O nama, Hrvatima u RS, uopće se ne priča, kao da nas nema, a ima nas

Ako o nekomu želimo nešto saznati onda je najbolje i najpoštenije pustiti ga da sam o sebi progovori. Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao nitko, imaju toliko odvjetnika koji „zastupaju njihove interese“ i na različite načine ih brane da su te obrane katkada gore od samih napada. Osobito složenu situaciju imaju Hrvati u Banjoj Luci i općenito u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska. Zbog toga postoje različiti „patroni“ ovog dijela hrvatskog naroda, ali što o svemu ima kazati taj narod? Uviđajući što im sve „sudba“ sprema, Hrvati Banja Luke odlučili su 15. lipnja 2010. organizirati se u samostalno i nestranačko udruženje građana – Zajednicu Hrvata Banje Luke, kako sami ističu „u želji da rade na prosperitetu i budućnosti hrvatskog naroda na tim prostorima“. Zbog čega su poduzeli ovaj korak i koji je današnji položaj Hrvata u ovom dijelu BiH pitali smo predsjednika ove Zajednice, građevinskog inženjera u mirovini, gosp. Ivicu Dujića. Ovaj rođeni Banjolučanin, osim angažiranosti na ovom području, aktivno sudjeluje i u životu Banjolučke biskupije pomažući svojom stručnošću pri nadzoru gradnje u biskupiji. Nikada se nije bavio politikom, ali ističe da politika mora čuti što običan čovjek ima reći. Kaže da nam povijest u ovim teškim trenucima ne bi oprostila pasivnost i apatiju.

Poštovani gosp. Dujiću, Vi ste na čelu Zajednice Hrvata Banje Luke. Koji je bio primarni povod okupljanja i osnivanja jedne ovakve zajednice?

– Povod okupljanja bila je spoznaja da smo prepušteni sami sebi: politika se ovdje nije doticala naroda, nego samo prije izbora i kada političarima nešto treba. Gubio se identitet Hrvata u Banjoj Luci. Svi su hodali pognute glave, kao da se nešto stide.
Pokušavamo ih okupiti. Imamo oko 100 aktivnih članova, ali to su najviđeniji Banjalučani, oni koji mogu pomoći ovom narodu. Sada narodu želimo prići što više. Ne bavimo se politikom, ali zahtijevamo od stranaka da se izjasne ima li Hrvata u Banjoj Luci ili ih nema. Niti jedna opcija u tomu nije jasna. Zbog toga ćemo im pred izbore i postaviti pitanje: Jesu li za narod ili za politiku?
Osim ovoga, pokušavamo raditi i na zapošljavanju. Imamo evidenciju Hrvata, kako banjolučkog kraja tako i dijaspore i taj broj stalno raste. Nastojimo sagledati njihove probleme i vidjeti na koji način možemo pomoći. Pokušavamo stvoriti socijalne fondove koji bi pomogli. Zanimljivo je da imamo politički bojkot sa svih strana jer predočavamo nešto drugo, a to, izgleda, smeta strankama. U početku su nas i pomagali, ali to je sve rjeđe.

što mislite, zbog čega?

– Zato što im smetamo, zato jer drugačije radimo. Trajno prilazimo čovjeku: Hrvatu katoliku, a i onima koji nisu vjernici. To ljudi prepoznaju. Kod nas nema želje za vodstvom ni u kojem smislu, nego konkretno za pomoći. Okupljamo mlade ljude i pokušavamo im ponuditi razlog opstanka. Ako ništa drugo, nastojimo im dati da imaju za autobusnu kartu kako bi nam mogli doći ili kako bi mogli pokušati pronaći zaposlenje ili jednostavno doći na druženje da osjete da nisu sami.

Od koga imate najviše potpore?

– Od biskupa Franje Komarice i od Crkve općenito. Istina, u početku smo imali potporu i od Vlasti, ali sada skoro nikako. Stranke su, izgleda, u nama uvidjele konkurenciju te su nam prestale pomagati. Vidjele su da se ne slažemo s njihovom politikom i zbog toga su se distancirale od nas.

Je li interes hrvatske politike opstanak Hrvata u Banjoj Luci i općenito Hrvata u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska?

– Možda ću biti grub i izravan, ali bojim se da nije!

