Nemir u kući sljedeće četiri godine

Predsjednici dva HDZ-a Dragan Čović i Božo Ljubić su sijali od zadovoljstva nakon što su u srijedu urbi et orbi objavili kako jedan bez drugoga neće sudjelovati u vlasti. I jedan i drugi uspjeli su svojim stranakama, vrlo vjerojatno, osigurati još četiri godine boravka na vlasti, te se zaštiti od potencijalnog četverogodšnjeg boravka u okovima mrske im oporbe.

Ne zna se tko ima više razloga za zadovoljstvo – Čović ili Ljubić. Iako je Čovićev ”stari HDZ” nesumnjivi izborni pobjednik među hrvatskim biračkim tijelom, to mu nije jamčilo sudjelovanje u vlasti, jer je postojala realna mogućnost da ga kod predsjednika SDA i SDP-a Sulejmana Tihića odnsono Zlatka Lagumdžije zamijeni Hrvatska koalicija koju su sačinjavali HDZ 1990 i HSP BiH.

Sjetimo se samo kako je Lagumdžija netom nakon izbora tepao Ljubiću i njegovoj Devedesetki kako predstavljaju ”umjerenu i realnu hrvatsku politiku”, za razliku od Čovićeva HDZ-a BiH koji je slao pozdrave iz stolnoga grada Mostara te se odmah počeo laktati za poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.

Nisu ti Čovićevi manevri dobro sjeli Lagumdžiji, a time ni Tihiću, jer se tako počela stvarati međunacionalna politička fronta, dok se do izbora ”ratovalo samo među svojima”, odnosno borilo se samo sa strankama istog nacionalnog predznaka.

Također, Čović je uvidio kako mu savez s Miloradom Dodikom i njegovim, nazovi, socijalisitima ne jamči nove četiri godine ”borbe za pribiližavanje BiH euroatlanskim integracijama”. Stoga se okrenuo stvaranju saveza s Ljubićem kako bi Tihća i posebice Lagumdžiju doveo pred svršen čin, te ih gotovo prislio da HDZ-ovi budu dio buduće vlasti. Činjenica je, pak, kako Čović za sudjelovanje u vlasti ima izborni legitimitet i to mu nitko ne može osporiti.

S druge, pak, strane Ljubić nema legitimitet za samostalno sudjelovanja u vlasti (čitaj bez starijeg brata – HDZ-a BiH).

Netom nakon izbora Ljubić je govorio kako je njegova stranka dobila jednu trećinu izbornoga legitimiteta hrvatskoga naroda te kako kao takva može sudjelovati u vlasti. Bila je to potpuno besmislena argumentacija, jer legitimitet se ili ima ili nema, i ne može ga se malo imati a puno više ne imati. Čović je taj koji je imao i ima izborni legtimitet i Ljubić je mudro procijenio kako bez Čovića jednostavno ne smije biti dio vlasti, jer bi na taj način pokopao i stranku i sebe.

Kroz medije koje kontrolira HDZ BiH zasigurno bi se po njemu osula baražna paljba kako izdaje nacionalne interese Hrvata u BiH. (Dis)kvalifikacija je to od koje se teško obraniti, pogotovo ako se repetativno ponavlja, pa na kraju postaje neupitna istina.
Također, sada Ljubić s ponosom može kazati kako i on u vlast unosi tu svoju trećinu na izborima dobivenoga legitimiteta.

S treće strane ova, za sada funkcionalna, simbioza dva HDZ-a onemogućava Lagumdžiju da izbjegne formiranje vlasti s Čovićem, ali i Ljubićem, posebice jer je hrvatsko-srpski blok formiran još prije izbora usmenim dogovorom Čovića s Dodikom. Dodik je u igru uveo SDS Mladena Bosića, dok je Čović isto učinio s Ljubićem.

Opasna avantura je Lagumdžijino formiranje vlasti s HSP-om Zvonka Jurišića i NS Radom za boljitak braće Lijanović jer bi zasigurno rezultirala frenetičnom radikalizacijom dijela hrvatskih političkih, ali i intelektualnih elita u BiH.

Po svemu sudeći je i najbolje da u vlasti sudjeluju SNSD i SDS, SDA i SDP te dva HDZ-a. Barem zbog (ne)mira u kući u sljedeće četiri godine.

Piše: Jurica Gudelj / bitno.ba

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*