Libijsku naftu crpit će Talijani, Francuzi i Britanci – Brazil, Kina i Rusija gube koncesije

Libijski pobunjenici najavili su da će, kada konsoliduju vlast u zemlji, pristup libijskoj nafti imati Talijani, Francuzi i Britanci, pa se spekulira se da će probleme u eksploataciji nafte imati Brazil, Kina i Rusija, zemlje koje su bile prilično suzdržane tijekom sukoba u Libiji.

Dužnosnik kineskog ministarstva trgovine Wen Zhongliang izjavio je danas u Pekingu da se kineske investicije u Libiji procjenjuju na 18 milijardi dolara i da su ugrožene sukobima u toj zemlji, ali da se nada kako će suradnja biti nastavljenja nakon se ponovo uspostavi stabilnost u Libiji, prenijela je agencija AP.

“Investicije Kine u Libiji, posebno investicije vezane za naftu, su od uzajamne ekonomske koristi za narode obje zemlje”, rekao je Wen Zhongliang.

Kina je na početku pobune iz Libije evakuirala gotovo 36.000 svojih državljana.

Ruskim naftnim kompanijama neće se dozvoliti da obnove proizvodnju u Libiji, ako pobunjenici i NATO svrgnu Gadafijev režim, prenosi agencija Reuters pozivajući se na izjavu predsednika rusko-libijskog poslovnog saveza Arama Šegunca. “Libiju smo definitivno izgubili. Neće nam dati ‘zeleno svijetlo’ i ako neko misli drugačije, u velikoj je zabludi”, tvrdi Šegunc.

Ruske kompanije, kao što su “Gazprom”, “Gasrpomnjeft” i “Tatnjeft” su uložile na stotine milijuna dolara u nalazišta nafte i plina u Libiji.

Istovremeno, talijanska kompanija “Eni” poslala je ekipu tehničara u istočnu Libiju, kako bi se što je prije osposobili naftna postrojenja, označavajući početak trke za naftom, u kojoj vodeću poziciju, poslije prvog kruga, ima Italija.

Osim talijanske kompanije, ugovore sa Muamerom Gadafijem imali su “British Petroleum”, francuski “Total” i austrijski “OMV”, kao i nekoliko američkih kompanija, ali su vojni uspjesi ustanika doveli u pitanje vrijednost tih ugovora, piše “The New York Times”.

Prije rata, Libija je proizvodila oko 1,6 milijuna barela sirove nafte dnevno, što je bilo gotovo dva posto svjetske proizvodnje. Nakon izbijanja sukoba u veljači, proizvodnja se smanjila na maksimalnih 60.000 barela dnevno.

1 Comment

  1. A Gadafijev prijatelj Mesic? Kome se da malo prosurfati, moze vidjeti da je HRT 3. prosinca 2003. objavio ovo: “Jutarnji list je na naslovnici i uz članak pod naslovom Tajna provizija od 240.000 dolara na uvoz Gadafijeve nafte objavio slike predsjednika Mesića i libijskog predsjednika Gadafija tijekom Mesićeva posjeta Libiji. List piše da iako su kupnju nafte dogovorila državna izaslanstva, INA plaća proviziju Sadiku Čoloviću, zastupniku austrijskog Lina Petroleuma, koji je potpuno nepoznat domaćim naftnim krugovima.

    U tekstu se tvrdi da INA na ime provizije treba platiti 240.000 dolara, da proviziju od čak 15 američkih centa po barelu plaća na temelju agencijskog ugovora o posredovanju koji su u ime INE potpisali predsjednik Uprave Tomislav Dragičević i Željko Vrbanović, donedavni član Uprave zadužen za veleprodaju i rafinerije. Jutarnji u članku također tvrdi da u naftnom svijetu uobičajena provizija u posredničkim poslovima iznosi između 1 i 2 centa po barelu, osim kod poslova kupoprodaje nafte pri čemu se uobičajeno plaća 7 do 10 centa po barelu.”

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*