Liderstvo za glavobolju: Kako Tadić i Josipović destabiliziraju BiH

Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez

Piše: fra Petar Jeleč | Dani

Andrej Nikolaidis je u svojoj najnovijoj kolumni, objavljenoj na jednom portalu, izrekao nekoliko sjajnih misli koje zaslužuju da ih se stalno ima na umu: “Ja znam da fini, liberalni i tolerantni regionalni intelektualci o politici Borisa Tadića trebaju govoriti u komplimentima. To je em u duhu pomirenja, em u duhu nove saradnje, em u duhu evropskih integracija. Promovisati – šta promovisati, slijediti – politiku samoproglašenog regionalnog lidera u duhu je vremena. Problem je, u najkraćem, u tome što je Boris Tadić regionalni lider samo u jednoj stvari – u destabilizaciji regiona”.

U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentovano obrazlaže analizujući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugeriše mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni sa lokalnim Srbima.

No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekat. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa sa kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svako onaj ko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran. Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno sa kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i “nezavisnim intelektualcima” prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizuje ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promovisanja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva “međunarodna” politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete sa prijateljem Borisom Tadićem koji je zbog tog prijateljstva sa hrvatskim predsjednikom “vrlo skromno” ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.

U posljednjem intervjuu za “Magazin” Jutarnjeg lista na izričito pitanje novinara o tomu kako Bosna i Hercegovina može napredovati ako na čelu jednog entiteta ima čovjeka koji je konstantno iz dana u dan negira i ponižava, Josipović pilatovski izbjegava odgovoriti i niže par pustih fraza koje nemaju nikakve veze sa postavljenim pitanjem. Nakon nekih argumentovanih javnih upozorenja na pogubne rezultate Josipovićeva odnosa prema Miloradu Dodiku (vjerovatno po savjetu zajedničkog im prijatelja Tadića), Josipović je u intervjuu Nacionalu ustvrdio kako će on takvom svojom politikom vratiti Hrvate u Posavinu, a više puta je ponavljao i rečenicu kako je Milorad Dodik ispunio sve što je obećao, ne objasnivši javnosti nikada o kakvim se to obećanjima radi.

No zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj. Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opštu šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestvovali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, biće im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!!!! Nema tu sad Ive Josipovića da protestvuje protiv takvog zakona (od dva HDZ-a kao satelitâ SNSD-a to se ni ne može očekivati) i da upita “čovjeka koji je ispunio sve što je obećao” kako je moguće danas donijeti jedan takav zakon koji krši sve moguće principe moralnosti i pravednosti. Dakle, Dodikova paradržava ne samo da nema u planu obnoviti kuće koje je sama porušila (Republika Hrvatska je obnovila porušene kuće srpskim povratnicima), nego želi dodatnim odredbama oduzeti i preostala imanja i nekretnine onima koji se nisu vratili, a nisu u stanju plaćati taj nametnuti porez. Iza toga zakona stoji dijaboličan plan dovršetka etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u RS-u, jer Dodiku i njegovim sljedbenicima itekako smeta činjenica što većina zemlje u Posavini i dalje katastarski pripada Hrvatima jer je oni, na svu sreću, još nisu počeli masovno prodavati, osim u sporadičnim slučajevima i ja ih ovim putem pozivam da to nikada ne urade, a crkvene i političke prvake u Bosni i Hercegovini da zajednički dignu glas protiv ove u nebo vapijuće nepravde. Dodik želi one koji se još nisu vratili i obnovili svoja imanja, a nemaju sredstava za plaćanje poreza na porušenu imovinu, potaknuti da prodaju sve što imaju, jer će ionako, ukoliko ne plate porez, ostati bez svojih šuma, oranica i okućnica koje su njihovi preci, uz tešku muku i odricanja, stjecali i obrađivali vijekovima. I to je taj – po Čovićevu i Ljubićevu mišljenju – najvjerniji branitelj interesa Hrvata u BiH koji skupa s njima “hrabro” stoji na “zadnjoj crti obrane hrvatstva”.

O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminisani. Sad je, naime, u hrvatskim medijima sa obje strane Save trend izvrtanja stvarnosti prema kojoj Hrvatima u RS-u manje-više cvjetaju ruže, dok je Federacija za njih prava tamnica u kojoj im se gaze sva ljudska i građanska prava. Nikoga očito ne zanima istina, važan je spin i obnovljeno savezništvo na relaciji Mostar – Banja Luka u rušenju institucija ove zemlje.

Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time ko je legalan a ko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati sa Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za “ličnost godine”, ali zato, “ne može” naći vremena za susret sa predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) “legalno” izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS-a istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najviši međunarodni nivo, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS-u se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni ’92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u “milozvučnom suglasju” srpskih i “legalnih i legitimnih” hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su “Posavljaci više dosadni sa pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima”. Kad se podvuče crta, svesam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova “vizionarstva” i “liderstva” Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*