O Posavini se pjeva, razmišlja i sanja, ali se malo toga radi na njezinu oživljavanju

Najtužniji i najsjetniji kraj Bosne, koji je u ratu u velikoj mjeri opustošen, jest Bosanska Posavina. Nepregledna plodna i pitoma ravnica i danas – 17 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i prekida rata – čeka bolje dane

Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik

Nisu u prvom planu hrvatska indolentnost i „rezervna domovina“ nego nepovoljan životni kontekst stvoren kreacijom Republike Srpske.

Najtužniji i najsjetniji kraj Bosne, koji je u ratu u velikoj mjeri opustošen, jest Bosanska Posavina. Nepregledna plodna i pitoma ravnica i danas – 17 godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i prekida rata – čeka bolje dane. O Bosanskoj Posavini se pjeva, o njoj se razmišlja i sanja, ali se malo toga radi kako bi se stvorili uvjeti za njezino oživljavanje. Hrvati, koji su ju nekoć u velikom postotku naseljavali, nisu se masovnije vratili, a pridošlo stanovništvo i aktualna vlast zna da to nije njihova zemlja pa se prema njoj tako i odnose. Stoga je Posavina s ovu stranu Save, na bosanskoj strani, „osuđena“ da bude voljena, ali ne i prihvaćena. Jedna izvorna narodna pjesma kaže: „Zemljo moja, u srcu te nosim. Posavino draga, s tobom se ponosim. Nigdje nema svadbe ni posijela, to što ona ima, Amerika nema.“ Istina je da se malo koji kraj može pohvaliti takvom ljepotom kao ovaj, ali također je istina kako je ovdje – barem u jednom dijelu – situacija takva da je malo prigoda za „svadbe i posijela“.

U zemljopisnom smislu Bosanska Posavina obuhvaća općine: Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Orašje, te dio općina: Gradačac, Srebrenik i Doboj. U crkvenoadministrativnom pogledu to je prostor koji je podijeljen na četiri dekanata satkanih od, ukupno, 50 župa: Šamački (10), Doborski (15), Derventski (15) i Brčanski (10) dekanat. Iako bi stručnjaci mogli različito vrednovati ovu podjelu i nalaziti joj mane, valja ju uzeti „orijentaciono“ te se njome koristiti zbog lakšeg sagledavanja aktualne problematike. Uglavnom, na spomenutom prostoru prije posljednjega rata, prema crkvenim statistikama, živjelo je ukupno 145.588 katolika Hrvata. Ovaj broj se 2011. zaustavljao na 41.898. Dakle, ratno ludilo i nesretno poraće odnijeli su s prostora Bosanske Posavine 103.690. katolika (71%).

Navodeći ove statističke podatke treba voditi računa o jednom važnom čimbeniku, a to je političko uređenje daytonske BiH prema kojemu je ona podijeljena na: Federaciju BiH, Republiku Srpsku i Distrikt Brčko. Ova činjenica se izravno odrazila na proces povratka prognanih, a time i na konačnu etničku sliku regije. Za ilustraciju valja navesti podatak da je na prostoru Bosanske Posavine, koji danas obuhvaća Federacija BiH, godine 1991. živjelo 64.790 katolika, a danas ih je 32.861. Matematika kaže da je 2011. godine 31.929 (približno 49%) Hrvata manje u odnosu na 1991. U istom razdoblju, na području koje je pripalo RS-u živjelo je 58.463 katolika, a deset godina poslije ih tek 2.758, odnosno nedostaje 55.705 duša ili približno 95%. Prostor koji obuhvaća Distrikt Brčko prije rata nastanjivalo je 22.335 katolika, a danas ih je tu 6.279 ili približno 28% u odnosu na 1991.

Imajući na umu ove činjenice ne treba biti puno mudar pa otkriti „u kojem grmu leži zec“. Dakle, nisu u prvom planu hrvatska indolentnost i „rezervna domovina“ nego nepovoljan životni kontekst stvoren kreacijom Republike Srpske. Opstrukcije povratka Hrvata bile su i više nego očite. Primjerice, trebalo je proći nekoliko godina da prognani uopće smiju „nos pomoliti“ u neke krajeve. Dovoljno se prisjetiti da je Vinko kard. Puljić zajedno s vjernicima bio kamenovan 1998. tijekom mise u Derventi – tri godine nakon potpisivanja Daytona! No, to je samo kap u moru. Oni koji žive u Bosanskoj Posavini posvjedočit će da se i danas događaju različita omalovažavanja i onemogućavanja povratka: od onih ozbiljnih – da ljudi, kada žele izvaditi osobnu kartu, moraju platiti porez za svo vrijeme dok su bili prognani – pa do onih banalnih – da je „pao kompjutorski sustav“ i da im ne mogu izdati dokumente.

Katolička crkva je nastojala biti s narodom proživljavajući njegova iskušenja. Je li dovoljno urađeno? Je li bilo koketiranja s vlasti?… Povijest će suditi. No, nepobitno je da su mnogi (mladi) svećenici ugradili dio svoga života u proces povratka, a nerijetko su u njemu bili i pioniri. Pogled u budućnost je bezidejan i beznadežan ako izostanu molitva i kršćanska solidarnost na svim razinama.

1 Comment

Odgovori na Mirsada Otkaži odgovor

Your email address will not be published.


*