Promjene naziva mjesta: Od podilaženja vlasti do legalizacije etničkog čišćenja

duvno-700
Najveći udarac povijesti i tradiciji bilo je preimenovanje Duvna. Kad se kralju Aleksandru 1928. rodio drugi sin, koji je dobio ime Tomislav, Duvnjaci su kralju predali rezoluciju u kojoj su ga zamolili da se Duvno nazove Tomislavgrad “u počast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava”. Aleksandar im je udovoljio, ali djelomično jer se u ukazu jasno kaže da se Duvnu “u znak kraljevske pažnje” daje ime Tomislavgrad “po imenu Njegova Visočanstva princa Tomislava”, dok se prvi hrvatski kralj ne spominje

Piše: Marijan Lipovac | Vjesnik.hr

Imena Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Krupa, Bosanska Dubica i Skender Vakuf definitivno će otići u povijest. Ova, na prvi pogled senzacionalna vijest, pojavila se prošlog tjedna u medijima, uz podsjećanje da je Ustavni sud BiH još u svibnju 2011. zaključio da se ubuduće službeno mogu koristiti samo oni nazivi koje su definirale vlasti Republike Srpske.

Jedino ti toponimi mogu se navoditi u Zakonu o jedinstvenom matičnom broju BiH koji je upravo u proceduri u Parlamentarnoj skupštini BiH i iz kojeg će biti brisani stariji nazivi jer je Ustavni sud zaključio da dvojna imena mjesta nisu moguća. No, spomenuti gradovi službeno se već godinama zovu Brod, Šamac, Gradiška, Novi grad, Krupa na Uni, Kozarska Dubica i Kneževo pa novi Zakon ništa bitno neće promijeniti u praksi. Što se tiče mjesta s dvostrukim nazivima iz Federacije BiH, tu se neće ništa mijenjati jer se odluka Ustavnog suda odnosi samo na mjesta u Republici Srpskoj tako da će legalni biti nazivi Gornji Vakuf i Prozor koji koriste Bošnjaci, ali i Uskoplje i Rama kako ta mjesta nazivaju Hrvati.

Promjene u nazivima nekih mjesta u BiH posljedica su rata u toj zemlji i jedna od neiscrpnih tema političkih rasprava. Bosanski Srbi već su 1992. uklonili prefiks “bosanski” iz naziva mjesta pod njihovom kontrolom pa su se na karti odjednom pojavili i toponimi kao što su Srpski Brod, Srpska Kostajnica pa čak i Srpsko Sarajevo, dok je Foča postala Srbinje. Nakon sklapanja Daytonskog sporazuma pokušalo se vratiti stara imena, ali uspjelo se samo djelomično. Ustavni sud BiH 2004. je svih 12 naziva sa srpskim pridjevom ocijenio neustavnima i vratio imena Foča, Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica, a Srpsko Sarajevo postalo je Istočno Sarajevo. Ustavni sud međutim nije vratio stara imena onim mjestima koja su izgubila bosanski, ali nisu dobila srpski prefiks. Stoga je 2008. vlada Republike Srpske predložila da Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica ubuduće budu samo Brod i Kostajnica, jer su to, kako je ocijenjeno, “neutralni nazivi koji nikoga ne vrijeđaju.” Prema tom tumačenju, pridjev “srpski” vrijeđa Bošnjake i Hrvate, a pridjev “bosanski” vrijeđa Srbe, iako žive u državi koja se zove Bosna i Hercegovina.

U Federaciji BiH je ipak bolja situacija pa se ravnopravno koriste toponimi Gornji Vakuf – Uskoplje i Prozor – Rama, ali problem je s nazivom županije sa sjedištem u Livnu koju Hrvati nazivaju Hercegbosanskom županijom, što Bošnjaci ne prihvaćaju jer naziv podsjeća na bivšu Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu. Oni stoga koriste ime Livanjski kanton, a predstavnici međunarodne zajednice preferiraju neutralan naziv – Kanton 10.

