Kazaz: Troetničnost umjesto multietničnosti

Od Daytona naovamo BiH nikad nije bila podijeljenije društvo nego danas, nakon što su tzv. Lagumdžijini platformaši formirali vlast u Federaciji BiH. Nikad od rata do danas u javnom prostoru nije bilo više manipulacije, emocionalističkih reakcija, a po tome kako neko komentira formiranje vlasti u Federaciji može se sa gotovo stoprocentnom pouzdanošću utvrditi njegova etnička pripadnost.

Postratna etnička distanca dostigla je vrhunac i opasno naginje ka stanju usijanja. Maske su pale i nikakva šminka više ne može uljepšati strašno, rugobno lice političkih elita, njihov sotonski odsjaj.

Kraj osamdesetih

U trenucima kad treba najviše razuma, smirenosti, racionalnog rješavanja problema, u javnosti je najviše parola, patriotskog patosa, devetnaestovjekovne retorike o naciji i državi, jednom riječju krajnje neodgovornosti, nedoraslosti veličini krize. Stanje u institucijama FBiH sve više liči na onaj trenutak s konca osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada delegati Saveza komunista Slovenije napuštaju kongresnu dvoranu beogradskog Sava centra, a ostatak jugoslavenskih komunista nastavlja raditi kao da se ništa nije dogodilo. No, zbivanja koja će uslijediti u BiH neće, gotovo pouzdano, biti ista kao ona koja su prouzročila raspad Jugoslavije. Neće, jer nitko nema takvu vojnu snagu kakvu je tada na raspolaganju imao Milošević. Ali, to ne znači da posljedice ne mogu biti slične.

Nitko u BiH u ovom trenutku s punim pouzdanjem ne može reći u kojem smjeru će krenuti kriza. Riječju – rat – zvecka se u polupijanim stanjima u kafani, ali i na prestižnim televizijskim emisijama. U jednoj od njih na anketno pitanje: bojite li se rata, znatno više 50% gledateljstva odgovorilo je sa DA.

Fobiziran, bosanskohercegovački javni prostor ulazi u krizu čije razmjere ovoga časa nitko ne može procijeniti, a svaki principijelan pokušaj da se ona analizira izgleda kao nemoguća misija. Jer, političke elite svakominutno lažu, i otvoreno, i prikriveno, i javno, i tajno, i personalno, i kolektivno. Laž je njihova temeljna odrednica, njihova kičma i njihov um. Od laži su one sazdane, ona je sakrament njihova jezika.

Ali, kriza je sama od sebe više nego i što se može pretpostaviti demaskirala njihovu laž. To u javnom prostoru vide tek rijetki, oni glasovi razuma koje gotovo nitko ne čuje, a odmah po iznošenju svojih ocjena bivaju u javnom prostoru naprosto satrveni. Razumni su najveći izdajnici, jer papagajski ne ponavljaju parole političkih vođa, ne mašu njihovim lažnim državnim patriotizmom ili nacionalnim interesom.

Protiv Ustava za Državu

No, kako je to kriza demaskirala ovdašnje političke elite? Lagumdžija je formirao platformašku federalnu vlast, koju je neposredno po završetku izbora i najavio. Ta vlast je, prigovaraju oba HDZ-a, formirana na neustavan način, a sarajevski profesor ustavnog prava Kasim Trnka, braneći Lagumdžiju, priznaje u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića od 19. 3. ove godine da je pri formiranju federalne vlade izvršena „deficitarnost ustava“. Odmah i dodaje da je takav potez opravdan, jer je na taj način zaštićena država. On cijelu situaciju, dakle, ocjenjuje kao izvanredno stanje, pravdajući to potrebom da se do konca ožujka donese proračun Federacije BiH. Tako je proračun postao opravdanje za „deficitarno“ ustavno djelovanje, a profesor ustavnog prava opravdava neustavno ponašanje političkih elita. Pri tom, Trnka, a i Lagumdžijini platformaši izbjegavaju pomenuti činjenicu da je proračun mogao biti usvojen i na drugi način, kako tvrde pojedini članovi danas bivše federalne vlasti.

