Karadžićev poticaj teorijama urote

Mora se priznati da Radovan Karadžić, iznoseći apsurdne teorije o karakteru rata u Bosni i Heercegovini i postavljajući zahtjeve za koje je jasno da ne mogu biti ispunjeni, vrlo uspješno troši dragocijeno vrijeme haaških sudaca i tužitelja. Osim što time dobiva na vremenu, odnosno prolongira izricanje presude, ratni vođa bosanskih Srba time nastoji dokazati – i nije isključeno da će u nekoj mjeri i uspjeti – da Haaški sud ne želi utvrditi pravu istinu.

Najnoviji slučaj su dokumenti o navodnim isporukama oružja Bosni i Hercegovini 1995. godine, koji je Karažić zatražio od Njemačke, a koji ne mogu biti dostavljeni Haaškomu sudu jer bi time bili ugroženi nacionalni interesi. Promatrači pretpostavljaju da ta prča time nije zaključena, odnosno da će Karadžić svoj zahtjev ponoviti.

Njegovo taktiziranje često se opisuje kao ismijavanje pravde, ocjenjuje se da se Karadžić zapravo obraća publici izvan sudnice, u reakcijama se – nasuprot Karadžićevim tvrdnjama da je za rat kriva Stranka demokratske akcije koja je u BiH htjela stvoriti islamsku državu, a da su se Srbi samo branili – ističu činjenice koje svjedoče o brutalnosti s kojom su se Karadžićeve snaga 1992. obrušile na Bosnu i Hercegovinu…

Ali Karadžić od svoje igre ne odustaje. Nakon što su zapovjednici njegove vojske u Haagu nedavno osuđeni na doživotnu robiju za genocid u Srebrenici, Karadžić, kako je ovih dana izjavio čelnik Društva za ugrožene narode Tilman Zülch, »sjedi u zamci« pa mu i ne preostaje drugo nego dobivati na vremenu i zagorčavati život svima koje smatra neprijateljima.

Jasno da pukim izvrtanjem činjenica ne može puno postići, no zahtjevi što ih ispostavlja zemljama i međunarodnim institucijama koje su devedesetih godina prošlog stoljeća na ovaj ili onaj način bile uključene u zbivanja na području bivše Jugoslavije uopće nisu tako bezazleni.

Među ostalim i zbog toga što će, nakon što im se ne udovolji, na svoje doći pobornici teorije da moćne zemlje zapravo i ne žele da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju valjano obavi svoj posao, a osobito da ne žele da u haaškoj sudnici svoje informacije i svoja viđenja događaja iz prve polovice devedesetih iznose glavni akteri te da je to zapravo razlog što su “najtraženiji” haaški bjegunci godinama izbjegavali, a neki još izbjegavaju, izlazak pred lice pravde. [Ivan Šabić]

Izvor: Vjesnik

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*