Katolicima najmanje trebaju spomenici Ivanu Pavlu II.

Prošlo je sedam godina od posjeta pokojnog pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i Banjoj Luci. Povodom toga govori mons. dr. Anto Orlovac, tadašnji predsjednik crkvenog dijela Odbora za doček Sv. Oca

Prije sedam godina blagopokojni papa Ivan Pavao II. posjetio je Banju Luku. Ako se sada osvrnete unatrag, što biste izdvojili kao najvažnije iz toga pohoda?

– Papin pohod bio je svakako kamen međaš na razmeđu zbivanja najnovije povijesti. Mnogi su iz “velikog svijeta” dolazili k nama, redovito sa svojim političkim i inim interesima; pomagali su nam, da bi pomogli sebi. Pohod blagopokojnog Pape, Božjega čovjeka, bio je pohod čovjeka koji donosi nadu, koji nije došao “navijački”, kako bi se zauzeo za jedan narod ili pripadnike jedne vjere, odnosno konfesije. Papa je čovjek univerzalnih načela koja su ista za svakoga čovjeka, a to su: mir, razumijevanje, međusobno poštovanje, suradnja i pomaganje, to je – kako mi vjernici gledamo – suživot Božje djece, koja mogu biti i jesu različita, ali su sva jednaka u svojim ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu. Tu je poruku donio Sveti Otac svima koji su je htjeli čuti. Prihvatila ju je prije svih Crkva, ali i svi ljudi dobre volje, kako se to običava govoriti. Budući da je Papa došao svima, iako po naravi stvari najprije katolicima, prvi je rezultat toga pohoda bio to što su već u pripravi i provedbi Papinog pohoda sudjelovali pripadnici svih naroda u Bosni i Hercegovini. To je bio jedan mali znak da možemo zajedno puno toga učiniti.

Katolička crkva je Papin pohod shvatila kao osobiti milosni dar: dobili smo uzor-čovjeka, blaženika Ivana Merza, ali doživjeli smo u svojoj sredini velikog čovjeka Božjeg, mirotvorca, koji je već u dubokoj starosti i znatno narušena zdravlja došao među nas donijeti nam svoju poruku. Zato Crkva nastoji sačuvati spomen na ta velika zbivanja, za Banjolučku mjesnu Crkvu sigurno najveća u njezinoj povijesti. Nastojimo živjeti Papine poruke i druge na njih podsjećati. Obljetnica Papina pohoda, 22. lipnja, redovito se obilježava svake godine misnim slavljem, okupljanjem mladih i ostalih vjernika te drugim sadržajima kojima je cilj oživljavati i posvješćivati Papine poruke. Petrićevac sve više postaje hodočasničko mjesto. Upravo se obnavlja crkva koje u vrijeme Papinog pohoda nije bilo jer je bila srušena. U planu je napraviti spomen-kapelicu na mjestu Papinog boravka. Na livadi uz franjevački samostan na kojoj je Papa slavio najveću banjolučku misu “niknuo je” Socijalni centar biskupijskog Caritasa koji nosi ime “Ivan Pavao II.”. Otvorena su dva katolička školska centra, a oba nastoje već u svome imenu sačuvati spomen na taj veliki banjolučki dan, 22. lipnja 2003.: onaj u Banjoj Luci nosi ime bl. Ivana Merza, a onaj u Bihaću Ivana Pavla II. Osnovana je katolička udruga mladih koja nosi ime Ivana Merza jer ga mladi vjernici žele upoznavati i nasljedovati, dakako u okviru skromnih mogućnosti u kojima danas živi Banjolučka biskupija.

Možemo li kazati da ovaj događaj nosi epitet “povijesni”?

– Nisam pristalica velikih riječi, jer riječi obvezuju, ali mislim da se oba Papina pohoda BiH, i onaj Sarajevu 1997. i onaj Banjoj Luci 2003. mogu označiti doista povijesnim, jer je Papa želio ukazati na to da je moguć zajednički život u zajedničkoj državi, da je mir čežnja i potreba ljudskoga srca, ali i da pravednost, opraštanje i pomirenje moraju biti temelj na kojemu se može graditi budućnost. Ako se sjetimo da je samo koju godinu prije način komunikacije mnogih bio uglavnom: “nikada”, “nikada više”, “ne može se s njima”, i sl., onda je to važan kvalitativni pomak. Papu nitko dobronamjeran nije mogao shvatiti kao protivnika, nego kao saveznika, prijatelja, još više, što on zapravo po svojoj službi i jest – kao univerzalnog Oca.

