Lice i naličje grada

Svako malo neki nas događaj podsjeti kako životna svakodnevica u Bosni i Hercegovini nije nimalo jednostavna. Taman kada pomislimo kako pripadamo normalnom i civiliziranom svijetu 21. stoljeća jave se isfrustrirani pametnjakovići koji nas podsjete da to nije tako. Bilo da je riječ o ispadima nacionalističke, vjersko-fundamentalističke, ili političko-profiterske naravi svejedno je, jer “princip je isti – sve su ostalo nijanse”.

Možemo se mi poslije takvih događaja pravdati govoreći kako se radi o ekscesima manjine, ali je istina da ogromna većina nezainteresirano šuti i na taj način potvrđuje kako je već odavno postalo normalno sve ono što je u biti nenermalno. U takvoj konstalaciji snaga životni kontekst poprima drugačiji sadržaj u kojem vrijede drugačija pravila. O čemu je riječ dobro opisuje jedan grafit koji kaže: “Molimo pametne da više ne popuštaju – situacija je krajnje ozbiljna”. No iako je situacija složena mnogi će kazati kako je to i za očekivati jer na malom prostoru žive ljudi različitih kultura i vjeroispovijesti koji već u potenciji nose napasti nerazumijevanja i konfrontacija. Stoga će takvi u svakoj prigodi istaknuti pozitivne primjere suživota koji počinju s onim “multi”. Odatle je Sarajevo u očima velikog dijela međunarodne javnosti oličenje multietičnosti, multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i čega-još-ne-multi. Ali život i događaji koje vidimo vlastitim očima nukaju nas zapitati se koliko je to uistinu tako. Koliko je to istinsko lice grada, a koliko samo naličje?

Posljednji razlog za ovo pitanje ponudili su nam događaji vezani uz javnu raspravu o postavljanju spomenika blagopokojnom papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske katedrale koja je održana 14. lipnja. Premda su gradske vlasti već odavno (2007.) odobrile i poduprle gradnju ovog spomenika netko se sada našao pozvanim kazati kako će, u provom redu, kip biti daleko od katedrale, a u konačnici kako on ne treba ovom gradu. Čak je, između ostalih, jedan sarajevski imam ustvrdio da je to provokacija za muslimane i da ga brine što će se dogoditi ako netko ošteti ili sruši ovaj spomenik – u kakvom će to svjetlu predstaviti Bošnjake u svijetu. Nadalje se moglo čuti da ovakvo zdanje ispred sarajevske prvostolnice nema značaja za katolike i da ga treba postaviti tamo gdje će imat’ “puni značaj”. Ukratko, sve je vodilo k tome da se pokaže kako stupanj i sadržaj tolerancije određuje većina, a ne potreba za zajedničkim suživotom i uvažavanjem.

To je tolerancija koju propagiraju oni koji kažu da je vrhunac ljudskih prava bio u Ahd-nami koju je sultan Mehmed II. Osvajač 1463. dao fratrima u Fojnici. Takva ahd-namska tolerancija, manjine u svom okruženju percipira kao kućne ljubimce koji, kada su u milosti gospodara, onda mogu sve dobiti, a kada nisu, onda mogu ostati i bez onoga što im zapravo pripada. Dakako da je onda takvima važnije kako će izgledati u očima svijeta, nego kakvi će ustvari biti. Komparativno kazano: oni su deklarirani antirasisti, ali ne vole Kineze i crnce. Kazat će da vole životinje, ali im nemojte dovodit pse ili mačke pred oči jer će ih raspalit’ nogom. Jasno je da onda oni određuju ima li kip blagopokojnom papi Wojtyli ispred katedrale značaja za katolike ili nema. I uzaludno će takvima prof. Franjo Topić govoriti o ljubavi ovog pape prema narodu i zemlji Bosni i Hercegovini ističući kako je ovaj Poljak o ovoj “mrtvaji” govorio 263 puta. Uzalud, jer to je njihovo pravo lice, a sve ostalo je naličje.

Iako je prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler za oko 14.000 forinti kupio zemljište “što se pokraj računarskoga ureda u Ćemaluši sve do Ferhadija ulice proteže” (“Srce Isusovo” br. 12, 1883., str. 215) danas je (prema katastru) crkveno vlasništvo samo onoliko koliko obuhvaćaju zidovi sarajevske katedrale. A da je pravde, k’o što nije, vjerojatno bi katolici sami mogli odlučiti što će se na njihovoj zemlji graditi i događati, a ne da moraju trpjeti uvrede i ponižavanja na ovakve i slične načine. No, jedino što daje nadu – osim Božjeg proviđenja – jest činjenica da su građani Sarajeva 1997. radosno dočekali Ivana Pavla II. kao glasnika mira, prepoznavši u njemu istinskog čovjekoljuba koji je volio ovaj narod i ovu napaćenu zemlju.

I nije moguće da su ljudi tek tako sve zaboravili. Radije ćemo povjerovati da ne mogu doći do riječi od ovih “vikača” koji bi da se njihovoj “kabadahijskoj” logici prilagođava cijeli svijet. Tako da glavnom bh. gradu za budućnost ostaje pokazati svoje pravo lice – ono koje će biti isto i prema međunarodnoj i prema domaćoj javnosti. [Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*