Katolici u BiH mogu pomoći Nijemcima u ophođenju s muslimanima

Mons. dr. Gebhard Fürst, biskup biskupije Rottenburg-Stuttgart
Međureligijski dijalog nije nešto što živi u svijetu spekulacije i teorije. On je svakodnevica ljudi koji različito vjeruju, a žive na istom području. Dok su nekoć taj “privilegij” imali samo oni na “rubnim” dijelovima kršćanskih zemalja, danas je to stvarnost sve većeg dijela svijeta. Tako u Njemačkoj danas, osim kršćana, žive u različitom postotku i ljudi drugačijeg vjerskog opredjeljenja. Među njima i određeni broj muslimana koji su tijekom posljednjega rata izbjegli s područja Balkana. Biskup biskupije Rottenburg-Stuttgart mons. dr. Gebhard Fürst s njima već duže vrijeme ostvaruje zavidan međureligijski dijalog. Tragom toga došao je i u Sarajevo. Tom prigodom govori o iskustvu doticaja s muslimanima i slici Bosne i Hercegovine iz njegovog gledišta.

Preuzvišeni Oče biskupe, 26. svibnja ste bili na Islamskom fakultetu u Sarajevu. Koji su Vaši prvi dojmovi u susretu s muslimanima u glavnom bosanskohercegovačkom gradu?

Mi već dugo njegujemo dobre odnose s ovim fakultetom, jer dosta bosanskih muslimana živi u Njemačkoj i vodi s našom akademijom jednu živu i plodonosnu udrugu koja njeguje dijalog. Imam dojam da ovdje na ovom Islamskom fakultetu postoji jedan duh otvorenosti, spremnosti i sposobnosti za dijalog. Mišljenja sam da se to potvrdilo i u ovom mom posjetu i razgovoru s ljudima na spomenutom fakultetu. Osobno to želim podržati.

Dakle, bosanske ste muslimane imali prigodu upoznati i u svojoj dijecezi. Može li se napraviti razlika između njih i na primjer turskih muslimana?

Muslimani u Njemačkoj su raznovrsni i teško je dati jednu jedinstvenu izjavu. Oni su raznoliki po podrijetlu, ali i interno se grupe razlikuju. Jedna tendencija koju smo promatrali i uočili je ta, da se bosanski muslimani lakše uklapaju u naše društvo, i da se u bosanskim džamijama mnogo više govori njemački jezik nego u turskim džamijama.

Možete li nam onda kazati kako su se općenito muslimani uklopili u njemačko društvo? Može li se govoriti o problemu muslimana na Zapadu budući da su sa sobom donijeli i svoju kulturu?

Postoje različita mjesta na kojima se može govoriti na različite načine. Na akademiji postoji jedna otvorena situacija gdje se može otvoreno govoriti o problemima. Postoji problem njemačkog jezika. To je zbog toga što veliki broj muslimana ne govori njemački jezik i stoga nije lako voditi dijalog i prije svega, živjeti jedni s drugima. Postoje slučajevi da muslimani u takvim zajednicama nikako ne govore njemački jezik: informiraju se i komuniciraju preko medija iz Turske ili medija na arapskom jeziku kao što je Al Jazeera. Mi želimo podržati razvoj te da što je moguće više muslimana nauči njemački jezik kako bi bolje upoznali naše društvo putem medija i kako ne bi bili izolirani u njemu nego živi dio svega. To je vizija koja nije svugdje stvarnost i kojoj će trebati mnogo godina da postane stvarna. Vjerojatno će trebati mnogo godina da se generacije upuste u takav proces. Ali postoje dobri počeci i mi želimo takve tendencije podržati.

Katkada se čini da muslimani žele participirati u pozitivnim demokratskim vrednotama Zapada, a istodobno nisu spremni demokraciju gajiti gdje su u većini, na Istoku. Činjenica je da postoje mjesta gdje kršćanske zajednice žive prilično teško. Mogu li – i na koji način – katolici Zapada pomoći katolicima Istoka?

