Nicol Ljubić: Ratovi su uvijek ljudske tragedije!

“Žrtve ratnih sukoba uvijek su nevini ljudi, ali u političkom odlučivanju ta okolnost nikada ne igra dovoljno važnu ulogu. Kada se u politici govori o ratovima to uvijek zvuči apstraktno, klinički, kao da je riječ o nekoj kompjuterskoj igrici”

 
Piše: Alenko ZORNIJA | Doznajemo.com

Nakon romana “Tišina je šum” Juli Zeh i “Kako vojnik popravlja gramofon” Saše Stanišića, još jedna knjiga pisana na njemačkom jeziku i na bosanske teme nailazi na izuzetno dobar prijem kod čitalačke publike i književne kritike, i to ne samo na njemačkom govornom području.

Riječ je o romanu “Bonaca je tuga” (Meeresstille) njemačkog pisca hrvatskog porijekla, Nicola Ljubića. Ovim je djelom Ljubić osvojio 2011. godine nagradu Adalbert von Chamisso, koja se dodjeljuje piscima čiji jezik ili kultura nisu izvorno njemački, a koji su dali poseban doprinos književnosti na njemačkom jeziku. Potom je uslijedila i književna nagrada berlinsko-brandenburškog ogranka velikog njemačkog sindikata Ver.di.

Pod naslovom “Bonaca je tuga” početkom svibnja ove godine ovo je djelo objavila sarajevska izdavačka kuća “Connectum”. Na bosanski jezik ga je preveo Mirsad Maglajac, slavist i sociolog iz Berlina.

Promocija knjige bit će u četvrtak, u Bošnjakom institutu u Sarajevu, u suradnji sa Fondacijom Robert Bosch, mrežom Traduki i njemačkom ambasadom u Sarajevu. Tim smo povodom uputili naša pitanja autoru i prevoditelju zamolivši ih za odgovore koje objavljujemo.

Za nekoliko dana dolazite u Sarajevo, hoće li to biti vaš prvi zajednički boravak u BiH?

Ljubić: Bili smo u Sarajevu skupa i u svibnju prošle godine. Tada sam odlomke iz svog romana prvi put čitao pred bosanskom publikom. Za mene je to zaista bio poseban trenutak.

Maglajac: Tada su Hana Stojić iz mreže Traduki i Claudia Busch, referentica za kulturu njemačke ambasade u Sarajevu, bile organizirale jedan lijep susret i razgovor s autorom što je bila ujedno i najava objavljivanja prijevoda romana “Meeresstille”, tada još pod radnim naslovom “Bonaca ili tuga mora”.

Kakve su bile prve reakcije publike?

Ljubić: Ja sam tada bio prilično uzbuđen, zato što sam odlomke iz romana čitao pred ljudima od kojih su neki na vlastitoj koži iskusili ono o čemu pišem. Nije to isto kao kad čitam pred publikom u Njemačkoj. Znam da su neki mislili da pisac koji nije sam preživio taj rat ne može uspješno pisatu o Bosni i o tamošnjim ratnim sukobima. Publika je, međutim, sjajno reagirala. Bili su spremni prihvatiti moju priču, našli su nešto u njoj. Očigledno da ima i dobrih strana u tome kada netko o ovakvim temama piše s izvjesne distance, iz vanjske perspektive.

Maglajac: Tada je glumica Hasija Borić čitala odlomke na bosanskom što je sigurno doprinijelo pozitivnom utisku. Ugledni germanisti Mira Đorđević i Vahidin Preljević pohvalno su se tom prilikom izrazili o prijevodu čitanih odlomaka. To mi je dalo podstreka da intenziviram rad na prijevodu, iako mi redovni posao i nije baš ostavljao mnogo vremena. Zato sam se onda odlučio dvije sedmice odmora da provedem u Evropskom prevoditeljskom kolegiju u Straelenu i potpuno se posvetim samo prevođenju.

Vaše stalno mjesto boravka je Berlin. Da li Vam je i to otežavajuća okolnost kada prevodite na bosanski?

Maglajac: Teorijski jeste to otežavajuća okolnost. Ali u ovom konkretnom slučaju to mi je bila prednost. Nicol i ja smo u Berlinu susjedi, tako da se i na ulici sretnemo. O knjizi i prijevodu smo često razgovarali, a Nicol mi je stavio na raspolagnje i sav svoj dokumentarni materijal iz Den Haaga, što mi je bilo od velike pomoći. U blizini imamo i jedan kafić čiji su vlasnici Srebreničani. Mladi momci koji su kao djeca od osam-devet godina sa svojim majkama preko Poljske ilegalno kroz brandenburške šume izbjegli sve do Berlina.

