Kriza sustava vrijednosti uzrok je ekološke krize

hercegn1 Povodom Svjetskog dana šuma i voda govori dr. sc. Nevenko Herceg, federalni ministar okoliša i turizma Bosne i Hercegovine. Na kojem području je potrebno poraditi kako bi se povećala ekološka osviještenost, što konkretno Vlada čini kad je u pitanju bosanskohercegovačka ekologija i pitanje očuvanja okoliša te kolike su uistinu turističke mogućnosti naše zemlje samo su neka od pitanja na koja je ministar Herceg ponudio odgovor.
Danas se u svijetu sve više govori o ekološkoj odgovornosti čovjeka prema prirodi, ali u BiH to i nije baš česta tema. Gdje je problem – u mentalitetu ljudi ili u nedovoljnoj ekološkoj osviještenosti ili je pak u pitanju nešto sasvim treće?
– Možda dio razloga leži i u našem mentalitetu, iako držim da je to gotovo minorno. Veći je problem nedovoljna ekološka osviještenost. Ona nije odraz naše sebičnosti ili nezainteresiranosti već više stjecaj različitih okolnosti u kojima se naše društvo nalazi. Kad to kažem, mislim prije svega na već dugo prisutan problem socioekonomske (ne)sigurnosti s kojim se susreće naše društvo, ali i nepostojanje sustava koji bi stvorio pretpostavke za odgovorno ponašanje, odnosno s druge strane predviđao sankcije za neodgovorno ponašanje. U suštini se ekološki problem odnosi na problem svijesti o očuvanju okoliša svakog pojedinca, a mi trebamo još puno raditi kako bi se stvorio osjećaj za vrijednosti okoliša u tolikoj mjeri da se kod svakog od nas pojavi osjećaj krivice u trenutku nanošenja štete okolišu.
Na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji o upravljanju opasnim i neopasnim otpadom u regiji, koja je pod Vašim predsjedanjem upriličena u Zenici istaknuli ste da je otpad jedan od najvećih okolišnih problema Bosne i Hercegovine. Što je tomu razlog, gdje treba tražiti krivca?
– Točno je da je otpad trenutno jedan od većih okolišnih problema u BiH, ali i naše regije. Razlog za to je s jedne strane nagli prodor konzumerističkog i potrošačkog načina života zbog čega svakodnevno stvaramo sve više otpada, a s druge strane sustavna, dugogodišnja nebriga i minimalna ulaganja u upravljanje otpadom što je rezultiralo činjenicom da postojeći sustavi ne uspijevaju izaći na kraj niti sa sadašnjom količinom. Mi smo vrlo brzo i lako od razvijenog svijeta usvojili taj potrošački način života. Međutim, ono što sporo usvajamo iz tog istog svijeta je odgovornost i svijest o štetnosti otpada ako se s njim neadekvatno upravlja. Današnja kriza otpada zahtjeva punu pozornost i mobilizaciju svih kreativnih potencijala građana i društva u cjelini. Potrebne su promjene u obrazovnom, kulturnom socijalnom i gospodarskom smislu te stavljanje duhovne, intelektualne, kreativne i djelatne obnove pojedinca u žarište interesa.
Bosna i Hercegovina obiluje prirodnim ljepotama koje se nerijetko nađu ispod hrpe smeća. Što konkretno Vlada čini kad je u pitanju bosanskohercegovačka ekologija i pitanje očuvanja okoliša?
