslije trojice predsjednika, od 14. ovog mjeseca do danas čak jedanaest tzv. lijevih listova i portala u Hrvatskoj odbilo je objaviti ovaj dokumentirani članak, a neki nisu ni odgovorili! Desnicarskim i ekstremno desnicarskim medijima nije ni nuđen, iako bi ga oni sigurno odmah “progutali”, ali bi tražili da se izbaci što im nije po volji.

Zašto predsjednik Josipović nije smio prihvatiti poziv na koncert i političko-državnički “marš na Trst”?

Tuđman i Mesić nisu bili naivini
Morao je, prije svega, znati da su hrvatski predsjednici Franjo Tuđman i Stipe Mesić od 1998. do 2009. odbili pozive talijanskih predsjednika Scalfara, Ciampija i Napolitana (ovaj bivši komunistički lider dvaput je izvrijeđao Hrvate i Hrvatsku gore nego Mussolini i Hitler!), jer su znali da se iza tih poziva kriju ideolozi talijanskog iredentizma i bivši fašistički zločinci kojima je bio za cilj izjednačiti žrtve fašizma i antifašizma.

Prvi je prijedlog bio da se predsjednici Scalfaro, Kučan i Tuđman poklone žrtvama Bazovičke jame kod Trsta kamo su, prema postfašističkim izvorima Titovi partizani bacili od 1500-2000 Talijana, i Rižarni, bivšem njemačkom koncentracijskom logoru u kojemu je ubijeno oko 4000 Židova (neki su bili iz Rijeke, a bilo ih je koji su rodom iz Sarajeva), Talijana, Slovenaca, Hrvata i drugih.

Sljedeći je talijanski prijedlog (desničara i ljevičara) bio da se predsjednici Ciampi, Drnovšek i Mesić poklone žrtvama Bazovičke jame, Rižarne i Gonarsa, gdje je bio talijanski koncentracijski logor u kojem je umrlo mnogo logoraša, uglavnom žena i djece iz Slovenije i Hrvatske, ali ni to nije prihvaćeno.

S tim talijanskim prijedlozima zalagao se saborski zastupnik Furio Radin, koji je poznat po tome da koketira s postkomunistima i postfašistima u Italiji, a predlagao je da se u Istri obilježe sve fojbe u koje su bačeni Talijani (i njihovi kolaboracionisti Hrvati), a oni imaju zapravo svoj jedini naziv – fašisti koji su po Istri i Rijeci ubijali ljude i silovali žene i djevojčice!

Međutim, predsjednici Tuđman i Mesić, koji nisu bili bezgrešni, zahvaljujući svojim suradnicima i onima koji su iz Italije, Slovenije i Hrvatske slali upozorenja da ne prihvate pozive talijanskih predsjednika iza kojih su stajale desničarske i poneka ljevičarska stranka, a najgrlatiji su ustvari bili lideri udruga tzv. esula iz Istre, Rijeke i Dalmacije, bili su mudri i nisu pali u klopku kao naivni predsjednik Josipović.

Iz Hrvatske i Slovenije su stizali prijedlozi da se talijanski predsjednik najprije pokloni tisućama hrvatskih, slovenih i židovskih žrtava u talijanskom logoru na Rabu, ali to u Italiji nije prošlo. O tome predsjednik Josipović i njegovi najbliži suradnici nemaju pojma ili su odlučili praštati ili kako je naš predsjednik u Trstu izjavio – neka brojke o “esulima” ostavimo povjesničarima. Nije rekao kojim. Talijanskim koji falsificiraju o “350.000 esula koji su protjerani iz Istre, Rijeke i Dalmacije”, slovenskim koji donekle pišu istinu ili hrvatskim od kojih većina ne zna ništa ili veoma malo.

Tako je u hrvatskim medijima ovih dana o susretu trojice predsjednika objavljeno niz neprimjerenih naslova poruka “Povijesni stisak ruku u Trstu” (hrt.hr), “Josipović, Napolitano i Türk iz Trsta poslali poruku mira i bratstva” (večernji.hr), Josipović, Türk i Napolitano poklonili se na spomen esulima” (jutarnji.hr) i tomu slično.