S njima gotovo svakodnevno razmijenim barem nekoliko riječi na bosanskom. Osim toga, intenzivnu vezu s maternjim jezikom trudim se da održim čitajući književna djela naših autora. Upravo dok sam radio ovaj prijevod istodobno sam iznova čitao Andrićeve rane pripovjetke, “Jevrejsko groblje” Enesa Karića i “Grozdanin kikot” Hamze Hume. “Grozdanin kikot” je inače izvanredno jedno djelo, kod nas pomalo zaboravljeno, koje je svojevremeno u prijevodu mog profesora i mentora Manfreda Jänichena doživjelo ogroman uspjeh u Njemačkoj i objavljeno u nekoliko izdanja.

O kakvom se tu dokumentarnom materijalu radi?

Maglajac: Radi se o protokolima sa suđenja za dva stravična zločina počinjena u Višegradu 1992. godine. Prvi se dogodio u noći 14. na 15. juna kada su u jednoj kući u Pionirskoj ulici zločinci spalili 42-oje živih ljudi, većinom staraca, žena i djece. A drugo spaljivanje živih ljudi se dogodilo u naselju Bikavac u noći sa 27. na 28. juni 1992. godine. Preživjela je samo jedna djevojčica. Nicol Ljubić je koristio transkripte na engleskom koji se sada mogu naći i na internet stranicama Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a ja sam koristio transkripte koje je beogradski Fond za humanitarno pravo objavio na svojoj internet prezentaciji.

Gospodine Ljubiću, u medijima Vas predstavljaju kao njemačkog pisca hrvatskih korijena. Da li Vam to smeta?

Ljubić: Ne smeta mi. Rođen sam u Zagrebu i imam rodbinu tamo. Njemački sam državljanin i njemački je moj maternji jezik, ali je usprkos tome moje hrvatsko porijeklo neizostavni dio moje biografije i nemam nikakve želje da to prešućujem.

S obzirom da ne govorite hrvatski, zašto inzistirate na Vašim hrvatskim korijenima?

Ljubić: Jezik jeste važno, ali ne i jedino sredstvo koje stvara osjećaj pripadnosti određenoj zemlji ili kulturi. Tu su i emotivne veze. Osim toga, prezime koje nosim i meni i drugima neprekidno predočava moje porijeklo. Mnogi me u Njemačkoj pitaju odakle potječe moje prezime.

Kad bi u roku od jednog dana morao zauvijek otići iz svoga grada, glavni junak roman “Bonaca je tuga”, Robert, sa sobom bi ponio tri knjige: “Homo Faber” i “Stiller” Maxa Frischa, te “Otkriće neba” Harryja Mulischa. Bi li to to bio izbor i Nicola Ljubića?

Ljubić: Ti naslovi mi zaista veoma mnogo znače. Moguće je, dakle, da bi se za njih našlo mjesta i u mjoj prtljazi.

Nije li Vaše djelo srodno i sa “Čitačem” Bernharda Schlinka?

Ljubić: Nekoliko puta su mi ukazivali na sličnosti između radnje mog romana i Šlinkovog “Čitača”. Sam se međutim nikada ne bih toga sjetio. Nije mi u prirodi da svoja djela uspopoređujem s književnim ostvarenjima koja su postigla svjetsku slavu. Bio bih presretan kad bih imao makar i desetinu Schlinkovih čitatelja.

Nicol Ljubić i Mirsad Maglajac

Knjigu “Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac” preveo je Nenad Popović na hrvatski, roman “Meeresstille” je sada preveden na bosanski, ima li planova da se on objavi i u hrvatskoj i srpskoj redakciji?

Ljubić: Prevodi i njihovo objavljivanje ne zavise od mene. Moj je njemački izdavač knjigu poslao i nekolicini izdavačkih kuća u Hrvatskoj i Srbiji, pa i u nekim drugim zemljama. Roman je do sada preveden na nizozemski, engleski i talijanski. Nijedna izdavačka kuća iz Hrvatske ili Srbije nije pokazala interes, ali je zato prava otkupio jedan slovenski izdavač.

