Načelno poticanje mržnje

hrv-izbori-bih Na prvi pogled posve logična načela, poput onoga da hrvatski državljani s prebivališem izvan RH mogu imati tek simbolično pravo glasa, sutra bi netko mogao “prevesti” u pravilo da ni u Hrvatskoj ne trebaju glasovati oni koji ne plaćaju porez – nezaposleni, studenti, umirovljenici…

Piše: Ivica Majić


“Jedan bezazleni, gotovo rutinski novinski tekst o okolnostima ustavnih promjena”, kako tekst objavljen u Jutarnjem listu pod naslovom “Svaki drugi Hrvat za ukidanje prava glasa dijaspori” opisuje Davor Butković, jedan od (dvojice) njegovih autora, tjedan dana je bio na web stranicu Jutarnjega lista najkomeniraniji članak, a još danima nakon toga je u samom vrhu. Na tu činjenicu osvrnuo se i spomenuti suautor, konstatirajući, među ostalim, kako je “ono što je specifično za reakcije na članak pod naslovom ‘Svaki drugi Hrvat za ukidanje prava glasa dijaspori’ jesu izljevi mržnje protiv Hercegovaca”. “U nekim se postovima Hercegovcima, kao i Hrvatima iz Bosne, čak oduzima nacionalnost, pa ih se naziva katolicima iz Bosne: u većini protuhercegovačkih komentara dominira zgražanje nad navodnim hercegovačkim primitivizmom, koje, objektivno rečeno, odaje primitivizam ili, barem, krajnju netoleranciju ljudi koji su to napisali”, piše Butković.
On dalje konstatira da protuhercegovačko raspoloženje u hrvatskoj javnosti doživljava svoju drugu kulminaciju. “Prva se kulminacija dogodila 2000., kada je HSS snimio jedan od najsramotnijih, rasističkih spotova za neku od svojih kampanja (spot je ismijavao Hercegovce), i kada je Stipe Mesić u svojoj prvoj predsjedničkoj utrci namjerno, svjesno, potpaljivao protuhercegovačke sentimente. U ono se doba protuhercegovačko raspoloženje, koliko god bilo neukusno i duboko nemoralno, barem donekle baziralo na političkim činjenicama.”
Hercegovci su, piše dalje Butković, “danas tek jedna rasuta grupacija s nekoliko zajedničkih, gotovo hereditarnih osobina, figuriraju kao dežurni krivci za brojne hrvatske frustracije. Razlozi za takvo sramotno stanje relativno su jasni.” Pa onad nabraje te razloge: dr. Tuđman je u kasnijem je dijelu svog mandata i u zadnjim godinama svog života Hercegovce tretirao kao hrvatske pretorijance, što je izazvalo trajni, dugi revolt među svim drugim građanima; Hercegovci su postali žrtve Tuđmanove politike prema BiH, Hercegovci redovito glasuju drukčije nego što se glasuje u RH, HDZ je prečesto koristio hercegovačke glasove kako bi manipulirao državnom vlašću RH, Hercegovci su tvrđe nacionalno raspoloženi, BiH je postala utočište za različite hrvatske kriminalce…
I na koncu: “Za stvarnu dekadenciju današnje Hrvatske potrebno je naći ne samo pojedinačnog krivca (on je već pronađen; radi se, naravno, o Sanaderu), nego i kolektivnog krivca. A kolektivna je krivnja prebačena na Hercegovce: premda Hercegovci nisu imali važne uloge u većini recentnih skandala, premda ne vode ekonomsku politiku koja nas iz dana u dan približava katastrofi, premda jedan Zlatko Sudac, čovjek čiji slučaj dobro simbolizira raspad vrijednosti u današnjoj Hrvatskoj, ne dolazi s hercegovačkog kamenjara, nego sa sjevernog Jadrana. Kao i svako nedostatno otvoreno društvo, Hrvatska je i društvo predrasuda.”
“Na svima koji sudjeluju u javnom životu leži odgovornost da razbijaju predrasude, poput onih koje sada vladaju o Hercegovcima. A pred zagrebačkom, i državnom i stranačkom politikom, stoji zadatak da ohrabri oblikovanje samostalne hrvatske nacionalne politike u BiH. Ukidanje prava glasa Hrvatima u BiH bilo bi u ovom trenutku pogrešan korak, jer bi oslabilo politički položaj Hrvata u susjednoj državi, te bi, vjerojatno, utjecalo na njihovo povećano iseljavanje (što ne znači da ne treba mijenjati sadašnji model glasovanja: naravno da treba)”, zaključuje Butković.
Vrlo zanimljivoj analizi nedostaje tek jedan, ali vrlo važan, detalj: Butković piše da je “na svima koji sudjeluju u javnom životu leži odgovornost da razbijaju predrasude”, no neki od važnih čimbenika na hrvatskoj političkoj sceni ne drže se toga postulata, nego, naprotiv, obilato zlorabe animozitet koji je, valja i to reći, osim na svemu onome što je u analizi nabrojeno, utemeljen i na neprekidnom medijskom prokazivanju Hercegovaca i (nešto manje) Bosanaca kao izvoru najvećih zala.
Dvije vodeće oporbene stranke, SDP i HNS, očito nemajući jačih aduta za pridobivanje birača, redovito posežu za pitanjem glasovanja hrvatskih državljana s prebivališetm izvan RH, osobito onih čije je prebivalište u BiH, ističući pritom na prvi pogled posve logična i razumna načela, poput onoga da glasovati može samo onaj tko plaća porez. No, ako bi se na taj način gledalo na izborni postupak, sutra bi se netko mogao “dosjetiti” da ni u Hrvatskoj ne trebaju glasovati oni koji ne plaćaju porez (nezaposleni, studenti, umirovljenici…), a preksutra možda i da bi veći utjecaj na donošenje političkih odluka morao imati onaj tko plaća veći porez!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*