Sve u istom stilu, osim manjih kritičkih opservacija o broju izbjeglih u riječkom Novom listu “Pomirenje u glazbenom tonu” kolege Denisa Romca, a neke je dijelove, uz svoj komentar, prenio online Hrvatska riječ. U izvješćima iz Trsta izostalo je mnogo toga, pa i to da su predsjednik Giorgio Napolitano i njegovi prethodnici svake godine u veljači za Dan sjećanja na egzodus i žrtve fojbe odlikovali broje ratne zločince i druge fašiste koji su palili i ubijali po Istri, Rijeci i Dalmaciji, a neke i posthumno. I to će se nastaviti…

Zaboravljen Zvonimir Miloš
Ne znam više koliko sam puta u posljednjih tri desetljeća objavio o tim neofašistonima koji urliču da su Istra, Rijeka i Dalmacija ukradeni Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, te da će jednoga dana ponovno postati talijanski.

I sada ono najvažnije, glavni razlog zbog kojega je predsjednik Josipović trebao odbiti poziv glasovitog dirigenta Riccarda Muttija, iza kojega se ustvari krije stara iredentistička i postfašistička ideja koju su bjihovi ideolozi u Italiji iskoristili jer je hrvatski Predsjednik glazbenik i skladatelj. Nije postojao ni jedan jedini razlog da predsjednik Josipović nasjedne talijanskoj iredenti.

Službena Italija je dobitnik, a naročito desničari, iako su najekstremniji desničari dobacivali pogrdne parole na račun Josipovića i Türka, odnosno Hrvata i Slovenaca. Čak je i Slovenija donekle dobitnik jer su trojica predsjednika položili vijence na zgradu Narodnog doma, bivšeg hotela “Balkan”, koji su 1920. spalili talijanski fašisti.

Što je dobila Hrvatska? Ništa!
Jedan član moje uže rodbine, na moje veliko iznenađenje i razočaranje, rekao mi je: Predsjednik Josipović prašta! Kome, fašističkim ratnim zločincima? – upitah. Ako njemu moram objašnjavati onda što da učinim s velikim brojem onih koji dan danas kliču Anti Paveliću…

Predsjednik Napolitano se najprije trebao ispričati za dva puta u dvije godine
zaredom izgovore optužbe na račun “krvoločnih Slavena”. Mislio je na nas, Hrvate (!) i najvjerojatnije Slovence, a zatim se u Gonarsu u Italiji (dvadesetak kilometara udaljenom od Trsta) i pokloniti više od 500 žrtava iz Slovenije i Hrvatske, od toga 70 dječaka i djevojčica, mnogi manje od godinu dana starosti iz Gorskog kotara koji su umrli od glasi i bolesti, ili posjetiti Rab i pokloniti se više tisuća žrtava Mussolinijeve barbarije.

Ako nije čuo za ta talijanska fašistička stratišta, možda je čuo za njemački koncentracijski logor Rižarna u kojoj su radili brojni talijanski fašisti, pa bi to na neki način, možda, opravdalo njegovo putovanje u Trst.

Hrvatski predsjednik je trebao inzistirati da sa dvojicom kolega položi vijenac i pokloni trojici Slovenaca i Hrvatu koje su talijanski fašisti strijeljali u Bazovici kod Trsta prije osamdeset godina. Naime, posebni fašistički sud za zaštitu države u Trstu je 5. rujna 1930. osudio na smrt slovenske antifašiste (fašisti su ih nazvali teroristima), trgovca Ferdinanda Bidovca, radnike Franca Marušiča i Alojzija Valenčiča i hrvatskog radnika i antifašista Zvonimira Miloša, sva četvorica nastanjena u Trstu, zbog atentata koji su izvršili 10. veljače te godine na uredništvo fašističkog lista Il popolo di Trieste u kojemu je ubijen urednik i ozlijeđena trojica radnika.

Ostali optuženi osuđeni su na 147 godina i šest mjeseci zatvora. Zvonimir Miloš je rođen na Sušaku, danas predio Rijeke. Spomenuto suđenje, a bilo ih je mnogo, u povijest je ušlo kao Prvi tršćanski proces.

Mnogi u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj ne znaju da je fašistički tribunal u Italiji od 1927. do 1943. ukupno osudio 4597 osoba (antifašista) na 27.742 godina zatvora, trojicu na doživotnu robiju i 42 na smrt, od toga je 31 izvršena. Inače, bilo je optuženo 5619 osoba, ali 998 su oslobođeni krivnje. To su podaci koje je objavio talijanski povjesničar Mimmo Franzinelli u svojeoj opsežnoj knjizi “I tentacoli dell’Ovra” (Bollati Boringhieri, Torino 1999.).