Pri samom dolasku u zračnu luku u Mahovljanima Papa je pozvao sve narode u BiH da budu “glavni graditelji svoje budućnosti” rekavši: “Ne mirite se sa svojom sudbinom”. Koliko su te riječi našle odjeka u našoj konkretnoj stvarnosti?

– Kao i uvijek, dogodilo se i ovdje: između ideala i stvarnosti veliki je jaz. Nisam mjerodavan davati političke prosudbe, ali mogu govoriti o svojim dojmovima. Mislim da narodi BiH nisu bili u prilici sami kreirati svoju budućnost. Djelomično je to bilo zbog nesloge, jer još uvijek su jake snage koje ne žele Bosnu i Hercegovinu, ili je žele po nekoj svojoj mjeri, isključujući druge, pri čemu je u najlošijem položaju najmalobrojniji – hrvatski narod. A većim dijelom je to zbog toga, što, čini se, nekim međunarodnim centrima moći upravo odgovara da se ovdje stvari ne dovedu posve na čistac, na temelju pravednosti. A kad je tako, onda je teško imati povjerenja. Uostalom, nisu li sve značajnije odluke ovdje nametnute izvana? Vrlo malo ih je stvar dogovora tri konstitutivna naroda. A to nije zdrav temelj. U najmanju ruku tzv. međunarodna zajednica će time moći pravdati svoju prisutnost ovdje dokle god bude htjela. Da i ne govorimo da unutar te zajednice postoje pojedinačni interesi koji se ponekad posve isključuju. A mi smo u BiH već nekako naviknuli da je sve “sudbina”, pa i to primamo gotovo kao normalno. Još smo daleko od dana kada ćemo te Papine poruke u potpunosti provesti u djelo.

Kakav je danas položaj katolika u Banjoj Luci i je li Papin dolazak imao ikakvog utjecaja na životni kontekst katolika u ovom gradu?

– Valja najprije istaknuti da su katolici u Banjoj Luci danas samo ostaci ostataka i oni u samom gradu čine samo jedan posto od ukupnog stanovništva. Ni u drugim dijelovima RS-a stanje nije bolje. U tom smislu bilo bi bolje kada bismo i službeno bili “manjina”; bili bismo više zaštićeni manjinskim pravima. S druge strane valja reći da katolici u ovom gradu i u ovim krajevima, uživaju dobar glas kao miran i mirotvoran narod. U tome ima velike zasluge biskup Komarica koji je nazočan u mnogim zbivanjima u ovdašnjoj javnosti te ustanove Katoličke crkve koje posjeduju vrlo dobar glas i ugled. To se odnosi najprije na Biskupijski Caritas, još iz ratnog vremena, zatim na oba Katolička školska centra: u Banjoj Luci i u Bihaću, te na doprinos Crkve u odgojnim, humanitarnim i kulturnim zbivanjima. Crkva je otvorila đačke domove u Banjoj Luci i Prijedoru, centar za liječenje ovisnika u Aleksandrovcu, vodi cijeli niz projekata od Obiteljskog centra do Europske akademije u Banjoj Luci, ukratko Crkva je zaista nazočna u životu ovoga grada svojim blagotvornim djelovanjem puno više nego što bi se obzirom na (malo)brojnost moglo očekivati. Time je i ugled Crkve kao cjeline, ali i katolika na određenoj razini. Valja reći i to da to sve čini Crkva; Hrvati kao takvi nisu u političkom i gospodarskom pogledu nazočni ni približno toj razini, dapače kao da se očekuje da sve inicijative i poduzima samo Crkva, odnosno biskup.

Pokojnog Papu nerijetko su nazivali “čovjekom nade”. Koliko je danas vidljiva ta nada koju je pokušao donijeti u banjolučki kraj, ali i u BiH?