Ako se pogleda daleko u prošlost, čini se da fenomen promjene imena mjesta nije osobito nov. Mnogi gradovi na prostoru bivše Jugoslavije nastali su još u antičko doba, ali danas nose potpuno drukčija imena. Beograd se u rimsko doba zvao Singidunum, Ljubljana Emona, Slavonski Brod Marsonia, Vinkovci Cibalae, ali kod većine mjesta današnji je naziv ipak izveden iz antičkog (Iadera – Zadar, Pola – Pula, Siscia – Sisak, Tragurium – Trogir, Parentium – Poreč, Senia – Senj, Salona – Solin, Scardona – Skradin, Aenona – Nin, Scupi – Skopje, Naissus – Niš…). Preimenovanje antičkih imena gradova u slavenske bilo je međutim rezultat doseljavanja slavenskih naroda na prostor nekadašnjeg Ilirika, pri čemu je većina tih gradova bila razorena, opustošena i zatim ponovo građena (ne uvijek na potpuno istom mjestu), dok je do prekrštavanja mjesta u 20. stoljeću došlo preko noći političkom odlukom.

Prvi veliki val promjena imena mjesta dogodio se nakon stvaranja Jugoslavije 1918. Ploča tada dobiva ime Aleksandrovo, a isto ime dobio je i Punat na Krku. Bilo je to 1921., u euforiji nakon odlaska talijanske vojske koja je 1918. okupirala cijeli otok. U čast prvog jugoslavenskog kralja Petra ime Petrovgrad dobio je 1935. Veliki Bečkerek u Vojvodini, kao i Varcar – Vakuf u Bosni, koji je 1924. dobio ime Mrkonjić-grad, jer je ime pod kojim je kasniji kralj sudjelovao u ustanku protiv Osmanlija od 1875. do 1878. bilo Petar Mrkonjić.

Najveći udarac povijesti i tradiciji bilo je preimenovanje Duvna. To je ime nastalo od antičkog Delminiuma, kojem je korijen ilirska riječ dalma-ovca, od koje je nastala i riječ Dalmacija, ali kako je prema legendi na polju pokraj Duvna 925. bio okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav, Duvnjaci su svoje mjesto, koje se prije zvalo i Županjac, poželjeli preimenovati u Tomislavgrad. Kad se kralju Aleksandru 1928. rodio drugi sin, koji je dobio ime Tomislav, Duvnjaci su kralju predali rezoluciju u kojoj su ga zamolili da se Duvno nazove Tomislavgrad “u počast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava”. Aleksandar im je udovoljio, ali djelomično jer se u ukazu jasno kaže da se Duvnu “u znak kraljevske pažnje” daje ime Tomislavgrad “po imenu Njegova Visočanstva princa Tomislava”, dok se prvi hrvatski kralj ne spominje.

Zanimljive su bile promjene u kojima je staro ime naizgled neznatno modificirano. Najveće mjesto u Baranji, koja je do 1918. bila dio Mađarske, zatim Vojvodine, a od 1945. Hrvatske, zvalo se Pél Monostor (Pelov samostan). Hrvati i Srbi mjesto su uobičajeno zvali Monoštor, ali “Pél” je izmijenjeno u “Beli” i stvoren je novi naziv Beli Manastir. Mjesto Nemeš Militić u Vojvodini dobilo je ime Svetozar Miletić, prema vođi vojvođanskih Srba u 19. stoljeću. Brod na Savi dobio je ime Slavonski brod, a Požega je dobila ime Slavonska Požega, kako bi se razlikovala od Požege u Srbiji. Selo Komorske Moravice u Gorskom kotaru nastanjeno Srbima postalo je Srpske Moravice. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i njenom okupacijom mnoga mjesta dobivaju njemačka i talijanska imena, dok je na području Nezavisne države Hrvatske došlo do kroatizacije. Srijemska Mitrovica i Srijemski Karlovci postali su Hrvatska Mitrovica i Hrvatski Karlovci, dok su sela Srpske Moravice, Srpsko Polje i Srpska Kapela umjesto srpskog dobila hrvatski pridjev.

