Koje je pravo lice Borisa Tadića?

Je li pravi onaj Tadić koji se zaklinje da neće prijeći “crvenu liniju” miješanja u unutarnje stvari susjednih suverenih država ili onaj koji poseže za “staromodnom” retorikom i ima jednak stav prema Ratku Mladiću i Jovanu Divjaku?

Piše: Ivan Šabić |Vjesnik

Nakon posjeta Sarajevu srbijanski predsjednik Boris Tadić u najuglednijem bosanskohercegovačkom dnevnom listu dobio je palac gore, uza sljedeće kratko obrazloženje: “Predsjednik Srbije Boris Tadić poručio je tijekom posjeta Sarajevu da njegova zemlja želi biti dobar susjed Bosni i Hercegovini.

Ohrabruju stavovi koje je Tadić iznio tijekom razgovora s članovima Predsjedništva BiH, ali i obostrana spremnost za rješavanje otvorenih pitanja.” Pozitivnih ocjena bilo je, dakako, i u drugim medijima pa tako komentator beogradskog lista Danas piše da je “Tadićev posjet Sarajevu u nekoj mjeri nadmašio čak i njegov (…) besprijekorno organiziran opatijski susret ‘bez kravata’ u ožujku 2010. s tada novoizabranim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem”. No, bilo je i drukčijih ocjena, onih u kojima se ukazuje na one Tadićeve rečenice izgovorene za posjeta Sarajevu za koje može dobiti aplauz jedino na skupovima potpore Ratku Mladiću.

Tadić je, naime, govoreći o ratnim zločinima izjavio kako su samo sudovi ti koji trebaju odlučiti je li neki osumnjičenik kriv ili nije, a da on sam ima jednak stav prema svakom optuženiku ili osumnjičeniku, bez obzira na to je li riječ o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću ili o osobama poput Ejupa Ganića, Jovana Divjaka i Ilije Jurišića koje srbijansko pravosuđe sumnjiči za ratne zločine nad pripadnicima JNA.

Tadić je, dakle, u jednom danu dao izjave za koje od jedne te iste publike može dobiti i palac gore i palac dolje. A što tek možemo zaključiti ako promatrano razdoblje proširimo, ako se ne bismo bavili samo jednim danom, samo jednim političkim događajem…

Tadić je, kako stoji u jednom novinskom izvješću, u Sarajevu izjavio da Srbija podržava i poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine i svake druge članice UN-a te istaknuo da Srbija nikada neće prijeći “crvenu liniju” miješanja u unutarnje stvari susjednih suverenih država priznatih u UN-u. I onda to još podebljao riječima: “Srbija jest potpisnik i jamac Daytonskog mirovnog sporazuma, ali to ne znači da Srbija polaže bilo kakvo pravo na miješanje u unutrašnje stvari BiH.”

U svibnju je, međutim – tako barem prenosi agencija Tanjug u vijesti koja je objavljena i na Tadićevoj službenoj internetskoj stranici – izjavio kako je spreman na susret s visokim predstavnikom za BiH Valentinom Inzkom kako bi se našlo rješenje za političku krizu u toj zemlji. Izjavio je također da još nije poznat datum susreta s Inzkom te dodao: “Ali imam namjeru razgovarati s njim, mora se naći rješenje za političku krizu u BiH.”

Zanimljivo je da vijest, premda su je prenijeli mediji u toj zemlji, nije naišla na osobit odjek u BiH. Za razliku od, recimo, zajedničke izjave hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor u kojoj su načelno i vrlo obazrivo iznijeli stav da bi vlast u BiH trebali obnašati izabrani predstavnici triju konstitutivnih naroda, a koja je bila povod da se Josipovića i Kosor optuži za miješanje u unutarnje stvari BiH.

Možda mediji i politička javnost u BiH imaju razumijevanja za Tadićevu poziciju koju je Slavo Kukić, ekonomsko-politički analitičar i kandidat za premijera BiH, nazvao hodom po žici. Kukić je, naime, u povodu Tadićeva posjeta Sarajevu za radio Deutsche Welle izjavio: “Srbijansko društvo je raspolućeno na europsku i Srbiju 19. stoljeća. U toj raspolućenosti gospodin Tadić iz dana u dan hoda po žici riskirajući da svojim europskim porukama, da tako kažem, ne natjera vodu na mlin Srbiji iz 19. stoljeća.” Valjda se zbog te njegove nezavidne situacije Tadiću progleda kroz prste kad, hvatajući ravnotežu na žici, zaboravi na teritorijalni integritet, suverenitet, nepovredivost granica… Pa mu se ne uzme previše za zlo ni sudjelovanje u obilježavanju godišnjice i krsne slave Republike Srpske, tvorevine za koju se svi slažu da je nastala na zločinu i etničkom čišćenju, a ni nedavni komentar wimbledonske pobjede Novaka Đokovića (“Ovo su trenuci oporavljanja za naše ljude u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Sloveniji…”) koji je, u najmanju ruku, staromodan. To je, jednostavno, politički rječnik iz nekog drugog vremena.

Koji je Tadić pravi, onaj koji se zaklinje da neće prijeći “crvenu liniju” ili onaj koji poseže za “staromodnom” retorikom i ima jednak stav prema Ratku Mladiću i Jovanu Divjaku?

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*