Maglajac: Mislim da će čitatelji i u Hrvatskoj i u Srbiji moći razumjeti i ovaj bosanski prijevod. Glavna je prepreka, kako sam čuo od izdavača, što knjige štampane u Bosni i Hercegovini zbog restriktivnih carinskih propisa susjednih zemalja teško nalaze put do zainteresirane publike.

Kažete, napisali ste knjigu koja se, između ostalog, tiče i Bosne i rata u Bosni. Šta vam je bio prvi poticaj, glavni motiv da se pozabavite upravo tom temom?

Ljubić: Prije nekoliko godina, 2006., objavio sam knjigu pod naslovom “Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac”. U njoj sam pisao o svom ocu, o tome kako je kao mladić preko Italije i Francuske pobjegao iz Jugoslavije, da bi na kraju dospio u Njemačku. Tom sam se prilikom po prvi put intenzivnije pozabavio svojom obiteljskom poviješću. Tako se u meni probudio i osjećaj bliskosti prema ovom dijelu svijeta, pa sam u nekoliko navrata putovao u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Upoznao sam mnoge ljude i razgovarao s njima. U Hrvatskoj sam vidio plakate s likom Anta Gotovine, iznad čije je fotografije pisalo “Naš heroj”. Pitao sam se kako je moguće to da isti čovjek za jedne bude junak, a za druge ratni zločinac. A potom sam se zapitao i kako li je biti zaljubljen, primjera radi, u kćer takvog čovjeka. I tako sam, misao po misao, na kraju napisao čitav roman.

Precjenjuje li se uloga književnosti i književnika u političkim procesima i “popravljanju posljedica” izazvanih čisto političkim odlukama?

Ljubić: Mislim da pisci, baš kao i druge javne ličnosti, mogu ljude potaknuti na razmišljanje, ukazati im na određena pitanja, probuditi njihovu pažnju. Nečija će djela privući svega nekoliko stotina čitatelja, a nečija pak milijunsku publiku. Književnici nemaju direktnog utjecaja, ali mogu doprinijeti tome da se promijene vladajuće predstave i stavovi.

Maglajac: Jedan od primjera nemoći umjetnika i umjetnosti da utiče pozitivno na političke procese je i naš balkanski konflikt. I pored velike popularnosti, i velikog i jasnog angažmana protiv rata nikakvog uticaja na političke odluke koje su vodile ka eskalaciji nisu imali ni Bora Ćosić, ni Rade Šerbedžija ni Đorđe Balašević, kao ni mnogi drugi. S druge strane, u javnoj se dikusiji vrlo rado političari pozivaju na knji?žvne veličine, kao što su Andrić ili Selimović, ili one iz svijeta popularne umjetnosti, primjerice na Bona Voxa, a evo aktuelni je primjer i glumica Angelina Jolie.

U liku Zlatka Šimića prepoznajemo dva stvarna lika: jedan je osuđenik za ratne zločine počinjene u Višegradu, po zanimanju konobar, Mitar Vasiljević, a drugi je intelektualac, profesor anglistike Nikola Koljević. Čime motivirate spajanje takva dva oprečna lika u jedan?

Ljubić: Nisam u liku Zlatka Šimića stopio dvije životne priče. Šimić je fiktivan lik i najvećim je dijelom nastao u mojim razmišljanjima. Dokumentarnog je karaktera isključivo zločin o kome se govori u romanu. Pored toga, iz stvarnog sam života pozajmio još svega nekoliko detalja koji su mi djelovali osobito zanimljivo, kao što je, recimo, ljubav prema Šekspiru. Od samog početka mi je bilo jasno da lik oca mora biti intelektualac, da bi moralni pad bio veći. Želeo sam da moj lik bude osoba koja je u stanju sagledati svoje postupke.

Gospodine Maglajac, na bosanske ratne teme domaći su pisci napisali brojna i estetski zrela djela. Poredeći ovo djelo sa njima, koje se bitne razlike mogu ustanoviti?