Mi naravno želimo ustrajno utjecati i ukazati na to da sloboda vjere koja postoji kod nas u demokratskoj Njemačkoj, treba biti prakticirana i u drugim zemljama, npr. Turskoj. Za nas je neprihvatljivo da se grade džamije kod nas, a da mi istovremeno nemamo mogućnost sagraditi crkvu, npr. u Turskoj. Na tu činjenici uporno podsjećamo tursku vladu u našim političkim kontaktima. No također, moram kazati da naš način vjerske slobode ne ovisi o pitanju postoji li sličan model negdje drugdje. Inače bi bili ovisni o negativnim stavovima prema drugim religijama u nekim muslimanskim zemljama. Ali ostajemo pri tome i naš je jasan stav: želimo i podržavamo to da i kršćani u muslimanskim zemljama – ukoliko iste kažu da žele biti demokratske – da imaju ista prava kao muslimani na Zapadu.

U ovom gradu i ovoj državi katolici žive s muslimanima već više stoljeća. Mislite li da se kroz iskustvo katolika u BIH mogu okoristiti i katolici u Njemačkoj?

Imam dojam da katolici u Bosni i Hercegovini temeljem svoje duge povijesti i iskustva ovdje i kroz svoja vlastita iskustva mogu Katoličkoj crkvi u Njemačkoj itekako pomoći pri ophođenju s muslimanima. U Njemačkoj nemamo takvo neposredno povijesno iskustvo. I zbog toga me zanima model Sarajeva. Katolici su sada manjina ovdje i moram – oslanjajući se na prethodno pitanje – kazati da se kvaliteta jedne demokracije očituje u odnosu prema manjinama. Demokracija ne smije potisnuti manjine ili ih dovesti na rub, nego mora biti tako uređena da manjine ostvare svoja prava. Stoga bih rekao da demokracija nije demokracija ako ne vodi računa i ne podržava manjine. To je jedan naputak i za BIH ukoliko želi imati demokratsku strukturu. Ona se kao država treba i mora konstruktivno ponašati prema religijama koje nisu većina.

Posljednji rat je posijao puno zla u ovoj regiji. Stariji se teško otimaju od zagrljaja mržnje koja se tada rodila. Ali što s mladima? Mogu li oni biti pokretačka snaga pomirenja i na koji način?

To je teško pitanje. Ne poznajem stanje na Balkanu dobro, ali mi je jasno da ovdje postoji jedna duga i tegobna priča vezana za ratove, ekscese i dramatične događaje. Ona nije u potpunosti ista s poviješću u Središnjoj Europi, ali bi iskustva iz naših zemalja možda mogla pomoći i ovdje. Mi u Europi imamo takvo jedno iskustvo, a temelji se na događajima nakon dugogodišnjih neprijateljstava između npr. Njemačke i Francuske. Na različite načine, pa i kroz razmjenu studenata izraslo je pravo prijateljstvo obilježeno međusobnim razumijevanjem drugačije kulture i tradicije. To je dovelo do toga da su mladi ljudi, koji su rasli i stasali nakon 1950. -1960. postali danas noseći slojevi stanovništva kako u Francuskoj tako i u Njemačkoj. Stoga više ne možemo zamisliti nikakvo neprijateljstvo. To mi iskustvo daje nadu da će i ovdje mladi ljudi, ukoliko su nešto naučili iz prethodnog rata, postati potencijal i pokretačka snaga u smislu pomirenja i suživota s onim drugim.

Jedan od zajedničkih problema mladih jest nemogućnost pronalaska zaposlenja nakon završene škole. Zbog toga se mnogi odlučuju poći na Zapad. Za one koji to odluče, što možete kazati: s čime će se na Zapadu susresti kada je riječ o religijskoj slici Vaše zemlje i Europe?

Dakle, oni će doći u jedno pluralno i liberalno društvo, gdje nije jednostavno živjeti svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu osobnost. U ovom kontekstu je dobro obrazovanje i mogućnost pronalaska posla, središte, jer iz toga izrasta njihovo samopouzdanje. Proces iseljavanja ne smije voditi k tome da ljudi koji dođu s ovih prostora izgube svoje korijene, jer će inače biti izloženi samovolji drugih. Ovu povezanost s korijenima smatram potrebnom, jer će se inače jako teško snaći u jednom pluralističkom društvu.

Tijekom posljednjeg rata BiH je bila jedno od središta pozornosti Europe. Kako je to danas? Je li ova zemlja zanimljiva Europi i što bi ona mogla iz perspektive suživota različitih kultura i religija ponuditi Zapadu?

