New York Times: Sjeme ciparske krize posadila je Europska unija

cipar-banka-zatvorena“Put koji je doveo do sadašnje krize na Cipru, u kojoj su velike banke ostale bez novca, vlada je u rasulu, a građani prepuni gnjeva i očaja, zapravo počinje, barem djelomično, zlokobnom odlukom koju su prije 17 mjeseci donijeli isti oni čuvari financijske discipline koji danas zahtijevaju od Cipra da se sredi”, pišu autori kolumne američkog dnevnika New York Timesa Abndrew Higgins i Liz Alderman.

Ta je odluka, baš kao i teški paket mjera za spas Cipra od bankrota objavljen u ponedjeljak, zapečaćena na tajnovitim sastancima u Bruxellesu u gluho doba noći krajem listopada 2011. Tad je Europska unija, usred bitke da ograniči posljedice dužničke krize u Grčkoj, zapravo postavila tempiranu bombu koja će napraviti golemu rupu u ciparskom bankarskom sustavu i potaknuti lančanu reakciju neželjenih i sve ružnijih posljedica.

“Bilo je 3 sata ujutro. Nisam bio sretan. Nije nitko, ali što smo mogli?”, upitao se tadašnji ciparski ministar financija Kikis Kazamias. On je bio u Bruxellesu dok su europski vođe s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda smišljali 50-postotni otpis vrijednosti obveznica grčke vlade. To je značilo da će posjednici tih obveznica tada vrlo likvidne ciparske banke – prije svih izgubiti najmanje polovinu novca za koji su vjerovali da imaju. U konačnici je gubitak dosegnuo gotovo 75 posto nominalne vrijednosti obveznica.

Cijela operacija imala je umirujući naziv – uključivanje privatnog sektora (P.S.I.) – i u tim se trenucima činila plemenitim ciljem jer je primorala privatne ulagače na preuzimanje dijela tereta sređivanja urušenog grčkog financijskog sustava.

“Mi Europljani večeras smo pokazali da smo postigli pravilan zaključak”, rekla je tada njemačka kancelarkaAngela Merkel.

No ti su zaključci značili katastrofu za ciparske banke, koje su zajedno izgubile četiri milijarde dolara, što je golem iznos za državu u kojoj cijeli godišnji BDP iznosi 18 milijardi eura.

Sve što se događalo između noćnih sastanaka 2011. i ovoga koji je završio u ponedjeljak rano ujutro ogledni je primjer situacija koja objašnjava zašto se tzv. Europski projekt stalno sudara s nizom kriza.

“Ne mogu se sjetiti da su europski političari išta primijetili tijekom krize eura. Opće je pravilo da oni ne vide probleme koji dolaze”, rekao je profesor na Londonskoj školi ekonomije Paul de Granwe i bivši savjetnik Europske komisije.

No Kazamias je rekao da ni njegova vlada nije shvaćala težinu donesenih odluka i posljedica koje će nastupiti, već je smatrala da je kadra pokriti gubitke.
Tek poslije, kad su ulagači počeli odlaziti, a ciparsko gospodarstvo stagnirati ustanovili smo da to nije moguće, rekao je bivši ciparski ministar.

Osim udara na Cipar preko sredstava koje su njegove banke imale u grčkim obveznicama, Europska unija također je preko noći podigla količinu kapitala koje mora biti na raspolaganju svim europskim bankama ako žele da ih se smatra solventnima. I iza tog poteza stajale su dobre namjere – njime se htjelo osigurati da se u slučaju krize banke mogu na nešto osloniti. No on je istodobno pridonio padu povjerenja, koje je sam temelj bankarstva.

Pune tri godine otkako je europska dužnička kriza prvo eksplodirala u Grčkoj, vlade i građani u najteže pogođenim zemljama gunđaju da odluke iz Bruxellesa vode malo brige o njihovim potrebama te da ih diktiraju gospodarski interesi i izborni ciklusi Njemačke. Sve više Grka, Iraca, Španjolaca, Talijana ili Ciprana pita se služi li Europska unija njihovim ambicijama ili onima dalekih institucija u kojima dominiraju drugi, prije svega Nijemci.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*