Postoji li ijedna opcija koja bi odgovarala Hrvatima katolicima u Banjoj Luci?

– Samo biskup Komarica i Katolička crkva. Ostali se boje izjasniti. Primjerice: zašto nije izabran dopredsjednik iz reda hrvatskog naroda u Narodnoj skupštini RS ili kako je izabran dopredsjednik RS-a? Mi smo se glede toga jedni očitovali u javnosti.

Onda bi se, prema tomu, moglo reći da hrvatske stranke trguju s Hrvatima u Banjoj Luci i RS-u?

– E, to je prava istina, nažalost. Pokušali smo na neki način prići im i zamoliti ih da prihvate nešto od naših ideja. Jasno ističemo da mi nismo politička stranka te da u nama ne trebaju gledati konkurenciju. Ipak, mi živimo i osjećamo pogubnost njihove politike. Molimo ih samo da nas zaštite ovdje u Banjaluci, ali teško!

Jeste li se pokušali obratiti vlastima u Republici Hrvatskoj?

– Jesmo. Tražili smo prijem kod predsjednice Hrvatske vlade gđe Jadranke Kosor, ali nije nas primila. Obraćali smo se i hrvatskim političkim liderima u BIH: htjeli smo prijem kod gosp. Čovića, ali nije nas primio. Bili smo kod gosp. Vlajkija, ali nije nas primio nego nas je primio njegov savjetnik. Nismo zadovoljni odnosom prema nama. Jednostavno rečeno – vidimo da nas izbjegavaju!

Dakle, možemo kazati da uviđate da je politika digla ruke od Hrvata u RS-u?

– Jest, ali mi nismo digli ruke! Borit ćemo se svim demokratskim sredstvima kako bismo pokazali da nas ima ovdje i da ovdje želimo ostati i opstati. Da nas nije stid što smo ovdje, jer i mi smo gradili ovu Banja Luku. Želimo da se to kaže i da nas se uvažava. Ne želimo rušiti sustav. Mi smo apolitični. Priznajemo ovakvu nesretnu Bosnu kakva je stvorena u Daytonu, ali želimo da se i nas uvažava kao ljude, a ne da se odnose prema nama kao da nas nema.

što Hrvatima u Banjoj Luci i RS-u najviše nedostaje?

– Potpora. Osjećaj da smo ravnopravni s druga dva naroda, da imamo ista prava u startu. O nama se uopće ne priča, kao da nas nema, a ima nas. Izgleda da su neke podjele “na salvetama” važnije od stvarnoga stanja. Kao da su neke “salvete” zapečatile našu sudbinu. Čini nam se da ne trebamo biti ovdje. Kao da smo svi trebali otići i da je to nešto što je dogovoreno. Ali mi to ne prihvaćamo. Ovdje su naša groblja, ovdje je i naša zemlja – djedovina. Ostat ćemo, ako ništa, onda iz inata. To želimo i to hoćemo.
Zatim, radna mjesta: Vrlo teško je ljudima koji su tu doći do zaposlenja. S druge strane, još uvijek postoje oni koji se žele vratiti, ali budući da si ovdje teško mogu osigurati egzistenciju njihov povratak kao i ostanak su upitni.

Kako biste prokomentirali: na jednoj strani vidimo “brigu” hrvatsko-srpske političke koalicije za ravnopravnost Hrvata u FBiH, a na drugoj strani je “normalno” da to Hrvati u RS-u nemaju?

– To je jedna kratkotrajna koalicija, za trenutne interese. I oni će u tomu ustrajati do “posljednjeg od nas”. Tako se postavljaju i to je žalosna istina.

Kako im kazati da je to pogubno? Je li moguće napraviti jedan hrvatski narodni sabor koji bi okupio i povezao, primjerice, Hrvate iz Hercegovini i Hrvate iz Banje Luke?

