Kako je propala Čehoslovačka (4): Najveći problem bila je podjela imovine, proces je trajao do 1999.

ceska-slovacka-razlazNačin na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven je u svjetskoj povijesti jer je to jedini slučaj da su se dvije federalne jedinice rastale dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane

Piše: Marijan Lipovac*

Drugi pokušaj prihvaćanja Ustavnog zakona o prestanku postojanja federacije bio je 18. studenog i opet bez uspjeha i to zbog zahtjeva socijaldemokrata da se barem u jednoj republici održi referendum. ODS i HZDS na koncu su zaprijetili da će, ne bude li Zakon prihvaćen, federacija biti okončana zajedničkom deklaracijom oba republička parlamenta, i to običnom većinom zastupnika. To međutim nije bilo potrebno jer je Federalna skupština nakon intenzivnog lobiranja među oporbom Zakon ipak prihvatila 25. studenog.

U međuvremenu, usvojen je i zakon kojim su federalnim tijelima oduzete i posljednje ovlasti te zakon o podjeli imovine. Dogovoreno je da će federalne nekretnine pripasti onoj republici gdje se nalaze, a da će se ostala zajednička imovina dijeliti u omjeru 2:1 u korist Češke, sukladno broju stanovnika.

To je bilo jedno od najosjetljivijih pitanja, budući da su brojne tvrtke i banke u državnom vlasništvu, pa tako i njihove podružnice u Slovačkoj, imale sjedište u Pragu i prijetila je opasnost da preko noći postanu vlasništvo Češke.

Po istom ključu dijeljena su veleposlanstva, vojna oprema, imovina željeznica, kao i zajednička kulturna dobra u muzejima i arhivima. Podjela imovine diplomatskih predstavništava bila je olakšana time što je u većini metropola Čehoslovačka imala više zgrada, pa je tako u Zagrebu Češkoj pripala veleposlanička rezidencija u Jurjevskoj ulici, a Slovačkoj zgrada veleposlanstva u Prilazu Gjure Deželića. Dogovor o podjeli nije tekao lako, tako da je Mečiar jednom zaprijetio time što je Čehe podsjetio da preko Slovačke vodi naftovod i plinovod iz smjera Rusije.

Cijeli proces podjele imovine završen je 1999. kad su češki i slovački premijeri Miloš Zeman i Mikuláš Dzurinda potpisali sporazum o tome. Iduće godine razmijenili su i ratifikacijske povelje, a Dzurinda je tada od Zemana dobio zlatnu polugu tešku 14 kilograma koja je simbolizirala okončanje spora oko imovine.

Nakon što je 16. prosinca i Češka proglasila svoj ustav, moglo je započeti odbrojavanje do novogodišnje noći kad je u posljednjoj sekundi 1992. prestala postojati Čehoslovačka, da bi iduće sekunde nastale njene sljednice, Češka i Slovačka. Najveće slavlje bilo je na ulicama Bratislave koja je postala najmlađa europska metropola.

Mečiar je održao govor, ali pojavio se problem jer je došla prijetnja atentatom i nitko iz HZDS-a osim Mečiara nije htio doći na pozornicu. Pridružio mu se tek jedan svećenik koji je htio održati molitvu za Slovačku. Mečiar je nedavno rekao da je mislio reći “Slovačka je slobodna”, ali nije htio uvrijediti Čehe pa je samo čestitao Slovačkoj i Bratislavi kao najmlađem glavnom gradu.

U Češkoj posebnog razloga za slavlje nije bilo. U percepciji prosječnog Čeha, 1. siječnja 1993. njihova se dotadašnja država samo smanjila, a u položaju Praga kao glavnog grada nije se ništa bitno promijenilo. Slovačka je velik dio državnih institucija morala stvarati od nule, za razliku od Češke koja je preuzela većinu federalnih. I strani diplomati akreditirani u Pragu zadržali su pozicije bez ponovnog predavanja vjerodajnica češkim vlastima. Kontinuitet s bivšom državom bio je vidljiv u izboru Václava Havela za prvog predsjednika Češke, ali najjača poruka bila je zastava nove države koja je zapravo bila zastava Čehoslovačke, iako prema Ustavnom zakonu o prestanku postojanja federacije ni Češka ni Slovačka nisu smjeli koristiti simbole države prethodnice.