– Na to je pitanje već djelomično odgovoreno. Ne prihvaćaju svi Papine poruke, ne zato što bi one bile neprihvatljive, nego jer se kose s njihovim interesima. Bit ću posve izravan: i rat u BiH, ali i na širem prostoru bivše države bio je nečiji interes; nas se tu najmanje pitalo. Ipak, svaki doprinos zajedništvu i suradnji pokazuje da ta nada nije uzaludna, “pobožna želja”, nego da se može ostvariti, samo ako to ljudi zaista žele. A puno je više žele jednostavni, tzv. “mali” ljudi, nego moćnici ili oni koji bi to rado bili.

Jeste li bili u prilici čuti osobno mišljenje pokojnog Pape o njegovu viđenju stanja u Bosni i Hercegovini?

– Iako sam bio u najužem timu onih koji su pripravljali Papin pohod, i to ne samo u Banjoj Luci 2003. nego i u Sarajevu 1997. (tada sam bio rektor Vrhbosanske bogoslovije koju je Papa također pohodio), nisam imao prilike čuti nešto više od onoga što je čula sva naša javnost. Ipak, htio bih ovdje ispričati jednu zgodu iz listopada 1995. Tada je Sv. Otac Ivan Pavao II. sazvao sav episkopat s područja bivše Jugoslavije na savjetovanje u Vatikan. Kako je moj biskup Komarica tada bio u kućnom pritvoru u Banjoj Luci, a ja prognanik u Hrvatskoj, zadužio je mene da pođem na taj sastanak kao njegov izaslanik. Sv. Otac je osobno pozdravio sve sudionike idući od jednoga do drugoga. Kada su mene Sv. Ocu predstavili kao izaslanika banjolučkog biskupa, on me čak u dva navrata, prolazeći pokraj mjesta koje mi je bilo dodijeljeno, oslovio, potapšao po ramenu i rekao: “Pozdravite biskupa Komaricu i recite da Papa svaki dan moli za njega, moli za Banju Luku i za Crkvu u Bosni i Hercegovini!” A taj je skup i sazvao (treba imati na umu da tada još nije bio potpisan Daytonski sporazum!) kako bi čuo mišljenja biskupâ i dao smjernice što nam je dalje činiti. A poruka je uvijek identična: Crkva u BiH treba svjedočiti evanđeosku širinu, prihvaćati sve ljude, unositi mir i opraštanje, davati svoj prinos prosperitetu cijele zajednice, i u tome ne dati pokolebati se, nego živjeti tamo gdje valja ponekad i uz velike žrtve svjedočiti.

Misa na Petrićevcu nerijetko se naziva “najvećom misom” održanom u BiH. Je li to doista tako i kako je uopće bilo sve to organizirati? Jeste li očekivali onoliki broj vjernika?

– Budući da sam bio aktivni sudionik i “sarajevske” i “banjolučke” mise, a i još nekih pri Papinom pohodu Hrvatskoj, zaista mogu potvrditi da je u Banjoj Luci bila najveća misa u BiH koja je okupila čak oko 60.000 vjernika sa svih strana. (U jednoj pjesmi u narodnom duhu koja je tada nastala, Papa obilazeći u “papamobilu” govori biskupu Komarici: “Više ovdje vjernika Ti stoji, nego što Ti dijeceza broji”). Mi smo se pripremali na toliki, pa i na veći broj, jer se nismo smjeli dati iznenaditi, ali nas je broj prijavljenih hodočasnika, koji je iz dana u dan rastao kao bujica, ipak ugodno iznenadio. A radili smo svi upravo kao u nekom transu. Sada kad znam što je to sve značilo, ne znam bih li imao hrabrosti prihvatiti biti predsjednik crkvenog dijela Odbora za doček Sv. Oca. Tada smo imali tako malo vremena za sve te pripreme, da nisam uopće stigao o tome razmišljati. Možda je i bolje tako! A zadovoljstvo je bilo potpuno, kad smo vidjeli da je sve prošlo u najboljem redu, kako su nam mnogi rekli.

Možete li se prisjetiti reakcije medija na Papin dolazak u Banja Luku i kakvo je bilo raspoloženje javnog mnijenja tih dana?