Platformaši su prema ocjenama suprotne strane prekršili odredbu ustava FBiH po kojem je moguće izabrati novu vladu neophodnim glasovima jedne trećine glasova zastupnika svakog od tri konstitutivna naroda u federalnom Domu naroda. I to pod uvjetom da je SIP prethodno verificirao tzv. posredne izbore, tj. sve izaslanike u Domu naroda. U trenutku kad je izabralo novu vlast, to je tijelo od sedamnaest propisanih bilo popunjeno samo s pet hrvatskih zastupnika. Tako su platformaši izumili novu matematiku u kojoj je pet postalo trećina od sedamnaest, a profesor je izmislio novu kategoriju ustavnog prava: neustavna, „deficitarna“ ustavnost. Lagumdžija i njegovi saveznici, koji se vole pozivati na poštivanje zakona, destruirali su, po ocjeni profesora ustavnog prava, vrhovni zakon entiteta kojemu su izabrali vladu. Ona, izabrana „deficitiranjem ustava“ – morat će štiti sve zakone entiteta?!

Ali, destrukciju ustava izvršili su i oni koji danas preko Borjane Krišto, bivše predsjednice FBiH, tuže Lagumdžijne platformaše Ustavnom sudu ovog entiteta, dakle, hadezeovski blok. Odbijajući izvršiti izbore izaslanika za federalni Dom naroda iz tri županijske skupštine, Čović i Ljubić odlučili su se za političku blokadu i djelovanje koje dovodi u pitanje Izborni zakon, a onda i delegitimira ustavna načela.

Državni udar puže

U naprijed pomenutoj televizijskoj emisiji, Mile Lasić, profesor politologije na mostarskom sveučilištu, ovakvo ponašanje političkih elita određuje na slikovit, a precizan način kao „puzajući državni udar.“ Državni udar, dakle, puže već od dana završetka izbora, a njegovi izvršitelji, i Lagumdžijini platformaši i oba HDZ-a, vode politički rat za nekoliko ministarskih mjesta.

A o njima je bilo riječi tokom višednevnih neuspjelih pregovora ovdašnjih partijskih moćnika u zgradi OHR, uz pokroviteljstvo međunarodne političke birokratije. Na koncu, kad su izašli iz OHR-ove zgrade, Lagumdžijini platformaši rekli su da nisu pristali na ucjene oba HDZ-a, koji su tražili sve hrvatske ministarske fotelje za sebe, a međunarodni predstavnici su im nudili 4 od 5 takvih fotelja u Vladi F BiH. Platformaši su još dodali da su HDZ-ovi tražili i srpska mjesta za sebe, tj. za Dodikov SNSD. O ovome su drvili gotovo svi komentatori. Jedni navijajući za Lagumdžiju, drugi za hadezovski blok.

Lagumdžija i saveznici odbili su zahtjev Čovića i Ljubića, s obrazloženjem da i oni imaju Hrvata za utrku u SDP-u. A da ih ima i u HSP, onoj stranci što iz svoje tradicije prti ustaštvo, a još ima svoj Glavni stan, i još nije osudila ustaške zločine, npr. u Jasenovcu. Lagumdžija je dodao da Hrvata ima i u privatnoj političkoj udruzi braće Lijanović, onoj stranci čiji članovi priznaju da su se zbog fotelja izjasnili kao Hrvati, mada se odazivaju na bošnjačka imena. (Nešto slično kao zastupnik iz Naše stranke, novi Srbin u federalnom Domu naroda, koji je iz kategorije nenacionalnih Ostalih Srbinom postao nedavno, iz potrebe, a ona je velika onoliko koliko su velika primanja zastupnika u federalnom parlamentu. Velika su, zar ne.) Tako je jedna ministarska pozicija demaskirala ideološku pozadinu svih zaraćenih političkih elita.