– Prije svega želim naglasiti kako riješiti problem otpada ne znači samo ukloniti ga, nego djelovati preventivno u sprečavanju njegovog nastajanja. To je proces koji traje jer moramo odgojiti i obrazovati neke nove generacije koje će se odgovornije odnositi prema ovom pitanju, a do tada treba raditi na uklanjanju i pravilnom zbrinjavanju nastalog otpada. Mi smo se na principu regionalnosti, na kojem počiva i bh. strategija upravljanja čvrstim otpadom koja je urađena uz podršku Europske komisije, opredijelili izgradnju 16 regionalnih centara za upravljanje otpadom kroz projekt Upravljanja čvrstim otpadom. Prvu fazu projekta implementiralo je Federalno ministarstvo okoliša i turizma za cijelu zemlju. U okviru projekta, koji se većim dijelom financira iz povoljnih kreditnih sredstava Svjetske banke, uspostavljeno je ili je u završnoj fazi uspostave šest regionalnih centara za upravljanje otpadom, a gotovo 150 “divljih” odlagališta je očišćeno i zatvoreno, čime je smanjena opasnost po okoliš i zdravlje ljudi. Treba napomenuti da je tek sada, zbog različitih okolnosti, stvorena dovoljna kritična masa koja traži rješenje ovog problema. To je korisno i taj pozitivni naboj nužno je iskoristiti i postaviti dobre temelje za konačno rješenje problema svih vrsta otpada. Postojeći Zakon o upravljanju otpadom, tijekom prošle godine dodatno smo usuglasili sa direktivama EU / EC i pripremili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom, gdje je ugrađena obveza donošenja propisa za ambalažni otpad, otpadne gume, stara vozila, baterije i akumulatore, otpadna ulja, električni i elektronski otpad, građevinski otpad, otpadni azbest i dr. Tijekom ove godine planiramo donošenje provedbenog propisa o ambalaži i ambalažnom otpadu, koji će regulirati uspostavljanje održivog sustava upravljanja ambalažnim otpadom, kao i svim drugim vrstama otpada. I upravo na tim pitanjima imamo nedoumicu, koje od ponuđenih rješenja izabrati s obzirom na svu specifičnost uređenja Bosne i Hercegovine. Odgovor smo tražili i na konferenciji u Zenici gdje smo zaključili da, bez obzira za koji se od ponuđenih modela odlučili, on mora biti isti u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i na području Distrkta Brčko, ali i da se izabrani model mora uspostaviti čim prije.
Već na prvim stranicama Biblije imamo potvrdu da je priroda i sve stvoreno dano čovjeku na upravljanje. Ipak, nerijetko se u praksi pokazuje kako je čovjek to upravljanje poprilično pogrešno shvatio i pretvorio ga u maksimalno, nerijetko i bezočno iskorištavanje prirodnih potencijala. Što se može učiniti kako bi se spriječilo manipuliranje prirodnim dobrima, a potaknulo razumno korištenje?
– Zahvaljujući tehničko-tehnološkom napretku ljudi su naučili koristiti resurse prirode i nove izvore energije, ali su zaboravili kako ih pravilno koristi, a ne uništiti prirodnu osnova našeg opstanka. Za poticanje razumnog korištenja prije svega treba izgraditi novi sustav vrijednosti koji će promijeniti naš odnos prema prirodnoj sredini. To zahtijeva stvarnu promjenu stila života koji bi s jedne strane, i na osobnom i na društvenom planu trebao počivati na kritičkom odnosu spram potrošačkog mentaliteta, a s druge strane razvijati umjerenost i racionalni odnos prema iskorištavanju prirodnih resursa. To znači izaći iz logike čiste potrošnje i promicati oblike poljoprivredne i industrijske proizvodnje koji će poštivati red stvaranja i zadovoljavati primarne potrebe sviju od Boga stvorenih.
Nerijetko se mogu čuti upozorenja da je ravnoteža između čovjeka i okoliša dosegla kritičnu točku. Kako Vi gledate na taj problem?
– Tehnološki napredak je stvorio novog čovjeka, odnosno, čovjek je izmijenio sam sebe prilagođavajući prirodu svojim životnim, uglavnom hedonističkim, potrebama. Prirodni sklad i ljudski princip maksimiziranja koristi, odnosno povećanja individualnog osjećaja ugodnosti očito predstavljaju suprotnost koja postaje sve veća što se čovjek više urbanizira. Budući da smo došli do točke na kojoj se i sami osjećamo ugroženim, postajemo svjesni da se mora nešto mijenjati. Upravo to je razlog da se cijeli svijet okrenuo održivom razvoju odnosno ponovnom uspostavljanju ravnoteže između našeg ponašanja i prirodnih procesa na način da se osigura korištenje resursa održavanjem sklada između sadašnjih i budućih potreba. Da bi sačuvali prirodu ekološki čistom i uravnoteženom, i kao građani i kao država pozvani smo da izravno i djelotvorno sudjelujemo u svim oblicima djelatnosti za čist okoliš na međunarodnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. To znači da jednostavno moramo ograničiti svoju pohlepu, izdižući se iznad toga da budemo samo puki potrošač onoga što proizvedemo.
Ispravno shvaćanje okoliša, ne može, s jedne strane utilitaristički svesti prirodu na čisti predmet manipulacije i iskorištavanja, a s druge se ne smije apsolutizirati i u dostojanstvu je stavljati iznad same ljudske osobe. Možete li nam reći koji je, prema Vašem mišljenju, ispravan stav?
