Najomiljeniji bh. političar je šutio dok su lile eresovske suze za Hrvatima

Nakon što je Nebojša Radmanović, ma što o tomu tupio turski veleposlanik u Sarajevu, obranio eresovski barjak od otomanske najezde usred slobodarske Banje Luke, na čarobnom je hrvatskome brijegu Pantovčaku trenutačni čelnik našega troglavoga Predsjedništva ustao i u obranu bh. Hrvata. Puno je, dakako, to posla u malo dana za vremešnoga našega predsjedavajućeg, ali što se njegovoga angažmana za hrvatsku pravicu tiče, opća je, zapravo, ocjena kako je konstitutivnost Hrvata, u biti, mrtvo slovo.

Primjerice, u Hrvatskoj o tomu jednako misle i oni koji se, inače, ne mogu usuglasiti koji je danas dan; Pa tako i Andrija Hebrang i Vesna Pusić tvrde kako najmalobrojniji bosanskohercegovački narod u ovom trenutku nema pravi temelj za svoj politički utjecaj, te da se njihova politička volja ne predstavlja onako kako je izražena na izborima.

Uostalom, Pusićeva, čije prizivanje – za razliku od Josipovićeva – trećeg entiteta nije u nas izazvalo nikakvu reakciju, u ovom kontekstu poseže za slučajem Komšić. I to retorikom koja se nimalo ne razlikuje od one što dolazi iz Hercegovine ljute. Naime, ta saborska zastupnica kaže kako je naš Željko pristojan i njoj osobno – čak! – vrlo simpatičan, ali kako, u ovakvoj BiH, hrvatski član državnog čelništva mora biti izabran većinskom voljom – Hrvata. Slijedom čega mi nikada neće biti jasno zašto nitko iz čitava esdepeovskoga ešalona na čelu s zapovjednikom Lagumdžijom, nije digao glas na ovo Pusićkino kadroviranje na najvišoj razini?!

Baš kao što su ono rafalno udarili po veleposlaniku Tončiju Staničiću, koji je, u biti, samo kompilirao ono što su od Nove godine na ovamo o BiH govorili šef države, istaknuti sabornici – a većim dijelom i mediji. Rezultat čega je, ne zaboravimo, zajednička izjava hrvatskoga predsjednika i premijerke Jadranke Kosor od 12. siječnja u kojoj se inzistira na jednakopravnosti Hrvata, ali još i više na utvrđivanju (definiranju) predstavnika konstitutivnog naroda kao onog predstavnika čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika naroda iz čijih redova dolazi. Pri čemu Lagumdžiju, po osobnom priznanju, nije iznenadila Kosorica – jer hadezeovi su opet ko sestre rođene. Ali, kad je uz hrvatsku premijerku ugledao i predsjednika, ostao je i iznenađen i uvrijeđen. Zar i ti, drže Ivo, čujem kako se otelo drugu Zlatku?!

Jasno, Radmanović je savladao gradivo i tijekom dvodnevne zagrebačke ekskurzije, pustivši tešku mušku suzu za komšijama Hrvatima, oduševio je prekosavske hrvatske susjede. Čak toliko da mu nitko nije stigao čestitati na načinu kako je hrvatsko pitanje riješeno u boljoj polovici Bosne i Hercegovine. A riješeno je doista efektno. Tamo, naime, Hrvati nisu ugroženi, jer ih gotovo i – nema. Ma što o tomu eresovski vožd i predsjednik našeg trenutačno predsjedavajućeg obećavao šefu hrvatske države. A ovaj mu to onako bjanko povjerovao?!

Nedvojbeno je, dakle, kako je u zagrebačkim Predsjedničkim dvorima Radmanović govorio istinu, ali bile su to riječi političara koji nema kredibilitet (da sad obraz ne spominjemo) govoriti o toj temi. Ali, tko će – onda?! Ne znam baš! Ali, u konkurenciji druge dvojice ovotjednih visokih hrvatskih gostiju na pamet mi prvi pada Željko Komšić.

Kao hrvatskom članu Predsjedništva BiH to bi mu trebalo biti u opisu posla. No, baš kao što je već i prvi njegov izbor uzrokovao kontroverze, njegov listopadski trijumf doveo nas je, kao što je to primijetio i nekadašnji (esdepeov) šef hrvatske diplomacije Toninu Picula, u paradoksalnu (daytonsku) situaciju: Hrvat Komšić uvjerljivo je najpopularniji političar u BiH, a Hrvati su u nikad nepovoljnijoj poziciji.

Paradoksu, pak, tu nije kraj: Budući su, dakako, najpopularnijeg političara izabrali većinski Bošnjaci, dalo bi se zaključiti kako Hrvati – ma gdje bili! – ne bi trebali imati (temeljnih) problema s najbrojnijim narodom. Osobito, dodali se tomu da, eto, imaju i svog čovjeka na najvišem položaju. Problem je, međutim, očito u različitom gledanju na političare. Komšića Bošnjaci i Hrvati vide potpuno drugačije. I to ne bi bio (hrvatski) problem, kad on ne bi bio hrvatski Član.

No, nije to prvi put da se bošnjački i hrvatski ukusi ne podudaraju; Tako je baš na ovim stranicama prošloga tjedna, usred afere Josipović, za Mesićem zavapio Esad Duraković, čime je, čini mi se, otkrio položaj. Odnosno, pokazao koja je to tipa hrvatskoga dužnosnika po bošnjačkoj mjeri.

Kad je o bh. Hrvatima riječ, to je on hrvatski dužnosnik koji se neće miješati u svoj posao. Koji, baš kako ovdje općeobljubljeni Stipe, za deset godina neće kročiti na teritoriju Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvata. Koji će, naprosto, prešućivati ono što se događa s druge strane tarabe. Baš kao što su to radili i Račan i Sanader.

I baš kao što je na Pantovčaku šutio najomiljeniji bh. političar, dok su lile eresovske suze za Hrvatima.

Piše: Josip Vričko | Oslobođenje

1 Comment

  1. Pripadnost modernoj naciji stvar je slobodnog izbora koji dakako ovisi o mnogim povijesnim okolnostima. Stvaranje suvremene hrvatske i muslimanske nacije najbolji je primjer koji pokazuje kako uz veliku ulogu religije nastaju nacije u Iliriku.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*