Fotelje – simboli multietničnosti

Ta jedna ministarska pozicija na dubinskoj razini krize, zapravo, osvjetljava sukob dva koncepta politike: deklarativno multietničkog i rigidno etničkog. Lagumdžija fotelju izdiže na simboličku razinu obrane multietničnosti, a Čović i Ljubić na simboličku razinu etnopolitičke i izborne legitimnosti. SDP-ov vođa se pri tom poziva na Izborni zakon, koji dozvoljava stvaranje svakakve parlamentarne većine, a Čović i Ljubić na procenat osvojenih hrvatskih glasova i pravo na punu konstitutivnost hrvatskog naroda. Ali, iza cijelog tog verbalno-parolaškog obračuna, krije se nešto suštinski važno. Naime, tzv. Petritschevim Zakonom o vladi FBIH, donesenim za vladavine SDP-ove alijanse od 2000. do 2002. godine., hrvatski ministri u federalnoj vladi izloženi su mogućnosti da njih 5 uvijek budu nadglasani od 8 bošnjačkih ministara. Zato sukob oko jedne ministarske pozicije nagovještava i izgled budućeg ustavnog rješenja. Lagumdžija bi u njemu pobijedio Čovića i Ljubića, pod uvjetom da Ustavni sud donese odluku kako je vlada izabrana na ustavan način, iako je to učinjeno na Trnkin „deficitarno“ ustavan, tj. neustavan način, te pod uvjetom da SIP promijeni svoj dosadašnji stav i donese odluku da izborom vlade nije prekršen Izborni zakon.

Ali, to bila tek Pirova pobjeda SDP-a, jer će novi ustavni aranžman, po Čović-Ljubićevom zahtjevu, zasigurno morati biti takav da se Hrvate neće moći svesti na pet ministarskih mjesta, nego na onoliko kolika je njihova konstitutivnost u BiH. A ona nije ništa manja od bošnjačke ili srpske. To znači da će se novi ustavni aranžman FBIH biti postavljen tako da izvršna vlast mora funkcionirati na etničkom, a ne multietničkom ili građanskom principu. Čović i Ljubić su zasad izgubili boj, ali to ne znači da su izgubili i bitku budućnosti.

Braneći kvazimultietničnost SDP-a na jednoj ministarskoj poziciji, Lagumdžija je dokazao koliko je u svojoj nakani principijelan. Njegova stranka, naime, ima multietnički legitimitet toliko koliko ima glasova npr. u Čapljini, Širokom, ili Čitluku, dakle, svuda tamo gdje su nebošnjaci u većini. A na tom prostoru SDP i platformaši imaju zanemarljiv procenat osvojenih glasova. Ako se multietnički legitimitet procjenjuje na tom osnovu, pa u skladu s tim i pravo na zastupanje Hrvata u vlasti, onda je jasno koliko ih SDP ima. Programski, pak, ta stranka nije uspjela od rata na ovamo definirati osnove politike koja bi se uhvatila u koštac sa rješavanjem teškog nacionalnog pitanja u postratnoj BiH. Ideološki, ona nije učinila ništa osim ispraznih parola o patriotizmu i bosanstvu kao nadnacionalnoj kategoriji, igrajući na kartu državnog nacionalizma. Baš na taj način ta je stranka izigrala multietničnost, ostvarujući je na račun najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, njegovim stalnim nadglasavanjem o čemu zorno svjedoči slučaj Željko Komšić.

Tko je majorizirao Hrvate?

Braneći pravo na zastupanje Hrvata, jer imaju većinski izborni hrvatski legitimitet, oba HDZ-a, su od rata naovamo sudjelovala u vlasti koja je ili donosila, ili prihvatala zakonske propise koji su omogućivali majorizaciju Hrvata, te bošnjačku i srpsku dominaciju nad njima. Stranke koje su pristajale na majorizatorski sistem, danas ustaju protiv njega, opstruirajući ustav, optužujući druge za njegovo kršenje, prijeteći da neće priznati neustavnu vlast.

Te stranke za dvadeset godina nisu ama baš ništa učinile na rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja, a rezultat njihove politike nije samo majorizacija Hrvata, nego i njihova demografska katastrofa u BiH. Ukliještene između tuđmanovske fantazme, koju je HDZ preko Bobanovog režima provodio na terenu, zbog čega se danas sudi nekolicini Hrvata u Haagu, i nužnosti da se poštuje Washingotonski, a potom i Daytonski sporazum – te su stranke izgubile svaki politički kredibilitet. Svojom politikom Čović i Ljubić najviše su, ustvari, radili za likove poput Emila Vlajkija, hrvatskog potpredsjednika RS, osobe sa najjačim velikosrpskim ideološkim stavovima na Balkanu. Danas, pak, vođe dva HDZ-a su uspjeli u sukobu sa Lagumdžijom i njegovim platformašima i definitivno zacementirati Dodikovu Republiku Srpsku. Ovaj stav može se i obrnuti, jer ništa manja nije platformaška krivica u cementiranju RS-a.

