Postoji li rješenje za goleme količine plastičnog otpada u oceanima?

Tijekom posljednjih pola stoljeća, rastući udio onoga što jedemo, pijemo ili koristimo u svakodnevnom životu dolazi nam u plastičnoj ambalaži – različitim posudama i kutijama izrađenim od naftnih prerađevina, koje su vrlo čvrste i dugotrajne, no svejedno se koriste tek nakratko, da bi bile bačene u smeće. Dnevno se koriste i bace milijarde plastičnih vrećica i boca, a velik dio tog smeća zagadi okoliš ili, u sve većoj mjeri, bude otplavljen u more. Mnogi znanstvenici su dokumentirali rastući volumen plastičnog smeća koje pluta oceanima. Sada jedan mladi par na novi način zagleda u taj problem u pokušaju nalaženja načina njegovog rješenja.

Premda tako izgleda na prvi pogled, Markus Eriksen ne peca ribu nego hvata plastično smeće usred Atlantika, tisućama kilometara daleko od najbližeg kopna. Eriksen se nalazi na globalnoj ekspediciji dokumentiranja i publiciranja rastuće akumulacije plastičnog smeća u oceanima, te proučavanja posljedica tog smeća po živote morskih organizama.

“Postoji pet suptropskih vrtložnih zona gdje se nakuplja većina svjetske plastike. Vrtlozi nastaju od oceanskih struja na koje se odražava vrtnja Zemlje oko vlastite osi. To su ustvari ogromna područja kružnih struja u čijem se središtu nakupi plastični otpad”, kaže Eriksen.

On i njegova supruga Anna Cummins utemeljitelji su Instituta 5 Gyres, neprofitne organizacije sa sjedištem u Kaliforniji, koja promiče istraživanja o zagađenju oceana plastikom. Anna Cummins kaže da je čovječanstvo, u manje od stotinu godina, zamijenilo većinu svojih prirodnih materijala i uvijek iznova iskoristivih proizvoda plastikom koja se koristi tek kratko, često samo jednom. Na kraju tog kratkog ciklusa iskoristivosti, plastične vrećice ili boce imaju vrlo malu vrijednost i ogromna većina ih završi u deponijima smeća, ili kao zagađenje u potocima i rijekama.

Velik dio se isplavi u more, gdje ga kružne struje, tijekom vremena, odnesu tisuće kilometara daleko. “To postaje problem u morskom okruženju jer je plastika dizajnirana da traje praktički vječno. Dakle, ne raspada se, morski organizmi je ne mogu probaviti i postojat će u oceanima tisućama godina”, kaže Anna Cummins.

Dio plastike u oceanima ostane u većim komadima, ali dio se rastrga u manje komadiće. Životinje – ne znajući što je to – jedu manje komadiće plastike ili njima hrane svoju mladunčad. Stotine morskih ptica, kornjača i nebrojena količina riba godišnje ugine od konzumiranja tog toksičnog otpada.

“Oko 43 posto svih morskih sisavaca, 86 posto morskih kornjača i 44 posto vrsta morskih ptica pronađeno je s plastikom bilo u tijelu ili oko tijela. A 35 posto svih uzoraka riba koje smo prikupili u sjevernom Pacifiku sadržalo je plastiku u želucu,” kaže Anna Cummins.

Institut 5 Gyres i njegovi znanstveno-istraživački partneri sada dokumentiraju načine na koji plastika ulazi u lanac oceanske prehrane, te proučavaju moguće posljedice po ljudsko zdravlje.

O tim istraživanjima Anna Cummins kaže: “Imala sam priliku provesti testiranje na štetne sastojke na vlastitoj krvi. U mom smo krvnom serumu gledali imam li iste kemijske spojeve za koje znamo da su povezani s plastikom. I otkrili smo tragove poliklornih bifenila, DDT-ja, ugljičnih per-fluorida, te visoku koncentraciju spojeva koji sprečavaju gorenje. Ne znamo kako su ti spojevi ušli u moj organizam, ali znamo da ću ih, kao žena, prenijeti slijedećoj generaciji.”

Cummins i Eriksen su svjesni da bi čišćenje plastike iz oceana bilo gotovo nemoguće, ali predlažu druga rješenja: od povećanja recikliranja plastike – u Sjedinjenim Državama se reciklira tek oko 5 posto plastike! – pa do značajno šire uporabe biološki razgradivih materijala.

Izvor: Glas Amerike

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*