Obrazovni sustav u BiH uglavnom je prilagođen prosječnim učenicima

Nova školska godina je na pomolu, a s tim i novi izazovi koje ona donosi. Tim povodom razgovarali smo s gđicom Natašom Mandić, pomoćnom direktoricom Osnovne škole KŠC-a u Sarajevu. Nataša Mandić rođena je 1973. u Sarajevu. Osnovnu školu, Prvu gimnaziju – Odsjek za suradnika u nastavi i Pedagošku akademiju – Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost završila je u rodnome gradu. Od 2008. obnaša dužnost pomoćnice direktorice Osnovne škole KŠC-a u Sarajevu. Uz redovitu nastavu, organizirala je programe za različite manifestacije u školi i vodila učenike na susrete, hodočašća i kampove za mlade. Bila je i u Uredničkome vijeću lista katoličkih školskih centara Izvori. Pedagoško vijeće dodijelilo joj je zvanje mentora u Sustavu katoličkih škola za Europu. Recenzentica je većeg broja čitanki, priručnika i jezičnih udžbenika za osnovnu školu.

Poštovana pomoćna direktorice, u narodu je poznata ona izreka: “Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba!” Prema Vašem mišljenju, koliko je istinita ta tvrdnja?

– Budući da je rad u školi i nastavnički poziv moj izbor, u mome je slučaju ta tvrdnja zasigurno potvrđena. Nosim u srcu prelijepa sjećanja na đačko doba, i osnovnoškolsko i srednjoškolsko, koja su, retrospektivno sagledano, bez sumnje utjecala na moju formaciju i odabir životnoga poziva. Sintagmu “đačko doba” najprije povezujem s prijateljstvima koja traju i do danas te s dragim učiteljicama, nastavnicima i profesorima koji su nas, đake, svojom ljubavlju i strpljenjem, svojim znanjem i umješnošću, odgajali i obrazovali kako su najbolje znali. A mi učenici, poučeni od naših roditelja, znali smo im na tomu biti zahvalni te poštivati i cijeniti njihov trud i zalaganje. Svjesna sam da i tada i danas mnogi imaju drukčija iskustva, a Bogu sam zahvalna na mom lijepom iskustvu.

Na početku smo nove školske godine koja uvijek donosi neke nove izazove, kako za roditelje i đake, tako i za nastavnike. U čemu se oni, prema Vašem iskustvu, najviše ogledaju?

– Mišljenja sam da je svaka nova školska godina i novi izazov u kojem imamo mogućnost popraviti i nadograditi ono što smo propustili ili nismo stigli u prethodnoj. Pitanje je samo kako što kvalitetnije i bolje odgovoriti na nove dolazeće izazove, svatko iz svoje i prema svojoj ulozi i zadaći, kako bi suradnja između učenika, roditelja i nastavnika u njihovome međusobnom susretanju bila što plodonosnija i na rast svima u obitelji KšC-a, a plodovi toga zajedništva i međusobnoga povjerenja vidljivi i prepoznatljivi ponajprije u odgoju i izobrazbi naših učenika. Geslo Sustava katoličkih škola za Europu je Schola domusque nostra, a geslo KšC-a Sveti Josip je Semper magis. Izazovima smo uspješno odgovorili onoliko koliko uspješno i jedan i drugi moto živimo u svojoj svakodnevnici, onoliko koliko više konkretno djelotvorno ljubimo.

Danas, u vrijeme recesije kada je mnogo roditelja nezaposleno, odnosno najčešće samo jedan od roditelja radi, opremanje jednog školarca postaje sve skuplje, a za više njih roditelji su nerijetko prinuđeni posuđivati novac ili podizati kredit. Prema Vašem mišljenju, može li škola pomoći u rješavanju tog problema?

– škola u skladu sa svojim mogućnostima pomaže koliko može. Učenici daruju udžbenike i mi ih rado proslijedimo, učiteljice i razrednici pomažu oko razmjene udžbenika, ali ipak ostaje nepobitna činjenica da je opremanje školaraca, posebice gdje je u obitelji dvoje, troje ili više školske djece, zbilja preskupo. Mogu samo reći da imamo razumijevanja, međutim brojna smo škola, i na toj statistici kada u većini škola opada broj učenika hvala Bogu, ali jednostavno je teško pomoći svima koji su u potrebi. Zahvaljujući Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo i Općini Centar, i ove će godine prvašići dobiti besplatne udžbenike i ruksake.

Kako nastavno osoblje, tako i roditelji i učenici, još uvijek se navikavaju na sustav devetogodišnjeg školovanja kada je riječ o osnovnoj školi. Koliko taj sustav ima prednosti, a koliko mana i koje su?

– Prva generacija sad već polazi u osmi razred, pa smo se svi već i privikli na devetogodišnji obrazovni sustav, ali s obzirom da je razdoblje tranzicije još u tijeku te da je ta prva generacija još uvijek u školi, a zajedno s njom tu su i učenici osmogodišnjega sustava, prerano je govoriti o nekoj ozbiljnijoj usporedbi i prosudbi. Moram priznati da sam pomalo subjektivna, još uvijek sam više zagledana u nedostatke.

Iz dosadašnjeg iskustva u praksi, može li se zaključiti da je zapravo rano da djeca kreću u školu s navršenih šest godina? Jesu li u toj dobi ustvari djeca dovoljno “odrasla” za nastavu?

– Generalizirati ne možemo i ne trebamo, ima učenika koji su uistinu odrasli za nastavu, ali ako pod pojmom odraslosti obuhvaćamo i intelektualnu i emocionalnu i socijalnu zrelost, nerijetko će nešto od toga nedostajati. Ipak je godina dana u toj dobi vrlo velika. Međutim, zanimljivo je da roditelji danas silno žele upisati u školu i djecu s nenavršenih šest godina i vrlo se ljute kad im to ne uspije.