Ustaše su promijenile ime čak i Sarajevu, ali ta je promjena bila uistinu neobična jer je novo ime glasilo Sarajvo “prema izvornom narodnom govoru iz davnine”. No vjerojatno je brzo uočena apsurdnost te promjene, jer se naziv Sarajvo već nakon nekoliko tjedana prestao upotrebljavati. Ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića trebala je dobiti Banja Luka, koja je zbog svog zemljopisnog položaja trebala postati glavni grad NDH, a njeno novo ime trebalo je biti Antingrad.

Stvaranjem komunističke Jugoslavije nakon 1945. nastupilo je razdoblje najvećih promjena imena mjesta, što ne čudi jer su komunisti tvrdili da grade novi svijet i nastojali raskinuti s prošlošću i svime što ona nosi. Osim toga, jugoslavenski su komunisti vjerno kopirali SSSR gdje su u čast komunističkih vođa postojali Lenjingrad, Staljingrad, Kalinjingrad, Vorošilovgrad, Uljanovsk, Ordžonikidze i mnogi drugi, a taj su primjer slijedile i ostale sovjetske satelitske države. Chemnitz u DDR-u tako se zvao Karl-Marx-Stadt, a češki Zlín bio je Gottwaldov u čast čehoslovačkog komunističkog vođe Klementa Gottwalda. Katowice u Poljskoj nekoliko su se godina zvale Stalinogród, rumunjski Brasov Orasul Stalin, a i albanski Drač potkraj osamdesetih godina nosio je ime Enver Hoxha. U Jugoslaviji su umjesto kraljeva gradove počeli dobivati komunistički političari, prije svega Josip Broz Tito, koji je za života u Jugoslaviji dobio četiri grada. Glavni grad Crne Gore Podgorica dobila je ime Titograd, Korenica u Hrvatskoj postala je Titova Korenica, Užice u Srbiji Titovo Užice, a Veles u Makedoniji Titov Veles. U toj je republici i najviši planinski vrh Golem Turčin dobio ime Titov vrv. Postojala je mogućnost da Tito mjesto sa svojim imenom dobije i u Češkoj. Kako bi stekli naklonost čehoslovačkih komunističkih vlasti, moravski Hrvati, optuženi da su tijekom Drugog svjetskog rata surađivali s nacistima, bili su spremni svoje najveće selo Frielištof (češki Frélichov) preimenovati u Titovo.

To im je međutim samo pogoršalo poziciju jer su nakon rezolucije Informbiroa 1948. optuženi i zbog titoizma. Stoga su raseljeni iz svojih sela, a nesuđeno Titovo danas nosi ime Jevišovka, prema istoimenom potoku.

Svoje gradove za života su dobila i dvojica Titovih najbližih suradnika – osim Kardelja, u čast Aleksandra Rankovića Kraljevo je dobilo ime Rankovićevo. No 1954. donesena je odluka da nitko od živih političara ne može imati grad sa svojim imenom, osim Tita, pa su i Kardeljevo i Rankovićevo dobili prijašnja imena. Kraljevo se inače nekada zvalo Karanovac, a naziv Kraljevo dobilo je 1882. u čast srpskog kralja Milana Obrenovića.

Svoje gradove dobili su i neki pokojni komunistički političari i partizanski vođe. Prema Borisu Kidriču u Sloveniji je Strnišče nazvano Kidričevo, Berane u Crnoj Gori postalo je Ivangrad prema Ivanu Milutinoviću, Petrovgrad (raniji Veliki Bečkerek) je dobio ime Zrenjanin prema Žarku Zrenjaninu, a Jagodina u Srbiji u čast Svetozara Markovića, socijalista iz 19. stoljeća, postala je Svetozarevo. Caribrod, na srpsko-bugarskoj granici, dobio je ime Dimitrovgrad prema bugarskom komunističkom vođi i Titovu prijatelju Georgiju Dimitrovu.