Prijeteći trećim entitetom, na osnovu čega je i dobio izbore u hrvatskom dijelu glasačkog tijela u BiH, Čović je, za potrebe svog političkog pragmatizma, oživio Bobanovu ideološku fantazmu. S njom je ušao u paket sa Dodikom, na kršćanskom osnovu rasistički bi rekao Rajko Vasić, glasnogovornik SNSD-a,  šaljući na taj način poruku bošnjačkoj politici o novom otvaranju političkog rata. Tim manevrom, sa razine preustroja daytonske BiH Čović je politički sukob prebacio na razinu preustroja washingtonske FBiH, žrtvujući ono malo preostalih Hrvata u RS-u i izlažući riziku Hrvate u srednjoj Bosni i Posavini. Hrvatsko-bošnjački politički odnosi na taj način su postali zaoštreni gotovo onoliko koliko su bili u ratu.

Takav politički rat preseljen je iz predizborne kampanje u postizbornu krizu. Lagumdžija ga je jedva dočekao i nakon pet mjeseci učinio ono što je obećao dva-tri dana poslije izbora. Postao najveći majorizator Hrvata u Federaciji BiH od rata do danas.
Radi se, dakle, samo o tome da konkretni politički potezi potpuno demaskiraju retorički, pseudoideološki i programski plan svih političkih stranaka koje su vinovnici nove bosanske krize. Nitko ju nije uspio spriječiti. Ni Zagreb sa inicijativom Josipović-Kosor, ni Angela Merkel, ni Washington, ni Bruxelles. Ni zemlje PIK-a, ni OHR, ni reis i kardinal zajedno.

Logika nezavršenog rata

A zašto je to tako? Nije tek zbog logike na kojoj su ustrojene ovdašnje pragmatične političke stranke, njihove elite, programi, kvazideologije, njihova, dakle, ukupna politička laž. Ne, sržnije – nova kriza demaskirala je ukupan politički prostor, jer on postoji na logici nezavršenog rata.

Način na koji je otvorena izborna kampanja, njen militaristički duh, potom militaristički karakter postizbornog stanja, a onda i način na koji su sudionici postizborne krize opstruirali, ili Trnkinim jezikom rečeno, „deficitirali“ ustav, što su obične litote kojima se skriva otvoreno neustavno ponašanje i kršenje izbornog zakona – sve je to puna potvrda politike kao prakse završavanja nedovršenog rata u političkom prostoru i politike kao prakse nedovršive države. To je dubinsko lice krize, njen osnovni generator, logos na kojem postoji ovdašnja politika.

Upravo zato što sve demaskira, ova kriza je šansa da se ugleda ovdašnja politička stvarnost. Dosadašnjem sukobu srpsko-bošnjačke etnopolitike pridodan je otvoreni sukob bošnjačko-hrvatske, uz učvršćivanje srpsko-hrvatskog etnopolitičkog saveza. Politički rat je iz katakombi institucija sistema izašao na javnu scenu, bez šansi da destabilizira društveni prezent i proizvede neke veće građanske nerede. Jer, energije za njih nema, a pragmatičari, kakvi su ovdašnje politički moćnici, ne smiju igrati na tu kartu.
Šta može proizvesti ova kriza? U bližoj budućnosti zemlja se ne može raspasti, ma koliko lažne bosanske patriote puštale tu buhu u javnost, što po kafanama kao svojom novim propagandnim agencijama, što halabukom na medijima koje kontroliraju. Ne može, jer je BiH država međunarodne zajednice, a ona neće promijeniti međunarodni politički sporazum kakav je Daytonski, bez velikih, globalnih političkih promjena. Takvih zasad nema na vidiku.

Nema rata, nema reforme

U narednih nekoliko godina zemlja se ne može ni reformirati iznutra, jer nema dovoljno kohezivne političke energije za takve poteze. Nju, gotovo izvjesno, neće zahvatiti ni građanski nemiri, a ni socijalni bunt potlačenih i eksploatiranih klasa. Naprosto zato što ih nema ko artikulirati i operacionalizirati. Društvena svijest u BiH je etnički (pred)određena, a bosanski patriotizam esdepeovskog tipa nije izraz odgovornosti za multietničku sudbinu zemlje, nego novi vid nacionalizma – bošnjakocentrični državni nacionalizam koji ne vidi nužnost etničke pluralnosti zemlje,  a ne pristaje na hrvatsko i srpsko pravo na BiH.