U knjizi nije objavljeno koliko je osuđeno Slovenaca, Hrvata i Talijana s današnjeg područja Slovenije i Hrvatske. No, činjenica je da je spomenuti sud 1929. preselio u Pulu da bi sudio hrvatskim narodnjacima i antifašistima iz okolice Pazina, pa je Vladimira Gortana, iz sela Berama osudio na smrt.

Gortan je prvi Hrvat kojega je osudio Mussolinijev fašistički sud, a o suđenju i izvršenju smrtne kazne 17. listopada 1929. pisali su mnogi listovi u cijelom svijetu.

Ali što to vrijedi objašnjavati hrvatskoj vlasti, kada je ona u svoje diplomatske službe zapošljavala ustašoide, o čemu je ne tako davno u riječkom Novom listu i Glasu Istre pisao poznati novinar i kritičar Zdravko Zima. Pridodao bih: i sinove bivših fašističkih policajaca za vrijeme talijanske okupacije koje su strijeljali partizani!

Da je hrvatski predsjednik Jopsipović odgovorio na pitanja koje sam mu 10. i 18. svibnja ove godine dostavio, tada mu se ne bi dogodila neoprostiva pogreška. No, on i njegovi savjetnici nisu se udostojili ni odgovoriti, što su obvezatni po Zakonu o pravu na pristup informacijama

Povjesničari u Hrvatskoj – izuzetak je uvaženi Petar Strčić i još pokoji rijetki koji znaju o temi koja se ovdje obrađuje ali tko njih sluša (pa čak i onda kad ih se savjetuje da ne čine pogreške) – totalne su neznalice! Ipak, nadam se da većina zna, istina da su talijanski fašisti i njihovi kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj ubili više od 40.000 osoba, od toga najviše civila, staraca, žene i djece.

10 Comments

  1. Čestitka autoru Armandu Černjulu i hrvatskom online magazinu Hrvatska riječ na odličnom kritičkom osvrtu. Sramota je za hrvatsko novinarstvo da je tako veliki broj listova i portala u Republici Hrvatskoj odbilo objaviti natpis koji zaslužuje sve pohvale.

  2. Maestro R. Muti, inace ljevicarski orijentiran, nije se dao smetnuti postavljanjem nekih uslova za dirigiranje jednog u nizu koncerata “Stazama mira” u Trstu, uz prisustvovanje talijanskog, slovenskog i hrvatskog predsjednika.
    Obzirom da je na datum odrzavanja koncerta “padala” i godisnjica paljenja Slovenskog doma od strane fasista, u Trstu, predsjednik Turk je natunuo da bi se taj dan trebao oznaciti postavljanjem vjenca na tom mjestu. Neofasisti su se spremno uzbudili i trazili da se onda ode odati pocast zrtvama u fojbi Basovici. To nije proslo, ali su zato sva tri predsjednika odali pocast na Spomenik ezulima iz Istre, Rijeke i Dalmacije.
    Predsjednik Josipovic nije trebao se tamo poklanjati! Ali sto drugo ocekivati od jednog hrvatskog Predsjednika koji je prvi otisao na Bleiburg?!

    Predsjednik Josipovic se pokazao kao Napolitano! Na istoj su im liniji zrtve i krvnici.
    Uostalom, zar se bas pri svakoj manifestaciji, koncertu, trebaju ubacivati neka obiljezja?
    Odaja pocasti “ezulima” odusevila je talijanske iredentiste. O tome je pohvalno pisao “Il Piccolo” a ne zaostaje za njim ni “La Voce”, nazalost. A sta da ne kazem jos za asocijaciju ANVGD (Talijanska nacionalna asocijacija Veneta,Julijske krajine, Dalmacije). Pa to je “fabrika mrznje” za sto je i placena.
    Ova organizacija i pokojnog Sergia Endriga, pjevaca koji je rodjen u Puli, koga su prije oslovljavali sa “komunist”, “crveni”, bi htjeli prigrabiti i svrstati u “ezule” – prognanike. Treba se podsjetiti da je od 1945. – 1947. Istra bila neka vrsta ili stvarno, protektorat Saveznicke vlade. Za to vrijeme se moglo izabrati – optati, zeli li se ostati ili otici. Mnogi su otisli i ne samo talijani. Ceznja je bila u mnogih Amerika pa i Australija a bauk je bio, “i druzi” i “komunisti”. Tako su i Endrigovi otisli 1947. Pjesma njegova, “1947.” posvecena je Puli i u njoj nema spomena o mrznji. Nostalgicna je i romanticna, jer “httio bi biti kao stablo koje zna, gdje se radja i gdje ce umrijet…”.
    Pokusajte to reci, da je Endrigo emigrant, ovima koji govore u ime ANGVD. Najmanje je sto ce vam iskresati toliko ogavnih rijeci a i “znamo tko si”.
    Armando, clanak je za svaku pohvalu!