– Nisam za apsolutiziranje prirode i njezino stavljanje iznad same ljudske osobe. Ipak su ljudi povlašteni u prirodi, a kao najsvjesnija i najsavršenija bića imaju i veliku odgovornost da budu dobri gospodari prirode, ali ne i da zlorabe svoju moć.
Pitanje okoliša važna je tema u nauku Katoličke crkve. Prema Vašem mišljenju, koliko i što Crkva može učiniti kako bi se unaprijedila ljudska svijest o odgovornosti za okoliš? Koliko sam nauk Crkve može pomoći ekologiji u njezinim nastojanjima?
– Svi se slažemo da u pozadini ekološke krize leži krivi sustav vrijednosti u kojemu je vrijednost postala potrošnja, materijalna dobra se stavljaju na prvo mjesto, što dovodi, kako do velikog iscrpljivanja prirodnih bogatstava, tako i do velikih socijalnih razlika, osobito razlika između siromašnih i bogatih zemalja, a dovodi se u pitanje i sama kvaliteta života budućih generacija. To je potpuno suprotno nauku Katoličke crkve koji zagovara umjerenost, duhovnost, solidarnost, pravednost, poštovanje ljudske osobe i svih Božjih stvorenja, čime se snažno utječe na razvijanje novog sustava vrijednosti i unaprjeđenja svijesti vjernika o odgovornosti za okoliš.
Gospodarstvo koje bude željelo poštivati okoliš neće moći slijediti jedino cilj maksimalizacije profita, a što gospodarskim moćnicima neće odgovarati. Može li se očekivati da zbog koristi gospodarskih moćnika pitanje ekologije i odgovornosti za okoliš i dalje ostane u drugom planu?
– Svijetu je prijeko potreban prijelaz iz gospodarstva orijentiranog isključivo na profit u gospodarstvo koje je orijentirano na ravnotežu. Međutim, jasno je da će prijelaz na tzv. „zelene tehnologije“ biti vrlo težak jer se bogati vrlo teško odriču svog komfora koji je nastao kao rezultat korištenja uvjetno kazano profitabilnijih „postrojenja“ koja se, istina, mogu koristiti ograničeno, odnosno samo onoliko koliko ima sirovina, ali koja donose veći profit. Ipak iskreno vjerujem da smo dostigli točku na kojoj svi shvaćamo kako jedino očuvan i zaštićen prostor i održivo korištenje resursa osiguravaju dugoročan opstanak ljudske civilizacije i planete Zemlje.
Rado se volimo pohvaliti prirodnim ljepotama i kulturnim znamenitostima BiH. No kolike su uistinu turističke mogućnosti naše zemlje i koliko su iskorištene danas?
– Turističke mogućnosti Bosne i Hercegovine nikada nisu bile upitne. Činjenica je da uistinu imamo odličan temelj za razvoj turizma budući da BiH obiluje prirodnim ljepotama i vrijednom kulturnom baštinom, što predstavlja konkurentne prednosti na kojima se može i mora temeljiti naša turistička ponuda. Koliko god da toga ponekad ni sami nismo svjesni, imamo ono što tržište traži – netaknutu prirodu i ekološki još uvijek očuvan prostor, a uz to složenu i zanimljivu mješavinu povijesti, kulture, gastronomije… Nažalost, još uvijek te mogućnosti ne koristimo dovoljno, iako svaki dan ima pomaka nabolje…
Na kraju, koliko će se, prema Vašem mišljenju, uopće u budućnosti pridavati važnost pitanju ekologije, kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini?
– Ekologija je uvijek negdje iza i može opstati samo ako joj ekonomija to dopusti, a to se, nažalost, događa vrlo rijetko. Istovremeno, lista ekoloških problema u svijetu pa i kod nas sve je veća – klimatske promjene, globalno zatopljenje, zagađenje okoliša, ugrožene životinjske i biljne vrste itd. Papa Ivan Pavao II. je 1990. godine na Svjetski dan mira izgovorio vrlo zanimljivu rečenicu: „Ozbiljnost ekološke situacije otkriva u kako je dubokoj krizi ljudski moral.“ Ja iskreno vjerujem kako je ova rečenica izrečena još prije dvadeset godina jasno upozorenje kako je krajnje vrijeme za promjenu ponašanja i zaokret ka održivom razvoju i jačanju svijesti o važnosti uspostavljanja ravnoteže između čovjeka i prirode.
Razgovarala: Bojana Đukić / Katolički tjednik

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*