Nakon Titove smrti 1980. njegovo ime dobila su još četiri grada tako da ih je ukupno bilo osam, po jedan u svakoj republici i autonomnoj pokrajini. Drvar u BiH postao je Titov Drvar, Velenje u Sloveniji Titovo Velenje, Vrbas u Vojvodini Titov Vrbas, a Kosovska Mitrovica Titova Mitrovica (albanski Mitrovicë e Titos).

U čast vodećeg bosanskohercegovačkog političara Đure Pucara, nakon njegove smrti Novi Travnik je 1981. dobio ime Pucarevo, a kad je 1983. umro Vladimir Bakarić predlagalo se da njegova rodna Velika Gorica dobije ime Bakarićevo. Edvard Kardelj postumno je opet dobio Kardeljevo, dok Kraljevo ipak nije po drugi put postalo Rankovićevo jer je Ranković 1966. postao politički negativac. U Hrvatskoj su neka mjesta nazvana prema svecima izgubila svetački atribut pa je Sveti Ivan Zelina postao Zelina, Sveta Nedelja je ujedno i ijekavizirana pa je postala Nedjelja, Sveti Filip i Jakov postao je Filipjakov, ali su Sveti Petar u Šumi ili Sveti Rok ipak zadržali svoje ime.

U Makedoniji je u čast revolucionara Goce Delčeva i Gjorče Petrova Carevo selo nazvano Delčevo, a Hanrijevo Gjorče Petrov, dok je Ajvatovac postao Ilinden.

Tomislavgrad je nakon 1945. opet postao Duvno, a ime Široki Brijeg promijenjeno je u Lištica prema obližnjoj rječici. Selo Drežnica u Gorskom kotaru dobilo je ime Partizanska Drežnica.

Slom komunističke vlasti i raspad Jugoslavije 1990. i 1991. označili su novu etapu u kojoj je bilo manje preimenovanja, a više vraćanja starijih naziva mjesta. Tito je ostao bez svih svojih osam gradova, ali je u Makedoniji zadržao Titov vrv. Svoje su gradove izgubili i svi komunistički dužnosnici, osim Kidriča prema kojem se i danas zove Kidričevo te Zrenjanina i Dimitrova koji i danas u Srbiji imaju svoje gradove. Postoje inicijative da Zrenjanin i Dimitrovgrad vrate stara imena Petrovgrad i Caribrod, ali nijedna do sada nije uspjela. Zrenjanin je štoviše 1986. postao i sjedištem katoličke biskupije kojoj je latinski naziv Dioecesis Zrenianensis, što je zanimljiv slučaj da je prezime jednog komunističkog vođe dobilo svoj latinski oblik.

Duvno je opet postalo Tomislavgrad, ovaj put u čast kralja, ne princa Tomislava, a vraćeno je i ime Široki Brijeg. U Hrvatskoj su vraćena sva oduzeta svetačka imena, ali Jadranovo ipak nije opet postalo Sveti Jakov. Promijenjeni su i neki nazivi iz doba prve Jugoslavije pa je Slavonska Požega opet postala Požega, ali je Slavonski Brod zadržao ime.

Srpska agresija na Hrvatsku i BiH uz etničko čišćenje uzrokovala je i promjenu imena nekih mjesta kako bi se zatro trag protivničkog naroda i u BiH su neka stara imena otišla u nepovrat. U Hrvatskoj je nakon srpske okupacije Novi Lički Osik dobio ime Teslingrad, u čast Nikole Tesle. Unatoč Teslinoj veličini, nakon oslobođenja njegovo se ime ipak nije moglo zadržati. Vrginmost je nakon oslobođenja preimenovan u Gvozd, prema starom imenu Petrove gore, a Srpske Moravice su postale Moravice. Predlagala se i promjena imena Beli Manastir u Sveti Martin prema lokalnom svecu zaštitniku, štoviše, HSP je to uoči izbora 2000. postavio kao uvjet HDZ-u za eventualnu suradnju, ali do promjene ipak nije došlo.