  3. Nije uobičajeno da se autor članka javlja u rubriku komentara, ali držim da moram dati neka objašnjenja za čitatelje Hrvatske riječi u dijaspori, pa čak i u Hrvatskoj u kojoj se o toj temi puno pisalo i to “nerazumljivim” povijesnim jezikom. Ponajprije,
    zahvaljujem rijetkim komentatorima, osobito Istrijanu koji, vidi se, dobro poznaje temu. Endriga sam osobno poznavao i intervjurirao ga još sedamdesetih godina, a kasnijih godina smo se vidjeli i razgovarali u Opatiji i Puli.
    Budući da je Istrijan spomenuo list “La Voce” (tako većina čitatelje u Istri i Rijeci iz milja zovu taj dnevni list) želim upoznati javnost (one koji to ne znaju) da je točan naziv lista La voce del Popolo i izlazi u Rijeci na talijanskom jeziku i uglavnom je namijenjen pripadnicima talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Sloveniji, a prodaje se i u Italiji. Svojevremeno biio sam suradnik tog tada cijenjenog i objektivnog lista, ali u zadnjih pet godina postao je neka vrsta propagandnog štiva za talijanske iredentiste i postfašiste. O tomu sam napisao opširan tekst prije tri godine, ali neki mediji u Hrvatskoj su ga odbili objaviti! List, među ostalim, financira Republika Hrvatska, Republika Slovenija i Republika Italija.

  4. Bravo Istrijan! Tako se komentira. Žao mi je da je kritički članak Černjula prenio samo jedan medij u Hrvatskoj, portal GradPula.com, a ostali su prešutjeli jer se ne žele zamjeriti predsjedniku Josipoviću i što ih je autor vrlo oštro i realno napao medije i nesposobne izvještaće koji su pratili trojicu predsjednika dražve u Trstu. Doći će vrijeme
    da će se mnogi sjetiti Černjulovih riječi jer hrvatski predsejdnik i dalje čini greške u političkim koracima u Srbu, predsejdniku Srbije
    Tadiću i njegovoj obitelji dozvolio je da ljetuju na Brijunima.

  5. Bas sam naknadno pomislio da mnogim citateljima nisam napomenuo gdje izlaze ona dva lista. Hvala autoru sto je to ucinio.
    Marinella, sto se tice predsjednika Josipovica je opet jedan “idimi – dodji”. Presjednik za sve….Ma uopce me ne cude njegova nastupanja. Ogorcavaju me.
    Cujem da je uzeo, pak, onog kamaleonta od Matvejevica za savjetnika(!), koji izigrava neku zrtvu. A sto i ne bi,kada mu mediji daju, jadnome , toliko prostora u zadnje vrijeme i uzdizu “do nebesa”.
    Usput; ma zasto bi morao Matvejevic u zatvor nakon 5 godina…a izrecena kazna mu je bila pola godine zatvora plus 2 uslovne! Zar je nesto krivo pocinio tijekom onih dviju uslovnih?!
    Marinella, ne cudim se, mada:

    Vidjeh cudo
    I nagledah ga se
    Gdje idjase patka potkovana
    I bijela guska osedlana
    A na zecu crvene dimije,

    Pa ugledah nasega Predraga:
    Na kapi mu bjese petokraka,
    Al’ on zvijezdu hitro otkacio
    Pa trobojkom onda zamahnuo.

    Kad mu ova bijese izblijedjela
    Mjesto Bijelog orla ili kakvu novu pticu,
    On dohvati sahovnicu.
    Znam da ona njemu je predraga.

    Al’ od jutros, vidji vraga!
    U Matve (*) je vec ruho novo:
    Nit se stidi, nit’ se krije,
    Na njemu su zelene dimije!

    Opet gledam, gledam cudo,
    pa se pitam:
    Kud se vere,
    kako gace ne izdere?!

    (Po narodnom pjesnistvu: Ne cudim se..)
    Milena, juni/lipanj, 2003.

