Kako su Držić, Gundulić i Andrić postali srpski pisci

Ivo Andrić jeste bio Hrvat, jeste bio bosanskohercegovački književnik i jeste pisao na srpskom jeziku. Tom logikom Ivo Andrić se može uvrstiti u pisce koji su pisali na srpskom jeziku. Ali, ta logika se onda mora primjeniti na sve, a ne samo na Andrića. Po toj logici čitava plejada pisaca koji su pisali na bosanskohercegovačkom, crnogorskom ili hrvatskom jeziku ne može biti uvrštena u izdanje pisaca srpskog jezika

Piše: Nenad Pejić | Radio Slobodna Europa

U nekoliko navrata su me čitatelji na ovom blogu optuživali da ja pronalazim sve što ne valja u Srbiji i samo o tome pišem.

Možda će ovo biti još jedna prilika za takve optužbe ali ima stvari koje hroničar ne može i ne smije zaobilaziti i propuštati.

Naime, Matica srpska je objavila prvo kolo edicije “Deset vekova srpske književnosti” – poduhvat koji bih uvijek podržao jer nam je na “našim” prostorima daleko previše primitivizma i politike, a premalo kulture i lijepe riječi.

I ništa nebi bilo sporno da u tom kolu ne postoji i treći svezak koji obrađuje “Poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske” !?
Dubrovačka renesansna poezija, na primjer, Ivan Gundulić i Marin Držić su tako progalšeni sprskim piscima!?

Na pitanje zašto, stiže odgovor od autora edicije. Glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović kaže da je poštovano pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku na svim njegovim “oblicima” i narječjima! Tako je u ediciju ušla poezija baroka i renesanse pa će po toj logici svoje sveske imati i Ivan Gundulić i Marin Držić, kaže glavni urednik ove edicije Matice srpske.

Drugim riječima ono što je hrvatski i crnogorski jezik – to je u stvari jedan oblik srpskog, jedno njegovo narječje.

Možda neko misli da se takva otimačina tuđe kulture i tuđe baštine nije nikad događala – ali primjeri govore suprotno.

Ivo Andrić se u medijima Srbije definira kao srpski pisac, Meša Selimović također. Ivo Andrić jeste bio Hrvat, jeste bio bosanskohercegovački književnik i jeste pisao na srpskom jeziku. Tom logikom Ivo Andrić se može uvrstiti u pisce koji su pisali na srpskom jeziku. Ali, ta logika se onda mora primjeniti na sve, a ne samo na Andrića. Po toj logici čitava plejada pisaca koji su pisali na bosanskohercegovačkom, crnogorskom ili hrvatskom jeziku ne može biti uvrštena u izdanje pisaca srpskog jezika.

Logika je međutim jedno, a politika nešto posve drugo. Pa će onda uzeti Hrvata koji je pisao na srpskom i proglasiti ga sprskim piscem, pa će onda uzeti Srbina koji je pisao na crnogorskom ili bosanskom, pa i njega proglasiti srpskim piscem, a evo sad, sad se i Hrvati koji pišu na hrvatskom, ili još preciznije na dubrovačkom narječju hrvatskog jezika isto proglašavaju Srbima.

Već je reagiralo i ministarstvo kulture Hrvatske, iz BiH ne reagira niko jer tamo neki nepismeni ljudi na vlasti tvrde da je Andrić pisao ružne stvari pisao o Bosni i Hercegovini i slikao Bošnjake u negativnom kontekstu pa se lako odriču jedinog nobelovca.

Njihova je glupost jednaka gluposti objavljivanja hrvatskih pisaca u ediciji srpske književnosti.

Glupost je međutim jedno, politika posve drugo. Jer ako jedna politika podržava glupost tada glupost dobija legitimitet i dobija novo, političko ime – otimačina.

Ako je jezik Dubrovačke renesanse bio narječje srpskog jezika onda se time negira hrvatski jezik, dakle, negira se nacija koja govori tim jezikom. Tako je i nedavno uhapšeni Božidar Vučurević govorio da je Dubrovnik srpski grad!
Tako je i Karadžić govorio, da je srpska zemlja tamo gdje je srpski grob.
Tako je i Miloševic stvarao Veliku Srbiju gdje god da su živjeli građani srpske nacionalnosti.

Samo me zanima kako to da država kojoj su puna usta o ravnopravnosti u regionu, o dobrosusjedskim odnosima, o poštivanju granica – izdvaja državna sredstva da podrži projekte koji su suprotni toj istoj zvanično proklamovanoj politici.

Ili, u stvari, i nisu!

3 Comments

  1. Sve sto si ti ovdje naveo je tvoj jednostrani pogled. Istorija na ovim prostorima je bila teska, n.p.r. tacno se zna kad su Zapadni Hercegovi presli na katolicanstvo, pa su danas “Hrvati”, a ne Srbi… i tako dalje.

  2. Procitaj malo o pokretu Srba katolika u Dubrovniku. Takodje proveri koja je stranka bila na vlasti u Dubrovniku pocetkom 20-og veka. I procitaj Osmana pa ce ti biti jasne neke stvari…

  3. U renesansnom i baroknom Dubrovniku nema ničega srpskoga u kreativnom pogledu. Jezik je zapadnoštokavski, hrvatski, uz čakavske umetke, žanrovski povezan s ostalom hrvatskom književnošću Splita, Hvara, Korčule i Zadra; pisci (Nalješković, Palmotić, Zlatarić, Vetranović,..) jezik zovu hrvatskim- uz slovinski, kako ga zovu i ostali hrvatski pisci u Bosni, Dalmaciji, Pokuplju i Slavoniji. Pokret Srba katolika je kratkotrajna i propala stvar krajem 19. st., kad je Dubrovnik prestao biti važno središte. A Gundulić ? Za njega je Smederevo u Bugarskoj, a kad piše u 8. i 10. poglavlju, u nekoliko redaka, o Kosovu i Nemanjićima, to je da “opravda” genealogiju “junakinje”, Srpkinje, koju odvodi Turčin Osman kao suložnicu u- harem. Nazdravlje i takvom “srpstvu” koje počiva na haremskim seksualnim robinjama.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*