Maglajac: Nadam se da će čitatelji mog prijevoda, kao što su to ustanovili čitatelji njemačkog originala, takođe ustanoviti da Ljubić piše jasnim i preciznim jezikom, stilom bez “kićenja”, a da nam ipak uspijeva dočarati upečatljive i sugestivne slike koje nas ne napuštaju dugo nakon čitanja. I kompozicijski je ovaj roman tako strukturiran da čitatelja iz stranice u stranicu drži u napetosti i neizvjesnosti. A možda najznačajnije je to što on čitatelja uvlači u živi dijalog sa likovima romana, sa Andrićem i sa Shakespearom, i to ne samo dopuštajući već zahtijevajući i od nas da svako za sebe, u svojoj samoći, iz posebnosti svog životnog iskustva izvodimo svoje zaključke. Zbog ovih svojih osobina ovaj se roman može porediti s najboljim do sada napisanim domaćim djelima na ratne teme, kao što su “Bosanski palimsest” i “Prognani grad” Irfana Horozovića, “Konačari” Nenada Veličkovića, Jergovićev “Sarajevski Marlboro” ili “Jevrejsko groblje” Enesa Karića. S ovim posljednjim čak ima i srodnosti u književnom postupku, jer na sličan način kombinira dokumentiranu zbilju i fikciju.

Postoji li ili je postojala u Vašem životu neka stvarna Ana, možda iz Beograda?

Ljubić: Ne, u mom životu nije postojala nikakva stvarna Ana. Možda su u tom liku stopljene sve žene u koje sam do sada bio zaljubljen.

U jednoj se recenziji kaže kako je Ana “velika Spkinja”. Jeste li je zaista htjeli takvom predstaviti?

Ljubić: Ne, to uopće nije bila moja želja. Pored toga, mislim da takvo tumačenje nije pravično prema Ani. Puka okolnost da sluša Cecinu muziku ne može je sama po sebi učiniti “velikosrpkinjom”. Pored toga, ona ni ne provodi velikosrpske ideje. Mislim da se takva tumačenja u recenzijama javljaju samo zato što njihovi autori nisu spremni uživiti se u Anin lik.

Maglajac: Činjenica je da ima mladih ljudi i u Bosni i u Hrvatskoj koji slušaju tu istu Cecu i niko im zbog toga ne prebacuje “velikosrpstvo”. Osim toga, Ana sluša i Kemala Montena i Danijelu Martinović.

Glavni lik u romanu, Robert, kaže kako nije siguran da je bombardiranje Srbije od strane NATO-a bilo opravdano. Je li to i Vaše osobno mišljenje?

Ljubić: Mislim da je taj napad proizašao iz nečiste savjesti zbog toga što je ostatak Europe tako dugo oklijevao tijekom rata u Bosni. Iskreno rečeno, ne znam je li to bila prava odluka. Ratovi su bez izuzetka ljudske tragedije, i upravo se o tome radi i u mom romanu. Žrtve ratnih sukoba uvijek su nevini ljudi, ali u političkom odlučivanju ta okolnost nikada ne igra dovoljno važnu ulogu. Kada se u politici govori o ratovima to uvijek zvuči apstraktno, klinički, kao da je riječ o nekoj kompjuterskoj igrici.

Tu odluku o bombardiranju, pored stranke Zelenih, donijeli su i političari njemačke Socijaldemokratske stranke (SPD), čiji ste i sam član. Zar Vam to nije bio dovoljan razlog za istup iz stranke?

Ljubić: Veoma sam sretan zbog toga što Njemačka u ratove ne ulazi olako, zbog toga što se o tome uvijek vode dugotrajne i žučne rasprave. S druge strane, ja ipak nisam uvjereni pacifist. Vjerujem da postoje stvari koje ne možemo promatrati skrštenih ruku. Po mom mišljenju, zaista postoji ono što nazivamo “krivicom gledatelja”. U civilnom društvu takve su stvari, osim toga, i kažnjive. Ako na ulici vidim da nekoga prebijaju ili ubijaju, i na to samo okrenem glavu, takva je reakcija već sama po sebi krivično djelo. U pravu za to postoji termin “nesprečavanje izvršenja krivičnog djela”.

Promovirat ćete ovu svoju knjigu ovih dana u Sarajevu, potom i u Beogradu, a kada je Zagreb na redu?

Ljubić: Iz Zagreba me još uvijek nije nitko zvao, tako da zaista ne znam.

 

Pripovijest o ljubavi

Roman Nicole Ljubića “Bonaca je tuga” pripovijest je o ljubavi između dvoje mladih ljudi koje će sudbina spojiti u Berlinu 2007. godine.

Robert je historičar, koji od svog oca Hrvata nije naučio ni jezik, a Ana je studentica germanistike iz Beograda, čiji su obiteljski korijeni u Višegradu. Oni prilaze jedno drugom bez predrasuda, otvoreni su su mladi intelektualci čijoj ljubavi naizgled ništa ne stoji na putu. Kada Robert slučajno sazna da je Anin otac optužen za teške ratne zločine pred Tribunalom u Haagu dolazi i do problema u njihovoj vezi.