    P.s.
    Potraziti interesantni clanak posvecen Matvejevicu na jednom drugom blogu, uvijek od neiscrpnog autora Cernjula

  6. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u intervjuu riječkom Novom listu (28.08.2010.) koji su prenijeli mnogi mediji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali najviše radi izjave o Dodiku iz tzv. Republike Srpske, nisu našli za shodnu spomenuti dio vezan za skandal u Trstu. Jednostavno nisu našli značajku u pitanju novinara i odgovoru predsjednika Josipovića glede susretga sa talijanskim i slovenskim predsjednicima u Trstu, kada su se sva trojica poklonila spomeniku tzv. esulima i Narodnom domu. Prvo, novinar nije postavio objetivno pitanje, baš Novi list je prvi u Hrvatskoj objelodanio problem klanjanja spomeniku “esulima”, a drugo, predsjednik Josipović je odgovorio neke neistine! Na primjer, nije istina da je Narodni dom bio općejugoslavenski (opet ga je natko krivo informirao), kamo su zalazili i Hrvati, jer je to bio slovenski dom. Istina je da su ga posjećivali i Hrvati, ali to ne znači da je bio općejugoslavenski. Jer, ako Klub Hrvata u nekoj stranoj državi posjeću Talijani, Englezi, Nijemci, Kanađani i drugi još uvijek ne znači da je to općesvjetski klub.
    Premda je predsjednik Josipović zaslužio da ga novinari u posebnoj temi kritiziraju, nažalost prešutjeli su cijelu stvar. Prešutjeli su još jednu veliku neistinu koju je izjavio za Novi list, da taj događaj u Trstu nisu pratili važni mediji u Hrvatskoj.
    KAKO JEDAN DRŽAVNIK, A K TOMU SVEUČILIŠNI PROFESOR KOJI JE ZAVRŠIO DVIJE VISOKE ŠKOLE I PREDAVAČ MEĐUNARODNOG PRAVA, MOŽE IZREĆI TAKVU NOTORNU LAŽ! TKO MU DAJE PRAVO DA HINU, VEČERNJI LIST, JUTARNJI LIST, NOVI LIST, GLAS ISTRE I DRUGE SMATRA MANJE VAŽNIM!!
    Predsjednik prof. dr. sc.Ivo Josipović, koji je i moj predsjednik, ponovno je razočarao hrvatsku javnost svojim demagoškim istupom, jer je pokušao očitati lekciju nekim novinarima i medijima (ne spominje njihove nazive i imena), a prešutio je pisanje Hrvatske riječi o tomu zašto se sa svojim kolegama nije poklonio spomeniku hrvatskom antifašistu Zvonimiru Milošu u Bazovici pokraj Trsta
    ili spomeniku ženama i djeci, Hrvatima i Židovima iz Hrvatske, koji su umrli od gladi i bolesti u talijanskom koncentracijskom logoru u Gonarsu.
    Predsjedniče Josipović, nije sramota priznati grešku, ali vi nemate tog obraza i nastavljate obmanjivati hrvatsku javnost i onu u dijaspori.

  7. Dok imas i imamo glasa, Armando, ne posustajmo, “…naci cemo snage u onome sto ostane”!
    Zalosno da ima tako malo ljudi koji otvoreno istupaju protiv takvih notornih lazi!
    Ako je to “manje gore (zlo)” talijanski “meno peggio” za koje smo glasali, onda jos nismo dotakli dno!
    Neznam cemu Josipovicevi hvalospjevi na proslavi u Srbu!