Kriza koja je demaskirala bošnjačku etnopolitiku, uključujući i bošnjakocentrično bosanstvo SDP-a,  demaskirala je i Čović-Dodikov politički savez. A to znači da nas čeka nova politička kriza – formiranje vlasti na državnoj razini, što uključuje mogućnost da će, ako se ona ispostavi za nerješivu, doći do raspisivanja izvanrednih izbora. A potom zemlju očekuju neizbježne ustavne promjene.

Njih više neće diktirati  jedino međunarodna zajednica, nego i hrvatsko-srpski etnopolitički savez. To će se tek Lagumdžiji i platformašima obiti o glavu. Daytonska dvoentitetska konstrukcija BiH zacementirana je definitivno i konačno formiranjem nove federalne vlade. Taj čin je točka na tu priču. Pitanje je samo koliko će u novim ustavnim promjenama Milorad Dodik tražiti državnih nadležnosti za RS.

On, negator genocida u Srebrenici, ispao je najvještiji političar u BiH, danas je to izvjesno, apsolutni pobjednik političkog rata. Potpomognuti takvim Dodikom, Čović i Ljubić će, izvjesno je, tražiti maksimum u FBiH. A ako ga ne dobiju, u šta je teško vjerovati, kriza reorganizacije Federacije može trajati unedogled, sve dotle dok se taj entitet, i onako neodrživ zbog presložene administrativne organizacije, ne uruši sam od sebe. Ili zbog logike života, koja je mudrija i vitalnija od svake politike, ne naraste društvena svijest o potrebi njegove administrativne i ustavne reorganizacije. Tada će i definitivno biti uspostavljen bošnjački geto, o čemu lucidno govori Šaćir Filandra u Avazu od 19. 3. 2011., samjeravajući posljedice Lagumdžijnog i platformaškog formiranja vlasti.

Troetničnost umjesto multietničnosti

Drugim riječima, činom formiranja nove federalne vlade kojim je skršena većinska izborna volja Hrvata u FBiH demaskirana je, ogoljena bez ostatka sarajevska politička elita. Odlučivši se za dominaciju nad Hrvatima i njihovo preglasavanje na izborima i u institucijama sistema, bošnjačka etnopolitika, uključujući i SDP-ovsko bošnjakocentrično bosanstvo, i definitivno je nalegla na stvaranja troetničke, namjesto multietničke BiH.

Njena troetničnost je jedina izgledna forma budućnosti zemlje, jedina izgledna struktura dovršavanja nedovršive države, i jedini oblik u kojem se ona može održati. U kakvom administrativno-teritorijalnom i institucionalnom vidu će FBiH biti organizirana, potpuno je neizvjesno u ovom momentu.

Pristajući na lukavstvo pragme političkog uma, ovdašnji javni prostor raspreda danas o Lagumdžijinoj ili Čovićevoj (ne)principijelnosti.

I dok se formiraju navijački tabori, dok internet forumi vrve jezikom mržnje kao pouzdanim indikatorom stanja međuetničkih odnosa u današnjem trenutku – o strukturnim i drugim pozadinama političke krize, uspostvaljajući kritičku distancu prema svim političkim opcijama, raspravljaju samo rijetki. A oni odmah na tim istim forumima i od strane političkih elita bivaju proglašeni najgorim mogućim izdajnicima, demonima, četnicima, ustašama, balijama, antipatriotima.

Njih se tuče svim onim verbalnim arsenalom koji je korišten u propagandnom medijskom ratu dok se ovom zemljom prolijevala krv sirotinje. Da bi odmah u poraću surovi etnokapitalizam prigrabio sve što se prigrabiti dalo u zemlji, u kojoj je užasni rat sa vojnog preseljen u političko polje i u kojoj se tradicijske forme multietničnosti, zbog nesposobnosti političkih elita, pretvaraju u forme troetničke BiH.

Piše: Enver Kazaz, Radiosarajevo.ba

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*