U 21. stoljeću na području bivše Jugoslavije promjene su zadesile i Kosovo, gdje su Albanci promijenili imena nekih mjesta, primjerice Podujevo u Besiana, Kosovska Kamenica u Dardanë, Srbica u Skenderaj, Obilić u Kastriot, Leposavić u Albanik, Suva Reka u Theranda, Istok u Burim ili Novo Brdo u Artanë. Budući da je riječ o albanskim nazivima kakvi postoje i za ostala kosovska mjesta (npr. Uroševac Albanci otprije zovu Ferizaj), Srbi na svom jeziku i dalje mogu koristiti stare nazive. No s razlogom im smeta što izborom novih imena Albanci žele izbrisati dosadašnje albanske oblike (Podujevë, Kamenicë, Suharekë, Novobërda) koji su nastali od srpskih naziva i time ukloniti tragove srpske nazočnosti na tom području.

Kad se imaju na umu promjene imena mjesta kakve su u posljednja dva desetljeća zadesile BiH i Kosovo kojima se želi mijenjati povijest i legalizirati etničko čišćenje, imenovanja u čast političara u prvoj i drugoj Jugoslaviji čine se kao naivna dječja igra.

    Najteže je bilo stanovnicima Ploča

    Promjena imena mjesta nije specifična samo za BiH nego je ona u 20. stoljeću bila fenomen koji je zahvatio cijelo područje bivše Jugoslavije i karakterizirao svaku promjenu političkog uređenja. Svaka nova državna tvorevina ili novi politički sustav uvijek je počinjao ispočetka i nastojao napraviti odmak od prethodnog razdoblja. Povijest se uvijek iznova reinterpretirala u skladu s potrebama vladajuće politike, a nepodobne osobe bile su prešućivane ili proglašavane negativcima, što je najočitiji izraz našlo u čestim promjenama ulica i trgova. Nisu međutim bili pošteđeni niti gradovi čija su imena mijenjana uglavnom s ciljem slavljenja aktualnih političara ili uklanjanja tragova prošlih vremena.

    Stanovnici tih mjesta bili su prisiljeni navikavati se na nove nazive, slagali se s njima ili ne, ali najteže je svakako bilo stanovnicima Ploča. Njegovi starosjedioci, koji danas imaju 85 godina, rođeni su u mjestu koje se zvalo Ploča, ali u osnovnu školu krenuli su u mjestu koje se zvalo Aleksandrovo. Ti isti ljudi punoljetnost su dočekali u mjestu koje se zvalo Ploče ili Porto Tolero, a mnogi su 1950. stupili u brak u mjestu po imenu Kardeljevo.

    Petu godišnjicu braka proslavili su u mjestu Ploče, a mirovinu su 1980. dočekali u Kardeljevu. Svoju starost danas proživljavaju u mjestu Ploče. Iako se čini da su se spomenuti ljudi tijekom života često selili i uvijek iznova vraćali u nekadašnje mjesto stanovanja stvarnost je upravo obratna – oni se nisu nikada nisu micali iz svog rodnog mjesta nego je ono tijekom 20. stoljeća nekoliko puta mijenjalo ime. Originalno ime, Ploča, zamijenjeno je 1927. u Aleksandrovo u čast kralja Aleksandra Karađorđevića. S propašću Kraljevine Jugoslavije 1941. vraćeno je izvorno ime, ali u obliku Ploče, s time da su talijanske okupacijske vlasti koristile ime Porto Tolero.

    U socijalističkoj Jugoslaviji mjesto je 1950. dobilo novo ime – Kardeljevo, u čast Edvarda Kardelja. Već 1954. opet je vraćeno ime Ploče, ali 1980., godinu dana nakon Kardeljeve smrti mjesto je opet dobilo njegovo ime. S propašću komunizma i Jugoslavije 1990. vraćeno je ime Ploče.

Povezane vijesti:

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*