Kada govorimo o nastavnom planu i programu, smatrate li da je on u potpunosti prilagođen prosječnom djetetu ili ne? I što je s onima koji su ispod ili iznad prosjeka?

– Nastavni plan i program je, kao i sam obrazovni sustav u našoj zemlji, uglavnom prilagođen prosječnim učenicima. Nastavnicima preostaje da dopunskom i dodatnom nastavom, kao i izvannastavnim aktivnostima zadovolje potrebe onih koji su ispod ili iznad prosjeka.

Katolički školski centar pruža mogućnost produženog boravka djece u školi. Možete li nam reći nešto više o tome te kako roditelji gledaju na takvu “ponudu”?

– Na radost uposlenih roditelja imamo organiziran produženi boravak za najmlađe učenike. Budući da je djeci ove dobi potrebna stalna briga i nadzor i nakon redovite nastave, što im roditelji nisu u stanju pružiti s obzirom na suvremeni način življenja i zauzetost profesionalnim obvezama, škola kao organizirana ustanova preuzima ulogu odgajanja, socijalizacije, organizacije slobodnoga vremena i praćenja djece. Stručnim vođenjem učenici kvalitetno, kreativno, svrsishodno i ugodno provode svoje vrijeme u školi poslije redovite nastave. Mogu samo reći da je potražnja za tom uslugom velika i da škola često ne može udovoljiti svim zainteresiranim roditeljima.

Sve više se govori o maloljetničkim delikventima. Koliko odgoj u osnovnoj školi može spriječiti takvo ponašanje mladih?

– Ponašanje mladih posljedica je cjelokupne društvene situacije i uvjeta njihova života. Mlade treba razumjeti i otkriti prave uzroke njihova delinkventnoga ponašanja, što je veoma zahtjevna i odgovorna zadaća. Mišljenja sam da su mladi plod onih koji ih odgajaju, u njihovu se (ne)odgoju zrcali (ne)posvećenost i (ne)angažiranost odgojitelja. Svakako da najveća odgovornost pripada roditeljima, ali duboko sam uvjerena da je velika odgovornost i na nama, učiteljima i nastavnicima. Odgoj utemeljen na povjerenju, razumijevanju, prihvaćanju, svijesti o odgovornosti za te mlade duše i, iznad svega ljubavi za njih, sasvim sigurno može spriječiti neprihvatljive oblike ponašanja mladih.

što konkretno poduzimate kada je riječ o tome?

– Na prvome mjestu nastojimo kvalitetno surađivati s roditeljima, jer o kvaliteti te suradnje uvelike ovisi odgoj naših učenika. U suradnji s ustanovama koje se bave odgojem, npr. Porodičnim savjetovalištem, organiziramo tribine za učenike i roditelje. Istaknut ću i neke prošlogodišnje konkretne aktivnosti u kojima se prepoznaje angažiranost i posvećenost djelatnika i mimo redovitih nastavnih obveza: sudjelovanje učenika i djelatnika naše škole u projektima 72 sata bez kompromisa i Živjeti zajedno, terenska nastava iz povijesti i zemljopisa, odlasci u kina i kazališta, odlazak na hodočašće u Komušinu…

Sjećam se riječi dr. sc. M. Bratanić, profesorice pedagogije: Učitelj obrazuje onim što zna i odgaja onim što jest. A kako bi što uspješnije obrazovali i odgajali, naši se djelatnici educiraju i usavršavaju različitim predavanjima i seminarima. Posebice želim istaknuti dugogodišnje seminare za djelatnike cijeloga Sustava u organizaciji Pedagoškoga vijeća koji su, obogaćeni kvalitetnim predavanjima i svetim misnim slavljima, poticajno i motivirajuće djelovali na nas, ali i oblikovali nas djelatnike. Tu su i duhovne obnove i sveta misna slavlja tijekom godine koja doprinose da duhovna dimenzija odgoja i obrazovanja u našim centrima bude vidljivija i naglašenija. što smo mi odgojitelji poučljiviji te otvoreniji i spremniji za mijenjanje sebe na bolje, to će i naši učenici biti bolji.

Ako se malo vratimo u prošlost i prisjetite se vlastitog školovanja, kada biste ga usporedili s današnjim, kakav bi zaključak bio?


– Sva naša sjećanja plod su proživljenoga iskustva, a već sam spomenula da sam bila u milosti i da nosim lijepa sjećanja na vlastito školovanje. A kad je riječ o usporedbi, čini mi se da je zadaća današnje škole puno zahtjevnija i odgovornija jer je društvo više materijalistički orijentirano, samim time i sebičnije, istinske vrjednote se ne cijene, mnoge obitelji su rastavljene, kriza je autoriteta, malo vremena se provodi u kvalitetnoj komunikaciji unutar obitelji, djeca se znatno manje druže i igraju, a puno više vremena provode ispred različitih ekrana.

Za kraj, što roditelji i nastavnici mogu konkretno učiniti kako bi djeci i mladima osnovna škola ostala u lijepom sjećanju i bila više nego dobar temelj za njihovo daljnje školovanje?

– Biti uzori, privlačiti svojim životnim stavovima i opredjeljenjima za dobro, hrabro svjedočiti za istinske vrjednote prilikom kojih će učenje postati istraživanje, a školovanje radosno putovanje kako bi njihovo proživljeno osnovnoškolsko iskustvo bilo što čvršći i sigurniji temelj za daljnje školovanje. I, najvažnije, mlade prihvatiti, saslušati, razumjeti, biti im blizu, i iznad svega – ljubiti ih.

Razgovarala: Bojana Đukić | Katolički tjednik | KTA

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*