Praktična blasfemija koja negira čovjekovo dostojanstvo

Iz povijesne bh. perspektive gledano, da je ovo početak nekog igranog filma pisalo bi: “Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna!”

Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA

U narodu postoji izreka: “Kaži mi što čitaš i reći ću ti kakav si čovjek.” Slično bi se moglo i za države ustvrditi: “Uputite me kakve zakone imate i objasnit ću kakva vam je država.”

To je potvrdio i nesretni, bivši međunarodni predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch rekavši nedavno da “BiH nikada nije bila država u modernom smislu riječi”. Dakako, ništa tu ne bi bilo čudno da on nije u mnogome doprinio takvom stanju. Ciceron bi jednostavno rekao: “O tempora, o mores!” No, ovaj bi kutak svijeta bio najsretnije mjesto za življenje kada bi slučaj Austrijanca koji se pravi Englez bio izoliran.

Toliko puta kroz povijest Bosna i Hercegovina je doživljavala slične stvari koje se i danas tumače prema načelu kako se komu sviđa. Zato će studenti u Sarajevu često čuti priče o “dolasku” Turaka (al)i austrougarskoj “okupaciji”.

Pri tome se životna filozofija, vođena makijavelističkim postulatom da cilj opravdava sredstva, koristi erističkim metodama i tehnikama. Rezultat svega je stanje u kojem je čovjek sve manje biće koje “zna da ne zna”, a sve više biće koje “ne zna da ne zna”, odnosno životinja.

Zakon protiv takve praktične blasfemije nigdje ne postoji, ali zato u mnogim državama svijeta postoje zakoni protiv navodne blasfemije koji podsjećaju na neka prošla vremena kojima svjedoče ovdašnji krajevi.

Premda ovaj pojam poprima arhaično obilježje ipak je i u današnjem svijetu relativno često uočljiv. Etimološki gledano, riječ je o terminu koji je nastao u starogrčkom miljeu, a doslovno bi se mogao prevesti s “povrijeđen ugled” (od grč. blaptein – povrijediti i feme – ugled).

U uporabnom smislu označava govorenje bez poštovanja o nekomu ili nečemu, što je u određenom društvu i kulturi prihvaćeno kao vrijedno(st). Zbog toga je objekt blasfemije najčešće Bog. Stoga se i prevodi s “bogohuljenje”. A budući da je uz to usko vezana psovka, mnogi su skloni poistovjetiti ih. Odatle sijedi da bi borba protiv blasfemije bila borba protiv bogohuljenja, psovke i vrijeđanja religijskih osjećanja.

Nažalost, danas se uz ovaj pojam najčešće vezuju vijesti iz Crne kronike, a dolaze iz pojedinih zemalja koje kao službenu, državnu religiju imaju islam. Primjenjujući tzv. Zakon protiv blasfemije ovakvi se sustavi obračunavaju s neistomišljenicima, a poglavito s onima koji drugačije vjeruju.

Jedna od takvih zemalja je Pakistan u kojoj se optuženik za blasfemiju susreće sa smrtnom kaznom. Štoviše, netko ne mora biti službeno ni optužen kao bogohulnik, dovoljno je da zasmeta fanaticima i da ga oni takvim proglase te mu presude.

Takav slučaj je s pokojnim Shahbazom Bhattijem, jedinim ministrom u Pakistanskoj vladi koji je pripadao manjinskim religijskim zajednicama, a kojega su talibani ubili 2. ožujka i svoj čin objasnili kao kaznu za blasfemiju.

Zbog takvoga stanja mnogi iz straha prelaze na islam. Statistike svjedoče da je samo u, drugom po veličini pakistanskom gradu, Lahoreu prošle godine skoro 700 ljudi prigrlilo islam. Svaka ustanova, u koju dolaze kršćani kako bi konvertirali, ograđuje se i ističe da ljudi dolaze dobrovoljno jer žele okončati svoj brak ili žele oženiti svoju rođakinju, što u kršćanstvu nije dopušteno.

Međutim, pravi razlozi su sasvim drugačiji, a prvi među njima je strah. Ljudi iz straha za svoj i život svoje djece napuštaju “vjeru pradjedova” da bi postali “podobni”. Oni koji su stvorili takve uvjete prave se naivni.

Opisu njihovih čina i odgovornosti adekvatan je vic u kojem Suljo pita Muju: “Jesi li, bolan, istukao ženu?” “Nisam”, odgovara ovaj, “Samo sam je gurnuo niz stepenice, pa nek’ se udari gdje hoće”. Iz povijesne bh. perspektive gledano, da je ovo početak nekog igranog filma pisalo bi: “Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.”

Mi, pak, danas, prema preporuci Parlamentarne skupštine Vijeća Europe imamo zakon o slobodi izražavanja umjesto zakona o sprječavanju blasfemije. No, praktična blasfemija koja negira čovjekovo dostojanstvo jest problem kojeg društvo u budućnosti mora riješiti ako ne želi samo sebi propisati smrtnu presudu.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*