Kakvu vrijednost posjeduje zajednička izjava Josipovića i Kosor u vezi BiH?

Kakvu vrijednost posjeduje zajednička izjava predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i hrvatske premijerke Jadranke Kosor u vezi Bosne i Hercegovine? Za odgovor na to pitanje najprikladnijim se  čini zaroniti u sadržaj  zajedničke izjave.

Općenito govoreći  izjava Josipovića i Kosor je uravnotežena i s pažljivo iznijansiranim porukama u kojima se daje nedvojbena potpora teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Harcegovine ali i posve otvoreno upozorava na nužnost zaustavljanja daljnjeg obespravljivanja Hrvata u BiH.

Posebice sugestivnom čini se sljedeća rečenica iz zajedničke izjave:“Uvjerena da bez jednakopravnosti Hrvata u BiH nije moguće postići cilj BiH kao punofunkcionirajuće države osposobljene za ispunjavanje uvjeta za članstvo u EU i NATO, Republika Hrvatska ističe svoj interes da političke stranke u BiH osiguraju punu institucionalnu jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH kao jednog od tri konstitutivna naroda“.

Dakle, Josipović i Kosor bez ikakvog uvijanja naglašavaju kako „bez jednakopravnosti Hrvata u BiH“  nije moguće Bosnu i Hercegovinu osposobiti za članstvo u EU i NATO. Ova poruka je ozbiljna i slojevita.  Njome se upozorava da je na unutarnjopolitičkom planu BiH neophodno ustoličiti ravnopravnost Hrvata, jer  uprotivnom BiH neće biti kadra ni za kakvo ozbiljnije međunarodno pozicioniranje.

Drukčije rečeno „bez jednakopravnosti Hrvata“ nastavit će se međunarodna izolacija BiH, a to znači i nastavak njenog nazadovanja, pa i nestabilnosti.

Zajednička izjava Jospipovića i Kosor prožeta je uvažavanjem nacionalnog i građanskog kriterija, ali je potrebno zamjetiti da se u toj kombinatorici  nacionalno načelo – kroz formulaciju „konstitutivni narod“,  redovito stavlja ispred građanskog.  Evo i ilustracije: „Republika Hrvatska potiče sve sudionike u političkom životu BiH, posebno predstavnike stranaka koje su dobile najveću podršku konstitutivnih naroda i građana BiH, da odgovorno pristupe dogovorima o reformama…“.

Dakle, Josipović i Kosor u prvi plan ističu stranke koje su dobile najveću podršku „konstitutivnih naroda i građana“, a ne one stranke koje nemaju legitimaciju recimo hrvatskog biračkog tijela u BiH. Takvo opredjeljenje, koje je sa stajališta demokratičnosti i jedino prihvatljivo, Josipović i Kosor  pojačavaju i sljedećom rečenicom: „Republika Hrvatska u ovom trenutku posebno važnim drži da se jasno i kroz sve razine vlasti i uprave utvrdi definicija predstavnika konstitutivnog naroda kao onog predstavnika čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi“.

U ovoj prevažnoj rečenici upadljive su dvije  stvari:  prakticira se isključivo pojam „konstitutivni narod“ bez onog „i građani“, te se poziva da se kroz sve razine vlasti i uprava u obzir uzima „predstavnik“ konstitutivnog naroda, a ne „pripadnik“ kako je to zagovarala nedavna platforma SDP BiH.

Traženjem da konstitutivne narode zastupaju „predstavnici“ koji, kako se navodi, imaju „legitimitet većinske političke volje“ naroda iz čijih redova dolaze,  nedvojbeno je poslana poruka da je nemoguće formirati vlast bez dva HDZ jer su te stranke dobile najviše hrvatskih glasova na nedavnim izborima u BiH.

Drukčije rečeno,  zaneseni sarajevski politički avanturist Lagumdžija  i njegov SDP  trebaju prestati sanjati snove da će u vlast ući oni Hrvati i stranke  koje on odabere a ne oni Hrvati i stranke koje  imaju većinsku glasačku potporu naroda iz kojeg dolaze.

U odmjerenoj zajedničkoj izjavi Josipović i Kosor nema ni trunke pomisli da bi SDP trebalo isključiti iz vlasti. Naprotiv, ističe se da stranke koje su dobile najveću podršku „konstitutivnih naroda i građana BiH“ trebaju sastaviti vlast na svim razinama s punim uvažavanjem, kako su naveli Josipović i Kosor, „interesa sva tri konstitutivna naroda“.

SDP BiH jeste dobio veliku glasačku potporu i bilo bi pogrešno to ne uvažavati.  Ali, SDP i kreatori njegovih političkih poteza trebaju odbaciti boljševičke navike po kojima oni  su jedina adresa koju se pita kako će izgledati vlast u BiH. Lagumdžija djeluje kao posljednji zalutali mohikanac bivših komunističkih  vremena.  U duhu tih vremena on pokušava nametnuti vlast najprije bez oba a zatim bez jednog HDZ-a, upravo bez onih stranaka koje su dobili najviše glasova Hrvata izašlih na birališta. Nije Željko Komšić fenomen, jer on izlazi na izbore i dobija glasove makar je znano da su to većinom bošnjački glasovi.

Politički fenomen u BiH je Zlatko Lagumžija jer on se uopće ne kandidira na izborima, ne zna se kolika je njegova stvarna politička cijena među glasačima, ali unatoč tomu gotovo dva desetljeća je zemjetan politički čimbenik. Kad se to kaže, onda se ne želi osporavati ničije pravo, dakle ni Lagumdžijino, da se bavi politikom. No, moderni i demokratski političari svoju  važnost stječu na izborima, a ne medijskim forsiranjem.

Usuđujem se zaključiti: Bosni i Hercegovini je najpotrebnija nova međunarodna konferencija – Dayton 2. Uprotivnom, nastavit će se dogorčni neukrotivi razvoj događaja.  (Pejo Gašparević/Dnevnik.ba)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*