Opet ću se osvrnuti na grad Sarajevo, što sam i sam zadnjih dana vidio svojim očima i što sam ranije već čitao. U gradu su predstavljene sve kulture koje nalazimo u Europi, sve religije na jednom uskom prostoru, i ja s velikim zanimanjem promatram kako se ova multikulturalna i multireligijska država razvija. Ukoliko ovaj razvoj bude na jedan pozitivan način, onda ona kao takva može postati model življenja i suživota u Europi. Nažalost, moj je dojam, da je Europska unija trenutno zaokupljena vlastitim problemima, pa teško nalazi prostora za BiH. Kod nas u EU danas postoji seoba naroda. Taj se fenomen osjeća čak i u Njemačkoj: ljudi sele s Istoka na Zapad, i budući da i sami imamo toliko problema više nemamo Bosnu toliko na oku kao što je to nekoć bilo. Ali prevažno je istaknuti da je o ovaj dio svijeta – Europa. Iz vlastitog gledišta ne mogu pretpostaviti razvoj događaja, ali uočavam prisutnost želje da ono što je oduvijek povijesno pripadalo Europi bude dio EU.

Ipak, moramo ustvrditi kako je u teškim vremenima u BiH stizala humanitarna pomoć. Što danas Europa može ponuditi ovoj zemlji?

Temeljem iskustva pola prošlog stoljeća, Europa može Balkanu i Bosni ponuditi ideju da je tamo gdje postoji jedna demokratski uređena zajednica, koja u svojim korijenima ima Kristov nauk, ljudima lakše živjeti. Jedna zemlja koja ima socijalnu usklađenost i socijalni mir, stabilnu gospodarsku situacija, radit će na tome da čovjeku bude bolje. To je jedna ponuda koju mi možemo iz svoga iskustva dati Bosni i Hercegovini.

Promatrajući proširivanje NATO-a na gotovo cijelu Europu i šire, mnogi će kazati da nikada neće biti sukoba s npr. Rusijom, ali će isto tako reći da je islamski fundamentalizam velika prijetnja. Boji li se Zapad sukoba s muslimanskim zemljama? Ili, bolje rečeno, koliko je opravdana bojazan da do toga dođe?

Ako se osvrnem na Središnju Europu, mi nemamo strah od raspravljanja. Jer strah zasigurno nije dobar savjetodavac. Ono što mi imamo je čvrsta volja da ne ostavimo terorizmu i fundamentalizmu prostor za razvijanje. Znači, ne postoji strah od navedenog, nego želimo da netolerancija, tlačenje i fundamentalizam ne nađu plodno tlo za razvijanje na našem prostoru. Stoga bih zaključio da se mi ne bojimo, ali ekstremizam koji se javi u bilo kojem obliku promatramo kao postojeću opasnost s kojom se moramo odlučno nositi.

Na kraju, što biste poručili katolicima koji žive kao manjina s muslimanima?

Ovu situaciju ću usporediti s međuljudskim odnosima: ljudi koji nemaju lica ne mogu se ni susresti. Postoji jedna rečenica Hermana Hessea koju sam zapamtio. Parafrazirat ću: „Bezoblične sjenke se ne mogu susresti; oblaci se ne mogu susresti; samo se mogu susresti jedan ti i jedno ja.“ Stoga temeljna orijentacija jednog susreta i perspektive jednog suživota jest kršćanska Kristolika slika čovjeka. To je veličina, jer su ljudi i osobe ti koji omogućuju susret. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo, on je slika Božja i to si moramo dozivati u svijest kad u raspravama s drugim kulturama i religijskim opredjeljenjima, idemo u susret. To možemo samo onda ako smo svjesni jačine biblijske poruke da čovjek nije jak zbog toga što ima mnogo novca, moći, snage, nego jer je stvorenje Božje s mnogo dostojanstva.


Mons. dr. Gebhard Fürst rođen je 2. prosinca 1948. u Bietigheimu. Za svećenika je zaređen 1977. Doktorat iz fundamentalne teologije s temom: „Sprache als metaphorischer Prozess. Johann Gottfried Herders hermeneutische Theorie der Sprache“ postigao je 1987. Za biskupa biskupije Rottenburg-Stuttgart koja ima gotovo dva milijuna katolika je zaređen 2000. [Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*