  8. HRVATSKA POLITIKA I NOVINARSTVO PONOVNO PALI NA ISPITU!
    Premda tema zaslužuje poseban komentar nemam volje i snage da moljakam nekakve urednike mudrijaše i “sveznalice” u mojoj domovini Hrvatskoj da mi objave prigodan članak ili kritički osvrt o 80. obljetnici smrti antifašista i boraca za pravo Slovenaca i Hrvata u fašističkoj Italiji. Naime, već 6. ovog mjeseca u Bazovici pokraj Trsta počelo je obilježavanje 80. obljetnice smrti slovesnkih antifašista Franca Bidovca, Franca Marušića i Alojzija Valenčiča, te Hrvata Zvonimira Miloša, koji su pered Specijalnim fašističkim tribunalom osuđeni na smrt a zatim strijeljani u Bazovici. O tome se piše samo u slovenskim medijima u Italiji i Sloveniji, a šutnja je prisutna u Hrvatskoj i talijanskim medijima, što je doista velika i neoprostiva sramota.
    Bazovički junaci, kako ih ovih dana spominju, bili su članovi organizacija Borba koja je djelovala od 1927. do 1930 u Trstu. Postojala je dakako i čuvena organizacija TIGR (Trst-Istra-Gorica-Rijeka), čiji je član bio Hrvat iz Berama kod Pazina Vladimir Gortan, kojega je Specijalni fašistički tribunal iz Rima u Puli 1929. godine osudidio na smrt i on je strijeljan u najvećem istarskom gradu.
    O tim antifašističkim junacima govorio je na misi zadušnici u mjesnoj crkvi u Bazovici veliki slovenski književnik Boris Pahor iz Trsta, a pisao Milan Pahor, koji je predsjednik Organizacijskog odbora svečanosti.
    Da Slovenci drže do svojih junaka najbolje kazuje da će se obilježavanje održati do 19. ovog mjeseca raznim kulturnim i sportskim manifestacijama u Bazovici, Trstu, Opčini i Repnu. Zadnja dva dana, 18. i 19. organizira odbojkaški turnir na kojemu će sudjelovati reprezentacije Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske.
    Gospopodine predsjedniče Ivo Josipović! Svugdje ste prisutni, ali nema Vas ni vaših izaslanika na obilježavanju obljetnice smrti trojice Slovenaca i jednog Hrvata. Ako niste prije znali za hrabrog Hrvata Zvonimira Miloša, mogli ste saznati iz Hrvatske riječi ili nezavisnog portala GradaPula.com koji je, nažalost, jedini u Hrvatskoj prenio moj članak iz sarajevskog portala. Zar se meni inatite ili ste se bojali pokloniti slovenskim i hrvatskim žrtvama u Bazovici da ne bi “POLUDJELA” ULTRADESNIČARSKA TALIJANSKA VLAST NA ČELU SA SILVIOM BERLUSCONIJEM I BIVŠIM KOMUNISTIČKIM LIDEROM, PREDSJEDNIKOM GIRGIOM NAPOLITANOM! Bojite se da vam Italija neće financirati obećane projekte…!!!

  9. Već 40 godina živim u inozemstvu. Trenutno sam na odmoru u rodnom kraju. Stvarno je nezamislivo da nitko u hrvatskoj državi a pogotovo antifašistički borci, neznaju tko je Zvonimir Miloš ili su zaboravili da su se borili pod talijanskom fašističkom čizmom koju su sa Saveznicima pobjedili.
    Sjećam se da su poslije II Svjetskog rata u Hrvatskoj objavljene knjige u kojima se spominju Vladimir Gortan, bazovičke žrtve (3 Slovenca i 1 Hrvat i mnogi drugi), ali ne tako davno većina tih knjiga bačene su u smetlište. Nije valjda da predsjednik Josipović kao sveučilišni profesor nezna da su te knjige u smetlište završile iz mnogih Osnovnih i Srednjih škola, te Fakulteta!
    Ispada da je Armando Černjul jedini objektivni i pošteni novinar u Hrvatskoj! Što ovih dana rade dopisnici hrvatskih nedija u Rimu i Trstu?

  10. Poštovani Istrijan,
    Mnogi se pitamo, ali svi ne žele pisati na web stranicama jer imaju puno problema, prije svegas kako živjeti. Kriza je svugdje u svijetu, a meni je veoam žao da hrvatski i talijanski mediji šute. Zapravo, neki talijanski mediji, na primjer tršćanski list koji više ne izlazi u posljednjih nekoliko godina, Trieste Oggi, pisao je mnogo o Bazovalkim junacima koje je nazivao teroristima. Slovenci i Hrvati su za njih teroristi a oni koji su ubijali u drugom svjetskom ratu po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, Grčkoj, Abesiniji, Libiji i drugim zeljama su “brava gente” (“dobri ljudi”).
    Predsjednik prof. dr. Ivo Josipović mi se u poetku čini odvažan i pošten čovjek i predsjdnik RH, ali prevarila sam se. To što čini u posljednja dvas mjeaseca doista je politički cirkus i sramoti sebe i Hrvatsku. Mislim da njegovi savjetnici, poglavito za vanjsku politiku, ne zaslužuje da bude više od vratara odnosno portira na Pantovčaku ili u Ministarstvu vanjskih poslova. Da bismo saznali istinu mi moramo potegnuti za Sarajevom i portalom Hrvatska riječ o kojoj se zadnjih mjesec i pol dana. Čitamo je ne samo u Hrvatskoj, već i u Italiji, a najvjerojatnije i u drugim državama svijeta. Bravo autor i komentatori, te urednici.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*