– Najprije je bilo iznenađenje, pa i nevjerica: kako će Papa u Banju Luku, gdje se još nisu bile stišale ratne strasti, kako će tamo doći hodočasnici, kad je sam spomen na Banju Luku u mnogima budio jezu. Javnost je bila dobrano suzdržana. A kad su mediji shvatili da je to gotova, od političara prihvaćena, stvar, onda, osim ponekih zajedljivih komentara, nije bilo nekih drugih negativnih pojava, naprotiv, većina medija je događaj najavljivala objektivno. To imamo zahvaliti i velikoj medijskom komunikativnosti biskupa Komarice, ali i vrijednom timu onih koji su bili zaduženi za medije. Svi su svoj posao obavili izvrsno.

Možemo li se složiti s onima koji kažu da je Ivan Pavao II. više uradio za BiH nego većina drugih državnika?

– Ja mogu lako, jer sam u to uvjeren, čak i da je učinio više od najvećeg dijela njih kad se zajedno zbroji njihov učinak (kod nekih taj učinak treba staviti u navodnike, ali to me niste pitali).

Ovih dana se u medijima govori o podizanju spomenika papi Wojtyli u Sarajevu i Banjoj Luci. Sve to prati niz kontroverzi i protivljenja. Što Vi o tome kažete? Treba li na ovakav način odati počast ovom čovjeku?

– O spomeniku u Sarajevu već se dulje vremena govori u javnosti. Obećanje da će se Papi podići spomenik u Banjoj Luci najsvježija je vijest; najavljena je na ovogodišnjoj proslavi sedme obljetnice pohoda Sv. Oca tome gradu. Možda će nekome izgledati čudno, ali katolicima ti spomenici najmanje trebaju, iako izvanredno cijenimo toga velikog Božjeg čovjeka. Spomenici u višenacionalnoj sredini najprije su test tolerantnosti onih koji su u većini prema drugima koji su malobrojniji. Protivljenje spomeniku zapravo je protivljenje idejama koje je Papa zastupao, porukama koje je donio, a to znači odbacivanje jednakosti, miroljubivosti, suživota i drugih vrjednota, a unošenje nove isključivosti. A to je u Bosni i Hercegovini uvijek bilo opasno.

Žalim što u Banjoj Luci nisu imali više sluha i prihvatili biskupov prijedlog da Banja Luka dobije jednu ulicu Ivana Merza i drugu Ivana Pavla II., koji je iznesen odmah nakon Papinog pohoda. Ni sada za to nije kasno. Više bi o toleranciji i međusobnom uvažavanju govorilo takvo ime ulice, nego Papin spomenik negdje uz crkveni prostor, u crkvenom dvorištu. Tu je u pitanju mnogo više nego što su (samo) troškovi postavljanja takvog spomenika. [Bojana Đukić / Katolički tjednik / KTA]

1 Comment

  1. poznat je srpski stav prema vatikanu,zato se sds-zastupao je uvijek procetnicki stav i protivi,to iznanedjenje nije,,iznenadjenje je misljenje muslimana u sarajevu,prijete da ce spomenik minirati,,a.izetbegovic je isao u vatikan trazeci podrsku za priznanje bih,danas bi muslimani minirali,,to je ispit politike nase crkve na kome pada,samo vi pricajte o pastirima,bez njih ste vec ostali,politika rep.hrvatske se isto dodvorava agama i begovima u sarajevu-tu cijenu placaju bih hrvati,,katolicka crkva u bih je premnogo bila umijesana u politiku u bih da bi sada ruke prala,kada se govorilo o podjeli bih crkva je prva protiv bila,gdje su vam pastiri u muslimanskoj federaciji,,tko to ote dio prostora crkve u sarajevu,,bivsem udbasu muslimanski sud u sarajevu dodijeli crkvene prostorije–u znak zahvalnosti podrsci vatikana za jedinstvenu bih,,progovori crkvo bez pastira u glavnom gradu i o tome,reci to INZKU,turskom agentu SILAJDJICU,,ako si bila mocna i toliko snazna za priznanje bih,,sto sada tako cutis–tvoji pastiri nisu nikakvu zakletvu podanosti vatikanu dali,,to je vasa zakletva crkvo,,jedno je politika-drugo je vjera u BOGA.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*