Roberta ova činjenica opterećuje pa odlučuje otputovati u Haag i pratiti suđenje optuženome Zlatku Šimiću, šekspirologu, intelektualcu, za kojega se ne bi moglo reći da je upleten u ratne zločine u Bosni i Hercegovini, i to upravo u Višegradu, poznatom i među njemačkim ljubiteljima literature kao gradu nobelovca Ive Andrića s njegovim romanom “Na Drini ćuprija”.

 

Nicol Ljubić

Rođen je 1971. godine u Zagrebu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Švedskoj, Grčkoj, Rusiji i Njemačkoj, gdje mu je otac radio kao aviomehaničar njemačke Lufthanse. Studije političkih nauka završio je u Bremenu, a novinarsku je naobrazbu stekao na Henri-Nannen-Schule u Hamburgu.
Radi u Berlinu kao književnik i slobodni novinar. Redovno objavljuje priloge u nekoliko vodećih listova i časopisa, kao što su Die Zeit, Süddeutsche Zeitung i Geo. Njegove novinske reportaže dobile su nekoliko značajnih njemačkih nagrada, među kojima su i Hansel-Mieth-Preis za reportažu objavljenu u njemačkom tjedniku Der Spiegel, te Theodor-Wolff-Preis. Svoj prvi roman “Mathildas Himmel” (Mathildino nebo) objavio je 2002. godine, a 2004. knjigu “Genosse Nachwuchs. Wie ich die Welt verändern wollte” (Drug Podmladak. Kako sam htio promijeniti svijet), u kojoj iznosi svoja iskustva nakon učlanjenja u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD).
Godine 2006. objavljuje roman “Heimatroman oder wie mein Vater ein Deutscher wurde” (objavljen i na hrvatskome jeziku 2009. godine pod naslovom: Zavičajni roman ili kako je moj otac postao Nijemac; s njemačkog preveo: Nenad Popović; Izdavač: Durieux, Zagreb) u kojem prikazuje životni put svoga oca, koji počinje na zagrebačkoj Trešnjevci, a završava se na njemačkom sjeveru, u Bremenu. Roman “Meeresstille” (Bonaca je tuga) njegovo je najnovije djelo koje je objavila izdavačka kuća Hoffman und Campe Verlag.
Za rad na prikupljanju i istraživanju dokumentarnih činjenica na kojima se bazira ovaj roman autor je podržan stipendijom Grenzgänger fondacije Robert Bosch. Roman “Meeresstille” našao se na Longlisti kandidata za najprestižniju njemačku književnu nagradu Deutscher Buchpreis 2010. godine. Također je 2011. godine osvojio Adalbert von Chamisso nagradu, koja se svake godine u Münchenu dodjeljuje autorima čiji jezik ili kultura nisu izvorno njemački, a koji su svojim djelom dali poseban doprinos književnosti na njemačkom jeziku. Iste godine dobio je i nagradu za književnost berlinskog ogranka sindikata Ver.di.

 

Mirsad Maglajac

Rođen je 1969. godine u Brčkom. Djetinjstvo i mladost proveo je u posavskom gradiću Modriči. Studirao je najprije u Sarajevu južnoslavenske jezike i književnosti, a u Berlinu, gdje dolazi 1993. godine kao izbjeglica dobivši stipendiju Fondacije Georgea Sorosa, završava magistarske studije sociologije, političkih nauka i serbistike/kroatistike na tamošnjem Univerzitetu Humboldt.
Po završetku studija 1998. godine vraća se u Sarajevo, gdje radi kao koordinator projekta za izbjeglice – povratnike iz Njemačke. Svoj angažman na području njemačke razvojne pomoći nastavio je kroz rad u Ambasadi SR Njemačke u Beogradu. Trenutno živi u Berlinu i radi za Njemačko društvo za međunarodnu suradnju (Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit – GIZ).
Osim svojim redovnim poslom bavi se i prevođenjem s njemačkog i na njemački jezik. Za rad na prijevodu romana Bonaca je tuga Nicola Ljubića dobio je stipendiju Fondacije Robert Bosch koja mu je u julu 2011. godine omogućila radni boravak u trajanju od dvije sedmice u Evropskom prevodilačkom kolegiju u Straelenu (EÜK Straelen).

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*