Slovaci su to s razlogom shvatili kao kršenje dogovora, no, s ustavnopravnog gledišta Češka je time dokazala svoju suverenost jer nju kao novonastalu državu Ustavni zakon koji je donio parlament druge, i uz to nepostojeće države, nije ničim obvezivao, a čehoslovačka je zastava nestankom Čehoslovačke ostala “upražnjena”.

Činjenica je i to da je tijekom 74 godine čehoslovačka zastava postala jedina koju su Česi smatrali “svojom”, što govori i o tome koliko su se identificirali s Čehoslovačkom. To je vidjelo i u tome što su Česi kao središnji državni blagdan i dalje slavili 28. listopada, dan kad je 1918. proglašena Čehoslovačka, dok je središnji slovački blagdan postao 1. rujna, dan kad je 1992. prihvaćen ustav. ČSA je postala češka zrakoplovna kompanija, ali zadržala je staru kraticu.

Granica Češke i Slovačke stara je više stoljeća i riješiti je trebalo tek nekoliko spornih točaka. Moravsko selo U Sabotů, čiji su stanovnici uglavnom bili Slovaci, pripojeno je Slovačkoj i preimenovano u Šance, dok je iz istih razloga slovačko selo Sidónia postalo dio Češke i dobilo bohemizirani naziv Sidonie.

Problem je jedino izazvalo rekreacijsko područje Kasárňa na slovačkoj strani granice koje su uglavnom koristili Česi jer je slovačka lokalna vlast zemljište prodala svojici slovačkih poduzetnika, bez da je prethodno dala ponudu Česima koji su bili vlasnici nekretnina. Između Češke i Slovačke izgrađeni su granični prijelazi, ali sve do ulaska u EU 2004., Češka i Slovačka bile su u carinskoj uniji. Trebala je biti i monetarna unija, ali raspala se već u veljači 1993. kad svaka od zemalja uvodi svoju krunu.

Slovaci su neovisnost proslavili u sjeni prijetnje atentatom na državno vodstvo
Slovaci su neovisnost proslavili u sjeni prijetnje atentatom na državno vodstvo

Početak samostalnog života donio je malo razočaranje i Česima i Slovacima. Slovačkoj njena samostalnost nije preko noći omogućila blagostanje kao što se očekivalo, štoviše, zbog Mečiarovog autoritarnog načina vladanja država je počela društveno i gospodarski stagnirati. Niti Češka nije naglo procvjetala, iako češki novac više nije odlazio istočno od Morave. Gospodarski rast došao je tek s vremenom pa je u obje zemlje BDP po stanovniku viši od 80 posto prosjeka EU-a a.

Češka i Slovačka ostvarile su i svoje strateške ciljeve – ulazak u NATO i EU i danas blisko surađuju u sklopu Višegradske skupine (zajedno s Poljskom i Mađarskom), a odnosi dvaju naroda bolji su nego ikad. To je i glavni razlog zašto je češko-slovački baršunasti razvod postao globalni politički brand. Da su ostali u zajedničkoj državi, neprestano bi između Čeha i Slovaka dolazilo do konflikata koji bi blokirali funkcioniranje institucija, kao što je danas slučaj u Belgiji, što bi negativno utjecalo i na međuljudske odnose i na međunarodni ugled zemlje.

Možda bi u tom slučaju Čehoslovačka neprekidno bila svjetski prvak u hokeju, što i danas među Česima i Slovacima izaziva nostalgiju prema vremenu zajedničkog života, ali samostalnost se i Češkoj i Slovačkoj višestruko isplatila pa ipak prevladava stav da je baršunasti razvod bio najbolje što im se moglo dogoditi.

(Kraj)

Ostali nastavci:

1. Kako je propala Čehoslovačka (1): Ustav iz 1920. iznevjerio je slovačka očekivanja
2. Kako je propala Čehoslovačka (2): Havel je 1989./90. oduševio Čehe, ali Slovake je razočarao
3. Kako je propala Čehoslovačka (3): Česi i Slovaci različito su shvaćali pojam “zajednička država”

* Autor je povjesničar i novinar, predsjednik Hrvatsko-češkog društva i vrstan poznavatelj prošlosti i sadašnjosti Češke i Slovačke

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*