– Pokušali smo. Razumijemo mi volju i težnje Hrvata u Hercegovini. Voljeli bismo kada bi i oni čuli za naše probleme te da zajedno tražimo rješenja. U tom kontekstu treba jasno kazati da nismo samo mi u Banjoj Luci zapostavljeni. Tu su i Hrvati u Posavini, Središnjoj Bosni, Sarajevu i svugdje gdje nisu dominantni. Često mi izgleda da smo prepušteni sami sebi pod motom: Ono što preživi, preživjelo je! Zato smo predlagali da se pod okriljem Katoličke crkve, tj. Biskupske konferencije BiH, predsjednika Josipovića ili premijerke Kosor organizira sabor hrvatskog naroda. Taj sabor bi trebao uvažavati naše različitosti: da postoje Hrvati u Hercegovini sa svojim potrebama, Hrvati u Posavini, Hrvati u Banjoj Luci te da smo svi u različitim položajima. Nažalost, sabor koji je nedavno organiziran zgledao je kao sabor HDZ-a. Mi stvarno nemamo ništa protiv nijedne stranke – iako oni misle da imamo te su se distancirali od nas – ali moramo se oglasiti: ne može njima aktualna vlast biti bliža i potrebnija nego mi, ako već zastupaju hrvatske nacionalne interese, kako to oni kažu.

Dijelite li mišljenje biskupa Komarice da je povratak još uvijek moguć?

– Najprije moram istaknuti da su cjelokupan rad i nastojanje biskupa Komarice nemjerljivi za nas u Banjoj Luci. Jednostavno rečeno: da njega nije bilo ne bi bilo ni nas ovdje! Realno govoreći, nekog velikog povratka nema, ali mi njegujemo i jednu drugu ideju: ideju povezivanja. Ako su se ljudi snašli i izgradili sebi život na nekom dugom mjestu teško im se vratiti, ali ne smiju zaboraviti da je ovo i naše, ovo je ljudi odavde. Jest da je imanje porušeno i zaraslo, ali obnovimo to! Ne smiju dići ruke od ovog kraja. Obnovimo prometnice i napravimo svakome po dva sobička, da čovjek osjeti da je to njegovo. Smo zajednički smo jači jer je nas malo. Razdvojili su nas. Od nas su napravili dva svijeta: mi koji smo ovdje ostali smo nešto drugo – svatko ima svoju muku, ljudi imaju različite potrebe i različita viđenja. Zato hoćemo da se što više ljudi vrati. Pokušavamo sačuvati ljude koji žive ovdje i povezati ih s onima koji su otišli. Želimo javljati našim ljudima vani da ne zaborave da je ovo i njihovo. Primjerice, u Kotor Varoši ljudi u skoro svim selima prave druženja, zanimaju se za svoje. Mi želimo biti poveznica sa svima njima. Zbog toga i radimo na udruživanju – povezivanu svih udruga. Zato smo pokrenuli i našu internetsku stranicu www.zajednicahrvata.ba na kojoj se mogu naći aktualne informacije i akcije.
Naše privremeno sjedište je u prostorijama Caritasa u Banjoj Luci. Zanimljivo je spomenuti da su Romi, Česi i Slovaci dobili prostorije za svoje udruge, a jedino ih Hrvati nemaju. Sada radimo na tomu i planiramo otići kod gosp. Igora Radojičića, predsjednika Narodne skupštine, pa se nadamo dobiti neke prostore za djelovanje. Isto očekujemo i od Grada Banje Luke, da uzme naše potrebe u obzir.

Kako će se, prema Vašem mišljenju, odraziti ulazak Hrvatske u EU na Hrvate u BiH, a posebno na Hrvate u RS-u?

– Neće dobro, ako nas ne prihvate kao čimbenik – da postojimo. Platforma Hrvatske vlade za pomoć Hrvatima u dijaspori je dobra, samo treba sačekati i vidjeti hoćemo li od toga i mi u Banjoj Luci imati koristi. A dobro bi nam došla.
Kako bismo izišli u javnost mi ponekad “otmemo” poneki termin na RTRS-u pa progovorimo o sebi i našem djelovanju. Ono što nastojimo jest da u svome djelovanju budemo obazrivi kako nas neka od političkih opcija “ne bi poklopila”.

Izvor: Katolički tjednik | KTA

1 Comment

  1. .. da vjerujem što kaže gosp. Dujić, ali još je teže hrvatima koji nisu banjalučani, koji su eto sticajem okolnosti se obreli u ovom gradu.
    Tek se oni nemaju kome obratiti. Pa ni ti domaći zatvaraju vrata pred “stranim” hrvatima. Mislim da će te me pravilno razumjeti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*